„Majčin dan“ u Dnevnom boravku: U Rojcu gostovao zagrebački Teatar Thalassa
Tekst i fotografija Daniela KNAPIĆ
Kćer dolazi posjetiti majku nakon 19 godina izbivanja i međusobne šutnje – to je polazna točka radnje predstave „Majčin dan” Teatra Thalassa izvedene u srijedu, 18. lipnja, u Dnevnom boravku DC‑a Rojc.
Ova snažna, intimna, ali i društveno angažirana drama (prema drami Astra Borisa Senkera iz njegovog triptiha „ženskih“ drama „Zvijezde“ ) događa se negdje oko pada Berlinskog zida i priča nam o generacijama žena oblikovanih povijesnim lomovima, političkim previranjima i osobnim ranama. Kroz predstavu osjećamo transgeneracijsku traumu, majčinstvo, žensku poziciju u javnom i privatnom prostoru, ali dotičemo i pitanje osobnog identiteta u sjeni društvenih očekivanja.
Majka generacijski pripada mladeži koja je nakon užasa 2. Svjetskog rata novootkrivenim kolektivnim zanosom „Gradila pruge, a pruge su gradile njih“. Kćer Zvjezdana, koja u inozemstvu pod umjetničkim imenom Astra gradi pjevačku karijeru odrastala je, pak, u doba „Vodimo ljubav, a ne rat“ hipi pokreta. Njihove međusobne razmirice zbog kojih se tako dugo nisu susrele kroz predstavu se polako raspliću. Od početnog majčinog prigovora što sa kćerkom nije došao i unuk, kao i kćerkinog objašnjenja da je, unatoč brojnim majčinim pozivima sada odlučila „prekršiti svoj zavjet da je više nikad neće posjetiti“ jer je „prvi put osjetila da je doista želi vidjeti umjesto da joj to, kao ranije, strogo naredi“, polako doznajemo detalj po detalj te obiteljske konfiguracije. Saznajemo da je Zvjezdana začeta na jednoj radnoj akciji i nikad svog biološkog oca nije upoznala, već je odrastala uz majku i očuha – poznatog novinara koji je zbog svog preotvorenog satiričkog pisanja imao ozbiljnih problema, za koje je dijelom kriva i majka. U to vrijeme kad se, kako u razgovoru spominju, u Lepoglavu završavalo i zbog vrlo banalnih razloga, primjerice korištenja riječi „uljudba“, majka je bila visokopozicionirana „funkcionerka“… Doznajemo koliko je Astri ta majčina pozicija smetala, jer su je svi tretirali dodvornički i ugađali joj kako bi imali koristi od majke. No, to priznanje je tek početak njene ispovjedi i nije pravi razlog bijega u inostranstvo.
„Majčin dan“ iz naslova odnosi se na svečanu proslavu radne obljetnice koju majci priređuju bivši kolege. Isti ti kojima je bila strah i trepet, jer ni jedan novinarski tekst nije se mogao objaviti bez njenog odobrenja, kasnije su joj okrenuli leđa i nitko se nije pobunio kad je zbog jednog spornog napisa ponudila otkaz, pa je tako sada u prijevremenoj mirovini. Nakon proslave vraća se pripita i ponosna, osnažena time što su joj ponudili da se vrati, ali je kćer s pravom upozorava kako joj samo nastoje uvaliti odgovornost za „brod koji očito tone“. Kroz njihovu komunikaciju netko tko je u tim vremenima živio može iščitati još mnogo detalja društvenog konteksta i prepoznati klice izopačenog sustava u kojem danas živimo – od početaka urušavanja komunističkih i samoupravno socijalističkih ideala – etike i društveno odgovornog ponašanja kakvo su nam kao „Titovim pionirima“ bar deklarativno pokušavali usaditi, do sve većeg okretanja „zapadnim vrijednostima“ i narastajuće materijalne pohlepe, taštine, oholosti i bezobzirnosti vladajućih. Iz tih korijena rođen je i „hoću još“ mentalitet koji je, u generacijama koje su nasljeđivale pokondirene partizanske glavešine, uzrokovao i raspad bivše države i sistema kao i povampireni kapitalizam/korporatizam koji danas živimo zajedno s ostatkom svijeta, a u kojem čak i osuđene zločinačke organizacije nesmetano nastavljaju krasti i upravljati našim životima. Tadašnja cenzura koja se provodila u kojekakvim „komitetima“ danas kao da – uslijed sve više tema zbog kojih bi nas netko mogao tužiti za „uvredu“ – prerasta u svoj možda najperverzniji oblik, onaj autocenzure, pa se s pravom možemo zapitati i postoji li uopće više slobodno novinarstvo i kritično mišljenje?
U prostoru Dnevnog boravka postavljanje predstave oslonilo se većim dijelom na improvizaciju, jer se nije moglo instalirati odgovarajuće svjetlo, a i drugi tehnički uvjeti nisu bili optimalni, ali dvije glumice ‑Dubravka Crnojević-Carić kao majka i Sanja Tatalović u ulozi Astre – dobro su se snašle, pruživši kvalitetan kazališni doživljaj za koji su dobile zaslužen dugi aplauz zadovoljne publike. Dubravka Crnojević-Carić danas je i profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a osnivačica je i umjetnička je voditeljica Teatra Thalassa. Uz Tijanu Pavliček dramaturški je obradila Senkerov tekst te režirala samu predstavu. Za scenu i kostime odgovorna je Jadranka Hlupić Dujmušić, a Predstavu je producirala Ivana Slunjski.
