Književni susret s Borivojem Radakovićem na porečkoj Booktigi
Ljubomorni se nekad ne mogu odvojiti od svoje ljubomore
• Poznati hrvatski književnik i prevoditelj Borivoj Radaković, u srijedu 24. travnja, bio je gost Booktige – 12. međunarodnog festivala pročitane knjige. U prostoru Gradske knjižnice Poreč, u razgovoru s novinarkom Elianom Batagelj, pisac je posjetiteljima predstavio svoj najnoviji roman “Hoćemo li sutra u kino”, te odgovorio na niz pitanja o temama kojima se ovo djelo bavi kao i o svojem književnom radu.
Na početku večeri, Radaković je prisutne zabavio sugestivno pročitavši dvije pjesme, iz svojeg distopijskog romana u stihovima nazvanog “Što će biti s nama”, s tim da je prva napisana na čakavskom, a druga na kajkavskom jeziku. Autor je napomenuo kako smatra da to nisu ni narječja ni dijalekti, već da su, uz štokavski, upravo punopravni jezici zato jer imaju svoje gramatike, povijest, književnost i svoje govornike, a razlikuju se u nekim bitnim karakteristikama od štokavskog. Eliana Batagelj zaključila je da je njen gost vrlo svestran, te ga je, s obzirom na karizmu i umijeće koje je pokazao za vrijeme čitanja svojih radova na glas, upitala je li se ikada bavio glumom na što je pisac odgovorio da, iako redovito posjećuje probe u kojima se njegovi tekstovi pripremaju za javno izvođenje i u njima uživa, ne bi se sam okušao na daskama pozornice. Kaže kako su svi glumci u njegovim komadima vrlo upućeni u tekst i jezik, da uspijevaju dešifrirati njegove zamisli i od papirnatih likova napraviti ljude, te ne pokušava mijenjati njihovu interpretaciju niti njihov pristup tekstu. No interpretativno čitanje je posebna disciplina, a da je Borivoj Radaković u njoj pravi majstor dokazao nam je čitanjem ulomka romana “Hoćemo li sutra u kino”. Roman je to koji iz muške perspektive govori o muško-ženskim odnosima, ljubomori i ljubavi, seksualnosti i intimnosti, spolnom identitetu, ali se dotiče i mnogih drugih društvenih tema, problema i frustracija današnjice.
Glavni lik Slaven, profesor geografije, opsjednut je sumnjom i ljubomorom, jer vjeruje da ga žena Dora vara s kolegom s posla koji se zove Jura, a nadimak mu je Žorž. Roman počinje Slavenovom jurnjavom na biciklu, kada mu se događa prometna nesreća. Glavnog lika obilježio je njegov odnos prema majci koja u njegovim četrdesetim godinama i dalje upravlja njegovim životom. Stalno ga pritiskujući željela je potaknuti njegovu ljubav no dogodilo se da ju nije proizvela i zato kad je umrla Slaven ostaje prilično hladan. Nakon njene smrti on otkiva njezinu skrivenu erotsku stranu i čudi se što se to dogodilo u njenom životu da je od vesele, normalne djevojke u starijim danima postala terorizator koji ga ugnjetava i ne da mu disati.
Ovaj najmanji mogući roman (knjiga od 145 stranica odnosno 101 kartice) dinamične je radnje, brzo se čita, stilski je odličan, s pomno promišljenom svakom rečenicom. Radaković naglašava da nije spontani pisac, te da čak i ne voli spontane pisce. On, naprotiv, o jednoj rečenici razmišlja kao o cijelome romanu i to se vidi. Ženski likovi su važni, ali prolazni, a događaji su promatrani iz perspektive glavnog lika mijenjajući aspekt pripovijedanja: malo iznutra iz njega, a malo objektivno kao pripovjedač koji to prati. Slaven pati, pokušava se identificirati sa svojom ženom, ali njegov identitet je sve tanji pa nakon serije zgoda i upoznavanja s mogućim ženinim ljubavnikom dođe do prisnog kontakta s njim. Pri tome mu se identitet potpuno raspada i više ne zna tko je, jer ne samo da ne nalazi svoj identitet nego u procesu traženja gubi i ono što je imao.
U romanu pisac neočekivano otvara jednu temu koja je nova, temu biseksualnosti. O njima se najmanje govori i naoko malo se ljudi deklarira kao biseksualno, no istina je da ih ima dosta i to najviše iz nužde. Mnogima od njih kao homoseksualcima nije lako u ovom društvu, pa se moraju oženiti i imati neku javnu sliku o sebi koja je društveno prihvatljiva jer im je tako lakše. Manjine su u lošem položaju, pojedinačno svi možemo shvatiti da smo uvijek i mi svi negdje nekakva manjina te treba biti manjinski solidaran, kaže Radaković pojašnjavajući da svi imamo bezbroj identiteta u sebi, no iz lijenosti se često opredijelimo da podržavamo samo jedan. Ali kad se dogodi da naglo propadnemo tamo gdje mislimo da nam je neki dio identiteta jak, osjećamo se jadno, a upravo to se desilo i Slavenu.
“Od kakvog materijala gradiš svoje likove, kakve emocije gradiš prema tim svojim likovima?”, upitala je novinarka. Pisac kaže kako ovoga nije htio voljeti u startu, no poslije mu je postao simpatičan. Slaven stalno nastoji svoj život promijeniti, no samome mu to ne polazi za rukom, iako se zbog raznih okolnosti na kraju promijeni mnogo 
puta.
Razne društvene teme jako su dobro provučene u romanu uglavnom kroz muške razgovore: od tuče prijatelja koji se potuku zbog različitog stava oko homoseksualaca, do hrvatske zbilje, slabo plaćenih i minoriziranih profesora, mladih bez perspektive, masovnog turizma, pa i jednog ratnog zločinca. “Ni sam više ne znam je li ovo sve kaos ni je li ovo sve sređeno. Poljuljano je povjerenje u struke, doktore, fizičare, kulturnjake, ovaj naš najsiroviji oblik kapitalizma je porušio sve, a najveće žrtve su znanje i kultura”, naglašava Radaković. Zadnje istraživanje je pokazalo da polovica hrvatskih građana ne čita uopće, a 25% njih je izjavilo da ih ništa ne bi natjeralo da kupe knjigu.
“Roman ima otvoreni kraj, to je tako tehnički postavljeno, ali je mene ipak podsjetio na nešto drugo, naime ja poznajem parove kojima je rečenica “Hoćemo li sutra u kino” zapravo značila “Hoćemo li cijeli život proživjeti zajedno.” Kino je prije mnogima bilo jedino, ali i kultno mjesto izlaska, a poziv u kino tako je značio početak veze koja je često potrajala čitav život. Zagovaraš li tom rečenicom ipak takav nekakav sretan rasplet?”, upitala je Eliana Batagelj.
“Ni ja ne znam je li Dora prevarila svog Slavena, ima mnogo dokaza i nema ni jedan. Ljubomorni se nekad ne mogu odvojiti od svoje ljubomore.”, pojašnjava Radaković koji se inače u pisanju drži pravila da ne treba početi pisati dok ne znaš kraj.
Roman završava rečenicom “Hoćemo li sutra u kino” i vraća nas na početak, jer to je i njegov naslov, ali ujedno i poziv nama kao čitateljima kojem teško možemo odoljeti.
Borivoj Radaković (1951.) završio je studij jugoslavenskih jezika i književnosti te komparativne književnosti. Objavio je romane “Sjaj Epohe” (1990.), “Virusi” (2005.) i “Što će biti s nama” (2015.), pripovijetke “Ne, to nisam ja” (1999.) i “Porno” (2002.), knjigu eseja “Sredina naprijed” (2003.). Napisao je uspješno izvedene drame “Dobro došli u plavi pakao” (1994.) “Miss nebodera za miss svijeta” (1998.), “Breza” (2010.), “Kaj sad?” (2002.), “Amateri” (2010.), “Grupa” (2013.), “Dobitnik” (2015.)
Jedan je od osnivača Festivala alternativne književnosti (FAK) koji je početkom 2000-ih na ovdašnjoj sceni uspio napraviti da književnost dospije u prvi plan, uvodeći ponovno javna čitanja proze kroz izravnu komunikaciju autora i čitatelja.
Tekst Marko ŠORGO i Lidija KUHAR
Fotografije Lidija KUHAR
