Hrvatska kinoteka nema gdje prikazivati svoje arhive! – razgovor s redateljem Rajkom Grlićem u La Resistanceu

Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

12.06.2026.

U caf­fe baru La Resistance sinoć je, 11. lip­nja, nas­tav­ljen novi pro­gram koji u tom pros­to­ru orga­ni­zi­ra Srpsko kul­tur­no druš­tvo „Prosvjeta“ – film­ski cik­lus „Izvan kadra“. Nakon prvog susre­ta s reda­te­ljem Danilom Šerbedžijom, ovaj je put to bilo gos­to­va­nje jed­nog od naj­z­na­čaj­ni­jih i naj­na­gra­đi­va­ni­jih film­skih auto­ra ovih pros­to­ra – Rajka Grlića. Prije pro­jek­ci­je nje­go­va fil­ma „Karaula“ iz 2006. godi­ne, višes­loj­ne sati­re smje­šte­ne na jugos­la­ven­sko-alban­sku gra­ni­cu nepo­sred­no pred ras­pad Jugoslavije i prve srp­sko-hrvat­ske kopro­duk­ci­je nakon rata, s auto­rom je raz­go­va­rao pro­fe­sor povi­jes­ti i fil­mo­fil Igor Šaponja.

Grlić je do sada sni­mio 11 dugo­me­traž­nih i mnoš­tvo krat­kih i doku­men­tar­nih fil­mo­va, a kao pro­fe­sor reži­je pre­da­vao je na više doma­ćih i ame­rič­kih fakul­te­ta te tako živio na rela­ci­ji Hrvatska – SAD, dok je pos­ljed­njih godi­na naj­vi­še u Istri, toč­ni­je bli­zu Motovuna, u koje­mu je svo­je­dob­no zajed­no s Igorom Mirkovićem pokre­nuo i Motovun Film Festival. Stoga se u Istri, pa tako i u Puli, koju je prvi put posje­tio pri­je 60 godi­na kad je kao nagra­đe­ni uče­nik bora­vio u đač­kom domu, osje­ća kao kod kuće. Posebno zbog film­skog fes­ti­va­la i Arene za koju ga vezu­ju neke od nje­go­vih naj­dra­žih uspo­me­na, emo­ci­ja i život­nih priča.

Šaponja je napo­me­nuo da je prvot­na zami­sao orga­ni­za­to­ra bila pri­ka­za­ti film „Ustav Republike Hrvatske“, ali koin­ci­den­ci­ja je htje­la da je isti par dana rani­je pri­ka­zan u kinu Valli pa je sto­ga dru­gi izbor pao na film „Karaula“. Za oba fil­ma uz Grlića sce­na­rij pot­pi­su­je Ante Tomić, pa su u raz­go­vo­ru ana­li­zi­ra­ni pro­ce­si stva­ra­nja fil­ma pre­ma knji­zi, kao i surad­nja s Tomićem, uz naj­a­vu da će se i novi Grlićev film, koji namje­ra­va dovr­ši­ti do idu­će godi­ne, zas­ni­va­ti na Tomićevu roma­nu „Čudo u Poskokovoj dolini“.

Kako je Grlić pra­ški stu­dent i stu­di­rao je upra­vo u vri­je­me čuve­nog Praškog pro­lje­ća, Šaponju je kao povjes­ni­ča­ra poseb­no zani­mao taj seg­ment boga­te Grlićeve biografije.

„Aktivno sam sudje­lo­vao, bio sam i u štraj­ka­škom odbo­ru, ali to Praško pro­lje­će bilo je pre­do­bro da bi dugo tra­ja­lo. Mi smo ima­li soft, a oni har­d­co­re ver­zi­ju soci­ja­liz­ma, tako da su Rusi (a ni Zapadu se nije svi­dje­lo da se nešto tak­vo doga­đa usred Europe) ubr­zo raz­bi­li tu našu ilu­zi­ju da je mogu­će izgra­di­ti ‘soci­ja­li­zam s ljud­skim licem’. Ta tri mje­se­ca osta­vi­la su u meni dubok trag nepo­vje­re­nja pre­ma bilo kojoj poli­ti­ci“, kazao je Rajko Grlić.

Što se tiče doku­men­ta­ra­ca, Šaponja je pod­sje­tio na dva koja je Grlić odra­dio u surad­nji s Igorom Mirkovićem – „Sretno dije­te“ i „Novo, novo vri­je­me“. Pričajući o poto­njem, autor je podi­je­lio neko­li­ko aneg­do­ta o inte­rak­ci­ja­ma s tadaš­njim poli­ti­ča­ri­ma koje je sni­mao i od kojih su „svi sebe vidje­li kao pri­jes­to­lo­na­s­ljed­ni­ke“, budu­ći da film pra­ti vri­je­me pred­sjed­nič­kih izbo­ra, nepo­sred­no pri­je i nakon Tuđmanove smr­ti. Mnogi su ga i odvra­ća­li od tog pro­jek­ta govo­re­ći: „Pa kako ćeš u kino ići s time, lju­di gle­da­ju te idi­ote sva­kod­nev­no na TV‑u!…“ Film je ipak, kao odli­čan doku­ment vre­me­na, u kini­ma pogle­da­lo čak 36.000 gle­da­te­lja, a mno­gi su ga gle­da­li kao kome­di­ju te je – do poja­ve hipe­rus­pješ­nog Bezinovićeva fil­ma „Fiume o mor­te“ – bio naj­gle­da­ni­ji hrvat­ski doku­men­tar­ni film. Zanimljivo je da je sas­tav­ljen saži­ma­njem čak 340 sati snim­lje­nog mate­ri­ja­la jer su među sni­ma­te­lji­ma ima­li i „eki­pu kli­na­ca koji­ma je jedi­ni uvjet za upad u eki­pu bio da ima­ju kameru“.

Sav taj mate­ri­jal, kao i Grlićev film „Čaruga“ iz 1990. (kojeg je, kaže, sni­mao i u mno­gim tada srp­skim seli­ma u Slavoniji i dovr­šio pre­kas­no jer ga je sni­mao kao upo­zo­re­nje pro­tiv rata, ali je objav­lji­va­njem već „ušao u rat“ i što je dove­lo do Grlićevih 11 godi­na u SAD‑u „koje su poje­li ska­kav­ci“), zajed­no s mno­gim dru­gim vri­jed­nim arhi­va­ma, nes­tao je s HTV‑a nakon Tuđmanove smr­ti. Neslužbeni izvo­ri kaza­li su mu da je Obrad Kosovac tada naru­čio kami­on koji je ogrom­ne koli­či­ne doku­men­tar­nih mate­ri­ja­la odnio u nepoz­na­tom smje­ru. Tu infor­ma­ci­ju, zajed­no s činje­ni­com da je arhi­va Hrvatske kino­te­ke (koja nema ni dvo­ra­nu gdje bi te fil­mo­ve mogle gle­da­ti budu­će gene­ra­ci­je fil­ma­ša) u jako lošem sta­nju i da tra­ke dos­lov­no pro­pa­da­ju jer ih nit­ko ne res­ta­uri­ra, Grlić je naveo kako bi još jed­nom skre­nuo pozor­nost na činje­ni­cu da nam proš­lost nes­ta­je usli­jed opće­ni­to vrlo nemar­nog odno­sa nad­lež­nih ins­ti­tu­ci­ja pre­ma hrvat­skoj film­skoj baštini.

Ciklus „Izvan kadra“ u La Resistanceu nas­tav­lja se i za posje­ti­te­lje je bes­pla­tan. Za sada su još naj­av­lje­ni susre­ti s reda­te­lji­ma Goranom Gajićem, auto­rom fil­ma „Kako je pro­pao Rock ’n’ Roll“, Predragom Ličinom, reda­te­ljem fil­ma „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, te Igorom Galom koji će pred­sta­vi­ti svoj autor­ski film. Ciklus se pro­vo­di uz podr­šku Grada Pule i Savjeta za naci­onal­ne manji­ne Republike Hrvatske.