IZLOŽBA ISTARSKI KAŠTELI – UTVRĐENE REZIDENCIJE SREDNJOVJEKOVNOG PLEMSTVA U SVETIM SRCIMA

29.07.2022.

Izložba „Istarski kašte­li – utvr­đe­ne rezi­den­ci­je sred­njo­vje­kov­nog plem­s­tva“ otva­ra se u petak, 29. srp­nja, u Muzejsko-gale­rij­skom pros­to­ru Sveta srca u Puli u 20 sati. Izložba je dio šireg pro­jek­ta afir­ma­ci­je i popu­la­ri­za­ci­je istar­skih kašte­la, unu­tar kojeg je otvo­re­na momjan­ska Kuća kašte­la, te izlož­ba „Valvasor u Istri“ u Povijesnom i pomor­skom muze­ju Istre.

Jedan od naj­pre­poz­nat­lji­vi­jih sim­bo­la europ­skog sred­njo­vje­kov­lja zasi­gur­no su feudal­ne rezi­den­ci­jal­ne utvr­de. O ras­pros­tra­nje­nos­ti ovih gra­đe­vi­na u tom peri­odu sli­ko­vi­to svje­do­či poda­tak da ih je samo na podru­čju Srednje Europe zabi­lje­že­no više od 40.000, a otpri­li­ke jed­nak broj poz­nat je i u Francuskoj.

Ekspanzijom druš­tve­nih mode­la i druš­tve­nih eli­ta koje su poti­ca­le izgrad­nju utvr­da, nji­ho­va poja­va nije mogla zaobi­ći ni Istru.

I danas se na broj­nim polo­ža­ji­ma u unu­traš­njos­ti istar­skog polu­oto­ka pro­na­la­ze osta­ci ovih nekoć veleb­nih zda­nja. Ni u jed­nom slu­ča­ju među­tim nema­mo pri­mjer koji bi nam mogao doča­ra­ti kako su zais­ta izgle­da­le istar­ske feudal­ne rezi­den­ci­je u zeni­tu nji­ho­va razvit­ka. Neke od njih još su u funk­ci­ji, no opte­re­će­ne broj­nim nak­nad­nim dograd­nja­ma, a osta­le, nagri­ze­ne zubom vre­me­na i sve­de­ne na rušev­ne ostat­ke, izgu­bi­le su veći­nu svo­jih gra­đe­vin­skih ele­me­na­ta. Njihova broj­nost pot­vr­đu­je među­tim zaključ­ke koji se mogu išči­ta­ti iz povi­jes­nih izvo­ra – utvr­de su kao cen­tri moći u zna­čaj­noj mje­ri obi­lje­ži­le neko­li­ko sto­lje­ća povi­jes­ti sre­diš­njeg i sje­ver­nog dije­la istar­skog polu­oto­ka, kada su bile uprav­ni i gos­po­dar­ski cen­tri okol­nog pros­to­ra, iz kojih su nji­ho­vi vlas­ni­ci i upra­vi­te­lji kro­ji­li sud­bi­ne lokal­nog sta­nov­niš­tva i usmje­ra­va­li tijek povi­jes­nih zbivanja.

Unatoč broj­nos­ti i evi­dent­noj povi­jes­noj i spo­me­nič­koj važ­nos­ti, istar­ske feudal­ne utvr­de dugo su osta­le neis­tra­že­ne i taj­no­vi­te. Brojna arhe­olo­ška istra­ži­va­nja pro­ve­de­na u zad­njih pet­na­es­tak godi­na u zna­čaj­noj su mje­ri nado­pu­ni­la pret­hod­na saz­na­nja i u mno­go čemu pro­mi­je­ni­la per­cep­ci­ju nji­ho­va razvo­ja, izgle­da, ali i sva­kod­ne­vi­ce nji­ho­vih sta­nov­ni­ka. Izložba „Istarski kašte­li – utvr­đe­ne rezi­den­ci­je sred­njo­vje­kov­nog plem­s­tva“ pri­ča je o nji­ma, ispri­ča­na na teme­lju deset naj­bo­lje saču­va­nih primjera.

Najranije istar­ske sred­njo­vje­kov­ne utvr­de, cas­tru­mi, koji se spo­mi­nju u povi­jes­nim doku­men­ti­ma od 9. sto­lje­ća, bile su manja utvr­đe­na nase­lja i nema­ju puno dodir­nih toča­ka s kas­ni­jim feudal­nim rezi­den­ci­ja­ma. Međutim, una­toč nedos­tat­ku povi­jes­nih poda­ta­ka, arhe­olo­ška istra­ži­va­nja pot­vr­đu­ju grad­nju prvih feudal­nih rezi­den­ci­ja već u tim ranim sto­lje­ći­ma. Tako se na Turnini kod Rovinja već tije­kom 9. ili naj­kas­ni­je 10. sto­lje­ća gra­di prvot­na stam­be­na kula. To je za sada jedi­ni poz­na­ti pri­mjer tak­ve gra­đe­vi­ne u Istri, no može se pret­pos­ta­vi­ti kako je pos­to­jao veći broj slič­nih obje­ka­ta, koji će biti otkri­ve­ni nekim budu­ćim istraživanjima.

Krajem 12. sto­lje­ća poči­nju se diljem unu­traš­njos­ti istar­skog polu­oto­ka gra­di­ti kla­sič­ne feudal­ne utvr­de. Među naj­ra­ni­je spa­da ona izgra­đe­na u Pazinu, a čiju grad­nju tre­ba pove­za­ti s peri­odom borav­ka Meinharda von Schwarzenburga, advo­ka­ta poreč­kih bisku­pa i istar­skog gro­fa (come­sa), u Pazinu tije­kom dru­ge polo­vi­ce 12. sto­lje­ća. No kada se kra­jem 12. sto­lje­ća u Istri pojav­lju­ju gro­fo­vi Gorički sa svo­jim minis­te­ri­ja­li­ma, izgrad­nja utvr­da dobi­va veli­ki zamah te u idu­ćih neko­li­ko deset­lje­ća veći­na istar­skih feudal­nih utvr­da popri­ma svo­je osnov­ne for­me, s neiz­bjež­nim zidi­na­ma, kula­ma, pala­si­ma i crkvicama.

Najraniji poz­na­ti sta­nov­ni­ci istar­skih utvr­da u povi­jes­nim se izvo­ri­ma ime­nu­ju kao minis­te­ri­ja­li i mili­ti. Riječ je o pri­pad­ni­ci­ma nižeg, nes­lo­bod­nog plem­s­tva koji su za svog feudal­nog gos­po­da­ra obav­lja­li voj­nu služ­bu kao osob­no ovis­ni služ­be­ni­ci. Zauzvrat su dobi­va­li zem­ljiš­ne posje­de. Ministerijali su ih, za raz­li­ku od mili­ta, ima­li pra­vo i dodje­lji­va­ti. Njihov nes­lo­bod­ni sta­tus oči­to­vao se i u činje­ni­ci da su od svo­jih gos­po­da­ra tre­ba­li dozvo­lu čak i za skla­pa­nje bra­ka, a gos­po­dar je ras­po­la­gao i nji­ho­vim potom­ci­ma. Nakon smr­ti vlas­ni­ka posje­da nje­go­vi su sino­vi od gos­po­da­ra ponov­no tre­ba­li tra­ži­ti inves­ti­tu­ru u posjed koji su gene­ra­ci­ja­ma uži­va­li. S vre­me­nom je ipak polo­žaj minis­te­ri­ja­la oja­čao pa su i ovak­ve inves­ti­tu­re pos­ta­le tek puka formalnost.

Većina istar­skih minis­te­ri­ja­la veza­na je uz gro­fo­ve Goričke. Već u prvom doku­men­tu, u kojem se spo­mi­nju u ulo­zi advo­ka­ta poreč­ke crk­ve, 1194. godi­ne, uz njih se nala­ze nji­ho­vi minis­te­ri­ja­li koji­ma je nami­je­njen osta­nak u Istri. Ovaj doku­ment naj­sta­ri­ji je dokaz o nači­nu na koji su, putem spo­me­nu­tih minis­te­ri­ja­la koje u pokra­ji­nu dovo­de s podru­čja svo­jih već pos­to­je­ćih posje­da, ovi gro­fo­vi u rela­tiv­no krat­kom vre­me­nu uspje­li prak­tič­ki zav­la­da­ti većim dije­lom sje­ver­ne i sre­diš­nje Istre. Među broj­nim minis­te­ri­ja­li­ma gro­fo­va Goričkih ili akvi­lej­skih patri­jar­ha koji se u tom peri­odu spo­mi­nju, uglav­nom pro­na­la­zi­mo čla­no­ve obi­te­lji koji su imen­ski pri­djev pre­uzi­ma­li od utvr­de koju su dobi­li u posjed, poput obi­te­lji De Pisino, De Wachenstein, De Petrapilosa, De Mimiliano, De Castropola, De Pas…

Stanovnici istar­skih utvr­da, pri­pad­ni­ci sit­nog plem­s­tva, bili su ujed­no pri­pad­ni­ci voj­nog, odnos­no vite­škog sta­le­ža. Tu su zada­ću obav­lja­li za svo­je seni­ore, pri­je sve­ga gro­fo­ve Goričke i akvi­lej­ske patri­jar­he, a zauz­vrat su dobi­va­li zem­ljiš­ne posje­de koji su im bili glav­ni izvor pri­ho­da koji­ma su mogli finan­ci­ra­ti sku­pu voj­nu aktiv­nost. Razvoj voj­ne stra­te­gi­je i oruž­ja u Europi je do 11. sto­lje­ća rezul­ti­rao razvo­jem nove voj­ne eli­te – teško oklop­lje­nih konja­ni­ka naoru­ža­nih kop­ljem, mačem i šti­tom te zašti­će­nih veriž­nom košu­ljom i kaci­gom. S pro­tiv­ni­kom su se sukob­lja­va­li u boju na bli­zi­nu, što je zah­ti­je­va­lo izvr­s­no obu­če­ne bor­ce, koji su se od malih nogu pri­pre­ma­li za tu ulo­gu. Za voj­nu služ­bu bila im potreb­na vrlo sku­pa opre­ma, odnos­no vrhun­ski konji i naj­bo­lje oruž­je dos­tup­no u ondaš­nje vrijeme.

Njihove utvr­de bile su mjes­ta osob­ne sigur­nos­ti. U vri­je­me rat­nih suko­ba mre­ža raz­li­či­tih utvr­da, kula i utvr­đe­nih nase­lja pred­stav­lja­la je sna­žan obram­be­ni sus­tav. Iako veći­na utvr­da sama po sebi nije mogla izdr­ža­ti dužu opsa­du, ipak je sva­ka od njih bra­ni­te­lji­ma osi­gu­ra­va­la zak­lon i logis­tič­ku bazu za izvo­đe­nje ofen­ziv­nih ope­ra­ci­ja. Iz tog su raz­lo­ga čes­to i same bile mete napada.

Vijesti o sudje­lo­va­nju istar­skih ple­mi­ća i nji­ho­vih utvr­da u sred­njo­vje­kov­nim suko­bi­ma vrlo su česte.

To ne izne­na­đu­je ako se u obzir uzme izra­zi­ta poli­tič­ka nes­ta­bil­nost istar­skog polu­oto­ka i okol­nih pros­to­ra, uzro­ko­va­na suko­bi­ma snaž­nih poli­tič­kih čim­be­ni­ka: gro­fo­va Goričkih, akvi­lej­skih patri­jar­ha i Mletačke Republike, a kas­ni­je i dinas­ti­je Habsburg. Jedna od upe­čat­lji­vi­jih epi­zo­da, koja sli­ko­vi­to svje­do­či o bru­tal­nos­ti tadaš­njih suko­ba, veza­na je uz sukob akvi­lej­skih patri­jar­ha i gro­fo­va Goričkih kra­jem 70-ih godi­na 13. sto­lje­ća. U tom su suko­bu Carstman i Heinrich Petrapilosa navod­no u jed­nom noć­nom pre­pa­du uspje­li upas­ti u obliž­nju momjan­sku utvr­du i na spa­va­nju ubi­ti tamoš­njeg vlas­ni­ka Bianquina. Nedugo nakon toga, brat ubi­je­nog, Conon, pot­po­mog­nut voj­skom gorič­kog gro­fa i Kopra, opsje­da Petrapilosu i nakon osva­ja­nja spa­lju­je utvr­du, a bra­ću Carstmana i Heinricha usmr­ću­je odsi­je­ca­njem glave.

Važnost sred­njo­vje­kov­nog viteš­tva naglo sla­bi od dru­ge polo­vi­ce 14. sto­lje­ća, kada u voj­noj tak­ti­ci zna­čaj­no mjes­to poči­nju zauzi­ma­ti pla­će­nič­ke i stal­ne voj­ske u koji­ma domi­ni­ra pje­šaš­tvo. Teška konji­ca gubi na zna­ča­ju pa pos­tup­no nes­ta­je i potre­ba za kla­sič­nim vite­škim dje­lo­va­njem. To ipak ne zna­či da je istar­sko plem­s­tvo, čiji se sas­tav do kra­ja 14. sto­lje­ća već zna­čaj­no izmi­je­nio, odus­ta­lo od voj­ne služ­be. Oni su uglav­nom sudje­lo­va­li u suko­bi­ma koje su Habsburgovci vodi­li s Mlečanima tije­kom 16. i 17. sto­lje­ća, a broj­ni su doka­zi i nji­ho­va sudje­lo­va­nja u pro­tu­tur­skim suko­bi­ma, koji su se odvi­ja­li poda­lje od Istre.

Autor izlož­be „Istarski kašte­li – utvr­đe­ne rezi­den­ci­je sred­njo­vje­kov­nog plem­s­tva“ je Josip Višnjić, a autor pos­ta­va Mauricio Ferlin.