Razgovor: Danilo Šerbedžija – apsolutni pobjednik 67. Pule

“Rijetko koji film može danas biti zatvoren bez koprodukcije”

• Film „Tereza 37“ redatelja Danila Šerbedžije, po scenariju Lane Barić, trijumfirao je na netom završenom 67. Pulskom filmskom festivalu. Lana je dobila Zlatnu Arenu za scenarij, Ivana Roščić za sporednu žensku ulogu, „Tereza 37“ je nagrađena Velikom Zlatnom Arenom za najbolji film, a Šerbedžija Zlatnom Arenom za režiju. Bio je to više no dobar povod za razgovor s uspješnim redateljem.

67. Festival i dodjela nagrada je iza nas. Jesu li se slegnuli dojmovi, kakve su reakcije na tolike Zlatne Arene za film „Tereza 37“ koji si režirao?

– Dojmovi su se slegli, reakcije su super. Zaista su me obradovale brojne čestitke od znanih i neznanih. To mi je jedan pokazatelj da smo napravili nešto dobro i da naš golemi trud nije bio uzaludan.

Kako je dobiti novac u ova, za film i općenito kulturu, teška vremena? Hoće li 30.000 kuna biti dobar poticaj i pomoć u daljnjem radu ili je to tek kap u moru kada je riječ o radu na filmu i njegovom financiranju?

– Novac za film je uvijek teško dobiti. Prvo mora projekt proći na HAVC-ovom natječaju, a kasnije se još mora zatvarati konstrukcija i tražiti koproducent. Rijetko koji film može danas biti zatvoren bez koprodukcije. Što se tiče nagrade od 30.000 kuna, veoma sam zahvalan na njoj, dio novaca bit će uložen u promociju filma a dio ide u kasicu prasicu.

„Tereza 37“ prvi je film koji si radio po tuđem scenariju, čime te privukla priča?

– Lana je napisala odličan scenarij. Od prvog trena kad sam scenarij pročitao znao sam da želim raditi ovaj film. Privukla me jedna topla ljudska priča u kojoj ima i teških i lijepih trenutaka. Općenito najviše volim priče koje u sebi imaju i smijeh i tugu, kako bi Momčilo Popadić rekao: šaka suza, vrića smija.

Pula je jedini Festival u ova neizvjesna  vremena koji se održao – znače li ti išta online projekcije tj. sudjelovanje na Festivalima koji se održavaju na taj način?

– Online projekcija su krajnja metoda održavanja festivala živim i to me jako žalosti. Više podržavam festivale koji su se skroz odgodili nego one koji su odlučili ići online. Film radimo za kina. Potpuni doživljaj filma je jedino na velikom platnu. Nadam se da će se ova situacija uskoro dovesti u neku normalu i da će ljudi opet krenuti na festivale i u kina. Film radimo za publiku.

Je li ti ljubav za film usadio otac? I je li bilo teško ili, pak poticajno odrastati u njegovoj sjeni?

– Naravno, kad od malih nogu ideš po filmskim setovima on ti se uvuče pod kožu. Ponekad je bilo teško odrastati u njegovoj sjeni, ali s vremenom sam se navikao. Nekad mi je strahovito smetalo kad bi se u društvu potegao razgovor: „znaš čiji je on sin“. Koliko mi je prezime pomoglo, toliko mi je u nekim situacijama i odmoglo tako da sam, mogu tako reći, s tim na pozitivnoj nuli.

Tvoj debitantski igrani film „72 dana“, izabran je za hrvatski film za najbolji film na stranom jeziku na 84. dodjeli nagrada Akademije, ali nije ušao u uži izbor. Kakvo je to bilo iskustvo?

– Jako je teško malom filmu i to još s ovih prostora takmičiti se s izuzetno bogatijim projektima. Ulazak u uži krug najviše ovisi o lobiranju, broju projekcija u Los Angelesu i popratnim događanjima. Naši filmovi se ne mogu takmičiti s količinom novaca koji neki drugi troše na promociju. Opet, sve je moguće i nadam se da će uskoro neki naš igrani film ući u uži krug. Zašto ne?

Baviš se i glazbom, je li ti ona draža od filma? Uspijevaš li (pre)živjeti samo od bavljenja umjetnošću i kako se nosiš s radom u doba pandemije?

– Da, glazbom se bavim od svoje šesnaeste godine kad sam počeo svirati u bendu Greaseballs. Još uvijek smo aktivni i pripremamo drugi album. Također imam i bend Luni Megumi a svirao sam i u Livio Morosin bendu, neko vrijeme i s ocem. U zadnje vrijeme više ne stignem svirati s Radetom i Zapadnim kolodvorom, previše je posla. Uživam u glazbi jer nema do osjećaja kad sviraš s prijateljima na bini. Teško je preživjeti samo od umjetnosti. Imam posao i redovnu plaću i to mi pruža neku sigurnost. Naravno, ova pandemija je uvela nesigurnost u naš posao, kina ne rade, festivali se otkazuju, ali nadam se da će to ubrzo završiti.

Pula ti je poput doma, s obzirom na to da si tu često boravio. Sad si u Zagrebu. Kako ti je vratiti se ovdje, pokloniti se pred „svojima“ i to baš u Areni? Je li Zagreb ipak zahvalniji za rad na filmu?

– U Puli se zaista osjećam kao kod kuće, imam puno prijatelja i uvijek mi je gušt doći tu. Ipak sam tu proveo dosta godina. Što se rada tiče, naravno da je većina posla u Zagrebu, ali Hrvatska je mala, stigneš za par sati svugdje tako da to više nije toliki problem.

Na čemu sad radiš, koji su ti daljnji planovi?

– Imam par projekata, točnije ideja. Jednu od njih ću odabrati i početi razvijati. Također, nadam se da se festivali zakazani za jesen neće otkazati pa ću malo i putovati s filmom. Uz to, polako pripremam s bendom novi album. Posla uvijek ima.

Razgovarala Paola ALBERTINI

Fotografije iz arhive Pula Film Festivala

Leave a Reply


3 − = 2

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum