(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Predstavljen roman „Psi“ mlade autorice Dore Šustić
Tekst i fotografije Paola ALBERTINI
Roman „Psi“ Dore Šustić u svega godinu i pol dana doživio je svoje treće izdanje, a pulskoj je publici predstavljen 15. veljače u Klubu – knjižara Giardini 2.
Drugi je to u nizu događaja u okviru novog programa Kluba-knjižare pod nazivom „Sanjam 30“ posvećenog velikoj obljetnici koju će Sa(n)jam knjige u Istri proslaviti u studenom ove godine. Tema kojom Klub-knjižara nastavlja ciklus programa jest Sloboda, koja nam otvara prozore prema mnogim sferama značenja, od onih naizgled svakodnevnih, životnih, do dubokih filozofskih promišljanja.
Dora Suštić je Riječanka sa zagrebačkom adresom, a osim što je spisateljica, ona je i scenaristica te filmske redateljica. Scenarij je diplomirala na FAMU‑u u Pragu koji je djelom i mjesto radnje njezinog romana. Naime, dok je bila u jednoj ljubavnoj vezi pisala je dnevnik pa ga pretočila u roman. Kako je rekla u razgovoru s Igorom Zenzerovićem, moderatorom promocije, pisala je o tome što proživljava, a na pitanje koliko je toga u romanu autobiografsko, Dora je odgovorila da to ne smatra nužnim definirati. Ipak, kazala je da je kostur autobiografski a priča fiktivna.
„Psi“ je prije svega generacijski roman, koji ogoljeno progovara o sirovosti života „milenijalaca“, koji idu od jednog, često slabo plaćenog posla, do drugog. Zorno je prikazan i unutarnji svijet protagonistice, od mladalačkog zanosa novim životnim putevima, preko tjelesnosti i tabu tema poput poremećaja prehrane, menstrualne krvi i seksualnih odnosa, do kaotičnosti međuljudskih odnosa, koji su nerijetko toksični. Protagonistica je u stalnoj borbi između probijanja vlastitih granica i konformističkog popunjavanja osjećaja praznine. Život je stalni ples s Erosom i Tanatosom, a dramaturgija života kroz žive se slike uspoređuje s dramaturgijom filma, ali i vođenja ljubavi.
Glavna protagonistica po dolasku na studij u Prag prvi put okusi potpunu slobodu, poput mnogih studenata kada odu na studij u velik grad. Privuče je stariji muškarac, Leon, koji je udovac. Roman je na trenutke mračan poput Praga, a u Španjolskoj u kojoj je boravila na razmjeni studenata i u kojoj se odvija radnja drugog djela romana, tražila je kontrast.
„U sam tom periodu izgubila sam neke drage ljude i prvi se put suočila s umiranjem. To formativno iskustvo me na neki način odredilo. Poput mnogih mladih tražila sam provod, bila sam u ranim dvadesetima – srljala u nepoznato, bila sam kao puštena s lanca, hitala kroz iskustva…“, ispričala je.
Jedan od stvarnih likova u romanu je njena susjeda Indijka, udovica s kojom se doista zbližila živeći u Pragu.
Dora je ispričala i kako je rad na Akademiji bio neočekivano zahtjevan, već na prvoj godini trebali su pisati sinopsis za dugi film te su brzo išli s praksom.
Dora u romanu koristi pomalo sirov jezik, opisuje seksualna iskustva, a na pitanja je li joj to bilo neugodno, priznala je da doista pomalo jest, najviše zbog mame.
„I sama volim čitati takve romane, pa nije bilo razloga da i sama na takav način ne pišem“, rekla je.
Govoreći o feminizmu, Dora je izjavila kako će publika sama odlučiti je li on feministički. „Taj ideološki okvir dogodi se slučajno“, smatra autorica.
Dok je pisala „Pse“ bitan roman bio joj je „Norveška šuma“, a kasnije „Nepodnošljiva lakoća postojanja“. Kako je paralelno s romanom pisala i diplomski rad, u to je vrijeme čitala Marguerite Duras.
Dora inače radi kao scenografkinja, a trenutno je uzela slobodno ne bi li do jeseni radila na novom rukopisu koji polako poprima okvir.
Govoreći o sličnosti pisanja za scenarij ili roman, rekla je da je proces slobode drugačiji: „Scenarij pročita puno ljudi koji daju feedback, u pitanju je i puno novaca pa je pritisak veći. Pisanje proze je pak tajna aktivnost“.
Druženje se nakon promocije nastavilo u klubu – knjižara, autorica je potpisivala svoj roman i razgovarala s publikom.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
