Može li Pula ponovno biti„grad izobilja“ i ima li sluha za svoje mlade?
Premijera filma „Glasna tišina moga grada“ u kinu Valli
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
U Kinu Valli se prošlog petka 10. travnja sjedilo i po stepenicama i podu, pa čak i stajalo kako bi se uspjelo pogledati film dvoje pulskih srednjoškolaca- kino je bilo dupke puno i to ne samo mladima, koji su ipak bili u većini. „Glasna tišina moga grada“ – film maturanata jezične gimnazije Marte Vede i Matije Šajatovića progovara o alternativnoj sceni Pule nekada i danas, pa tako ne čudi i dobar odaziv starijih, privučenih nostalgijom za vremenima kad su živjeli glazbeni procvat „grada izobilja“.
Isti simpatični autorski dvojac je, uz podršku Volonterskog centra Istra i gimnazijskog Volonterskog kluba, lani pokrenuo zagovaračku inicijativu za ponovno otvaranje nekad popularnog kluba „Marelica“ u zgradi Doma hrvatskih branitelja, gdje su izlazili mahom srednjoškolci. Do ideje su došli nakon što je – na radost mnogih – bilo kratko oživljeno, ali ubrzo i ponovno ugašeno, jedno drugo nekoć kultno okupljalište mladih – disko HP u Hotelu Pula. Namjeravali su održati i akciju čišćenja i sređivanja „Marelice“ no uprava DHB‑a im je dva dana prije dogovorenog termina saopćila kako za to „nema minimalnih tehničkih uvjeta, odnosno sanitarni čvor, zaštita od požara, a i strop se na jednom mjestu urušava“…
To, međutim, nije pokolebalo njihov mladenački entuzijazam koji ne odustaje kod prve prepreke, već iznalazi nove načine kako doći do željenih rezultata. Ovaj je film jedan od tih načina kojima nastavljaju svoj borbu za isti cilj – ne samo otvaranje Marelice, Uljanika ili HP‑a, Tvrđave ili Piramide, već općenito poticanje otvaranja prikladnih prostora za kvalitetnije slobodno vrijeme pulske mladeži. Odnosno, kako su se u najavi sami zapitali: može li Pula ponovno stvoriti prostor za novu alternativnu scenu i pružiti priliku današnjim mladima da dožive ono što su nekadašnje generacije živjele? Pri tom, mladi su autori svjesni da je pojam alternativa danas mnogo širi i ne znači isto kao nekad, a po njima obuhvaća „sve što nisu cajke ili trap“…
Inače, Matija se bavi i plesom na svili, sudjeluje u radionice Scenskog pokreta i Suvremenog plesa u INK‑u i volio bi studirati cirkuske vještine, dok Marta trenira tenis i želi studirati montažu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Marta i Matija su i volonteri kina te sudjeluju i u programu Kino 15+, osmišljenom za mlade i realiziranom od strane mladih.
Ovim su filmom u nešto više od pola sata sažeto i jasno izložili osnovno pitanje- kako oživjeti danas gotovo mrtvu, a nekad nadaleko poznatu i šaroliku pulsku glazbenu scenu, za koju – kako je u uvodnom pozdravljanju u ime kina Valli rekla Gordana Trajković – sudeći po izuzetnom odazivu za ovu projekciju interes ne jenjava. Kazala je da od prijatelja doznala dobru vijest kako je primjetno da stasa jedna nova generacija pulskih alternativaca, te podsjetila da kino Valli već dugi niz godina kontinuirano radi s mladima i promovira lokalnu nezavisnu zajednicu.
Film (na čijem je promo plakatu razbijeno staklo u Piramidi) započinje dron snimkom našeg lijepog grada, da bi odmah potom prikazao današnje zabrinjavajuće stanje – prazne ulice, zapuštenu Piramidu i Marelicu pretvorene u skladišta, praznu terasu Uljanika… Jasnoću su postigli tako što su priču utemeljili na arhivskim materijalima (video snimkama i fotografijama na kojima su se posebno zahvalili Zlatku Gotovcu i Mihaeli Tikvicki ), te svjedočenjima tri poznata Puležana koji su i danas aktivni na glazbenoj sceni Pule, a živjeli su je i u njenim najboljim godinama: punkera i stand up komičara Zorana Todorovića-Todora, neumornog DJ‑a Redže, te uspješnog glazbenog producenta Edija Cukerića – Cukija. Oni su, svaki iz svog kuta, ispričali svoja sjećanja na to „zlatno doba pulske alter-scene“, kad se živjelo za muziku, ples i izlaske, za razliku od današnje Pule koja rastužuje svojom „glasnom tišinom“, ne isključivo zbog nedostatka klubova već i zbog neke generalne atmosfere rezignacije i beznađa kao rezultata „uspješne pretvorbe i privatizacije“. Posebno je to vidljivo zimi kad nema turizma kojem je danas, čini se, sve u gradu podređeno.
Cuki je pričao kako se izlazilo oko 18 sati, na projekcije četiri kina u centru (od kojih su tri danas prenamijenjeni u parkiralište, kockarnicu i kafić), zatim se do 11 sati išlo u Marelicu, pa onda sve do „Riders on the Storm“ fajrunta u Uljanik. Podsjećamo – novi je vlasnik svojedobno pokušao kapitalizirati na dugoj opostojanosti tog u samom naslovu apostrofiranog Rock kluba, oglašavajući ga kao „noćni klub s 50godišnjom tradicijom“, stvarajući tako kod neupućenih pogrešan dojam kako je tu oduvijek bio nekakav striptiz bar ili casino? Srećom, Pula se još uvijek zna inatiti, pa se čini da je uslijed slabe posjećenosti od velikih planova za taj prostor ostalo samo parkiralište i možda je pravo vrijeme da se vlasnik predomisli i Puljanima vrati to nekadašnje „srce grada“ – kako ga je nazvao DJ Redžo – povratkom na njegovu staru rokersku ulogu?
Uporniji su – pričao je dalje Cuki – nakon Uljanika, uglavnom pješke, nastavljali do HP‑a, Piramide ili Tvrđave na Verudeli. Danas je ponuda svedena na dva „cajka“ kluba na obali i DC Rojc u kojem i klubovi Monte Paradiso i Kotač ove godine djeluju u znatno otežanim uvjetima uslijed radova na energetskoj obnovi. Stoga ne čudi da je jedino preostalo okupljalište mladih postao Titov park.
Cukerić je naglasio kako nije problem u cajkama, jer i u njegovo su vrijeme na terasi Doma JNA (današnji DHB) ljeti redovito koncertirali narodnjaci, ali on ih nije ni primjećivao jer je bilo dovoljno drugih sadržaja. Naveo je i primjer dobre prakse iz Ljubljane, gdje je nekadašnje kino Šiška prenamijenjeno u polivalentni kulturni centar. Podsjetimo, svojedobno je Cuki lobirao da se nešto slično učini s ex kinom Beograd. Također, sličan je projekt, ali za nekadašnju robnu kuću „Istra“ koja također godinama zjapi prazna, kao svoj diplomski rad osmislio i nedavno predstavio mladi pulski arhitekt Marin Špigić.
Todor je dirljivo opisao nekadašnju atmosferu zajedništva među mladima: „Priča je bila da smo svi jednaki, da nema rasista, da nema nacista, da nema ubojstava, da nitko ne gleda boju kože, da nitko ne gleda da li si gej, da li si musliman, da li si išta… Ono: svijet jednakih”.
DJ Redžo svoje je eklektične setove u kojima je kombinirao hitove iz različitih u to vrijeme modernih glazbenih pravaca „puštao“ u svim pulskim klubovima, a u filmu se pohvalio i primamljivim pozivom jednog londonskog promotora koji je odbio zbog svoje vezanosti za rodni grad. Ispričao je i smiješan detalj kako su u Circolu, na jednoj strani sale stajali metalci a na drugoj punkeri, strpljivo čekajući kako bi se „bacali“ na svoje favorite, poštujući i one čiju muziku nisu slušali.
U jednome su se sva tri aktera filma složili – osnovni razlog današnje kritične situacije je poznata kapitalistička utrka za novcem koja je zarazila i Pulu, poništavajući pri tom sve druge „nekomercijalne“ ili neprofitabilne potrebe i argumente njenih građana, pa tako i mladih.
Nakon projekcije održan je i kratak razgovor s autorima i protagonistima filma, pri čemu je Todor zaključio da bi za gradsku upravu trebalo prirediti posebnu projekciju, kako bi ih se primoralo razmišljati i djelovati u pravcu nalaženja kvalitetnih prostora i raznolike ponude za mlade (i one koji se takvima osjećaju), a DJ Redžo je zaključio: „Otvorite neki klub, a nama starijima dopustite da jednom mjesečno organiziramo Susret generacija“. Na kraju, a na nagovor Gordane Trajković, cijelo je kino skandiralo nekad na koncertima uobičajenu pulsku krilaticu „Hoćemo još!“
