Stećci – duša Bosne – Mersiha Merdžanović Memić u Gradskoj radionici

22.08.2022.

“Kada se radovaše sretni, a ja mreh…”

• Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

• U sklo­pu pro­gra­ma „Art forum“, zamiš­lje­nog i vođe­nog od stra­ne osni­va­ča Gradske radi­oni­ce Marjana Maje Sinožića, u petak je u vrtu udru­ge svo­je nove rado­ve pred­sta­vi­la sara­jev­ska aka­dem­ska umjet­ni­ca Mersiha Merdžanović Memić. Kako je pojas­nio Sinožić, pro­gram je osmiš­ljen kao dija­log izme­đu umjet­ni­ka, povjes­ni­ča­ra umjet­nos­ti i jed­ne oso­be iz nekog od svjet­skih duhov­nih pra­va­ca. Ovaj put je uvod­nu riječ o Mersihinoj izlož­bi dala povjes­ni­čar­ka umjet­nos­ti Anica Franjul, dok se potom svo­jim inter­pre­ta­ci­ja­ma nado­ve­zao i pre­man­tur­ski kato­lič­ki sve­će­nik, don Antun Nižetić.

Anica je pod­sje­ti­la da je Mersiha Likovnu aka­de­mi­ju diplo­mi­ra­la u Sarajevu, u kojem je kao tinej­dže­ri­ca pro­ve­la i muč­ne rat­ne godi­ne, te tako i nje­na umjet­nost, poseb­no kroz tam­ni­ji kolo­rit, izvi­re iz tra­ge­di­je nje­nog rod­nog gra­da. Bavi se raz­li­či­tim teh­ni­ka­ma i for­ma­ti­ma (gra­fi­ke, crte­ži, kola­ži, assem­bla­ge i dr.), a zanim­lji­vo je da je dan rani­je u gale­ri­ji Fonticus u Grožnjanu Eugen Borkovski otvo­rio nje­nu izlož­bu gra­fi­ka i crte­ža pod nas­lo­vom „Otisci vre­me­na osob­nog“, koja se može raz­gle­da­ti u nared­na dva tjedna.

U Gradskoj radi­oni­ci izlo­ži­la je (pored svo­je gra­fič­ke mape koju su posje­ti­te­lji mogli raz­gle­da­ti nakon pro­gra­ma) rado­ve u kom­bi­ni­ra­noj teh­ni­ci-drvo, akril, kar­ton… To su tro­di­men­zi­onal­ne, assem­bla­ge mini­ja­tu­re tam­ne pale­te iz kojih izra­nja­ju liko­vi, u okvi­re umet­nu­ti osta­ci drva, mode­li­ra­ne gla­ve, ribe i dr., sve upot­pu­nje­no tek­s­tom na bosan­či­ci, autoh­to­nom bosan­skom pismu koje pod­sje­ća na ćiri­li­cu i gla­go­lji­cu. Radovi su ins­pi­ri­ra­ni bosan­skim steć­ci­ma, sred­nje­vje­kov­nim nad­grob­nim spo­me­ni­ci­ma koji se nala­ze diljem Balkana (Bugarska, Rumunjska, Srbija, čak i u Dalmaciji), ali naj­vi­še ih ima u Bosni.

Točnije, ins­pi­ra­ci­ju je Mersiha pro­naš­la u knji­zi Nenada Azizina Tanovića „Stećci ili obli­ci bosan­ske duše“, u kojoj je autor sakup­ljao i nado­pu­nja­vao neke od nat­pi­sa na bosan­či­ci zate­če­nih na steć­ci­ma diljem Bosne. Npr. “U kući gdje bjeh bje­še pro­zor, a iza pro­zo­ra bes­kraj, al ja upor­no gle­dah u pod”,  „I da osta­vim kos­ti u tuđi­ni, opet bih samo Bosnu sanjo.“ „Godine hilja­du i neke, kada se rado­va­še sret­ni, a ja mreh“ „A znao sam lju­bi­ti na 17 načina.“

„Ne znam što zna­či tih 17 nači­na, ali bilo mi je sim­pa­tič­no i dra­go upi­sa­ti u svo­je rado­ve to što je možda neki moj pre­dak rekao“, kaza­la je Mersiha, doda­ju­ći kako je to ujed­no i pri­ča o bosan­skom iden­ti­te­tu: „Pitam se zašto se danas Bosanac tako lako odri­če svog iden­ti­te­ta? Zašto pri­hva­ća­mo iden­ti­tet dru­gih naro­da, kad svi dobro zna­mo da smo isklju­či­vo Bosanci? To je ono što me boli i ima­la sam potre­bu da kroz taj vapaj naših pre­da­ka pri­ka­žem vlas­ti­tu bol nad time što se doga­đa u našoj geograf­ski pre­li­je­poj domo­vi­ni, u kojoj moć­ni­ci rade što ih volja i uspje­li su podje­la­ma raz­dvo­ji­ti taj narod.“

Don Nižetić se nado­ve­zao na sim­bol kri­ža koji Mersiha čes­to koris­ti, ali ona je ima­la potre­bu nagla­si­ti kako je križ u nje­nim rado­vi­ma uni­ver­zal­ni sim­bol čovje­ka i nje­go­ve pat­nje, koji nit­ko za nje­ga ne može nosi­ti, te nije znak ni jed­ne reli­gij­ske odred­ni­ce. Kao mus­li­man­ka, zain­te­re­si­ra­na pose­bi­ce za Sufi tra­di­ci­ju, nagla­si­la je kako ona osob­no Boga naj­bli­ski­je doživ­lja­va upra­vo kroz svo­je stva­ra­nje koje sma­tra goto­vo magij­skim činom i para­lel­nom dimen­zi­jom u kojoj neiz­mjer­no voli bora­vi­ti. Opažajući tu svo­ju lju­bav medi­ti­ra i o tome koli­ka tek mora biti lju­bav Stvoritelja sve­ga pos­to­je­ćeg pre­ma svo­joj kreaciji.

Don Nižetić je obraz­lo­žio mis­te­rij kri­ža i pat­nje kao puta u duhov­nost, na čemu se umjet­ni­ca zahva­li­la, istak­nuv­ši kako uvi­jek voli saz­na­va­ti nove stva­ri iz raz­li­či­tih duhov­nih tra­di­ci­ja. Na kon­cu Art foru­ma raz­go­vor se poveo i o nara­vi samog stva­ra­nja i pita­nju tko je dois­ta taj koji kroz umjet­ni­ka stva­ra, ali i o zaključ­ku don Nižetića koji-prem­da priz­na­je da nije likov­ni struč­njak – sma­tra da se dobra umjet­nost može osje­ti­ti i raz­lu­či­ti iz nas­to­ja­nja umjet­ni­ka da svi­je­tu od sebe pru­ži nešto dobro i vrijedno.