Odjeci 72. Pulskog filmskog festivala

Razgovor s Filipom Peruzovićem: „Film “Dobra djeca” napravljen je s minimalnim budžetom“

Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva PFF-a

22.07.2025.

Zlatna are­na za sce­na­rij ovo­go­diš­njeg, 72. Pulskog film­skog fes­ti­va­la pri­pa­la je Nikolini Bogdanović i Filipu Peruzoviću za film „Dobra dje­ca“. Kako je obraz­lo­žio žiri, oni su samo s dva lika u jed­nom pros­to­ru, kroz rijet­ke i štu­re dija­lo­ge te mno­go tiši­na pri­ka­za­li odnos dvo­je lju­di – ses­tre i bra­ta – o koji­ma mno­go više ne zna­mo nego što zna­mo, pa ipak ih osje­ća­mo kao izu­zet­no slo­je­vi­te liko­ve. Unutar naiz­gled jed­nos­tav­nog okvi­ra, tiho i bez veli­kih ges­ti, ovaj sce­na­rij sigur­no i uvjer­lji­vo gra­di dra­mu pro­že­tu finim humorom.

Priča pra­ti Nikolu i Sašu, sre­do­vječ­ne i otu­đe­ne bra­ta i ses­tru, koji nakon maj­či­ne smr­ti pro­vo­de tri dana u obi­telj­skoj kući koju tre­ba­ju očis­ti­ti i pri­pre­mi­ti za pro­da­ju. U poku­ša­ju da odgo­di neiz­bjež­no, Nikola sabo­ti­ra pos­pre­ma­nje, a Saša se nakon jed­nog neugod­nog otkri­ća poči­nje pita­ti koli­ko se dobro njen brat bri­nuo o nji­ho­voj maj­ci dok je ona živje­la u ino­zem­s­tvu. Ne uspi­je­va­ju­ći komu­ni­ci­ra­ti kao odras­li lju­di, pos­tup­no se poči­nju pona­ša­ti kao dje­ca, što sve čini samo još gorim.

U raz­go­vo­ru s reda­te­ljem i sce­na­ris­tom fil­ma koji se ovje­ko­vje­čio s čak četi­ri Arene, Filipom Peruzovićem saz­na­li smo da su pisa­li sce­na­rij ima­ju­ći na umu upra­vo Ninu Violić i Filipa Šovagovića koji su dobi­li Zlatne are­ne za naj­bo­lju žen­sku tj. mušku ulogu.

„Neku ide­ju tko su i što su oni već sam imao i to me ins­pi­ri­ra­lo, oni su meni i kole­gi­ci Nikolini Bogdanović bili užas­no ins­pi­ra­tiv­ni u star­tu i nas­ta­vi­li su nas ins­pi­ri­ra­ti i na samom sni­ma­nju. Naime, mno­ge sce­ne smo i na samom sni­ma­nju osmiš­lja­va­li jer smo pro­ma­tra­li njih i nji­ho­ve inte­rak­ci­je u toj kući tako da je sce­na­rij ras­tao i razvi­jao se tije­kom cije­log sni­ma­nja“, rekao nam je Peruzović.

Kako je glu­mač­ki dvo­jac u pri­vat­nom živo­tu lju­bav­ni par, upi­ta­li smo ga ima­li tu nekih slič­nos­ti s obzi­rom na to da se i brač­ni paro­vi pone­kad sva­đa­ju kao djeca.

„Ima puno prek­la­pa­nja u tome tako da je ta nekak­va bli­skost kod njih već pos­to­ja­la i oni su mi bili izra­zi­to ins­pi­ra­tiv­ni“, rekao nam je.

Primjerice, zna­li su da je Šovagović sja­jan glaz­be­nik i da žele inkor­po­ri­ra­ti taj neki glaz­be­ni moment u film: „Ima ta jed­na pje­smi­ca koju on odsvi­ra i koja je na kra­ju ušla u film, koju je on sam na licu mjes­ta i smis­lio, na moju mol­bu. Tako da je bilo puno tak­vih nekih pri­mje­ra tije­kom rada njih dvoje“.

Kako je pojas­nio, taj dvo­jac, na fil­mu brat i ses­tra, cije­li film poku­ša­va­ju pro­na­ći zajed­nič­ki jezik, tra­že neka­kav oblik komu­ni­ka­ci­je, ispro­ba­va­ju raz­li­či­te meto­de i na kra­ju se vra­ća­ju peri­odu dje­tinj­stva kada su zad­nji put funk­ci­oni­ra­li zajed­no tako da pra­ti­mo dvo­je sred­njo­vječ­nih lju­di koji sve više podje­ti­nje i poku­ša­va­ju vra­ti­ti bli­skost koju su ima­li kao mali i naći taj neki pros­tor sigur­nos­ti jer su sada osta­li sami, bez oba rodi­te­lja, a i pro­da­ju obi­telj­sku kuću.

„Taj odnos bra­ta i ses­tre nije baš tema­ti­zi­ran na fil­mu i meni je izra­zi­to zanim­ljiv, a ide­ja da radim tu pri­ču doš­la je iz neko­li­ko kuto­va. Tena Gojić, pro­du­cen­ti­ca koja je pro­du­ci­ra­la i moj stu­dent­ski film mi je pred­lo­ži­la da napra­vi­mo mikro budžet­ni film za natje­čaj koji je bio otvo­ren. Predložila je da smis­li­mo pri­ču o dvo­je lju­di u jed­nom pros­to­ru, a ja već znao da želim radi­ti nešto o odno­su brat i ses­tre“, ispri­čao je.

Još jedan izvor ins­pi­ra­ci­je bio je mu je taj što su se supru­ga i on seli­li neko­li­ko puta u pod­sta­nar­skim sta­no­vi­ma i sva­ki put se dogo­dio taj tre­nu­tak kad neke stva­ri mora­te osta­vi­ti i odlu­či­ti što poni­je­ti sa sobom u novi život: „Taj pro­ces je nekak­vo čiš­će­nje i tu sam vidio ogro­man poten­ci­jal za film jer kroz to spre­ma­nje, čiš­će­nje stva­ri, lju­di neka­ko čis­te i sebe, a taj pro­ces je kon­kre­tan i može se upe­ri­ti kame­ra i sni­ma­ti ga se. Sve te stva­ri neka­ko su se spo­ji­le u ide­ju za film“, dodao je.

Dotaknuli smo se i foto­gra­fi­je koja je vrlo zna­čaj­na na fil­mu i dois­ta sjaj­na, a za nju je Tomislav Sutlar dobio Zlatnu are­nu: „Direktor foto­gra­fi­je je napra­vio feno­me­na­lan posao. Mnogo smo raz­go­va­ra­li i pri­pre­ma­li se, a već smo rani­je radi­li na jed­nom krat­kom fil­mu, tako da smo se poz­na­va­li. Oboje smo i pri­je sni­ma­nja bora­vi­li u toj kući, u Sv. Nedjelji tako da smo sva­ki dan pri­je nego bi doš­la eki­pa pro­la­zi­li zajed­no sce­nu i dogo­va­ra­li što ćemo sni­ma­ti. Htjeli smo mak­si­mal­no isko­ris­ti­ti kuću i pos­to­je­će svje­tlo tako da u fil­mu ima mini­mal­no umjet­ne ras­vje­te. U mno­gim situ­aci­ja­ma smo čeka­li da svje­tlo bude baš ona­ko kako nam tre­ba“, rekao je.

No, sni­ma­nje nije proš­lo bez iza­zo­va: „Svaki film ogrom­ni je iza­zov no bilo nam je pri­je sve­ga lije­po radi­ti jer smo bili mala eki­pa, bili smo cije­lo vri­je­me u tom malom pros­to­ru i mogli smo sni­ma­ti kro­no­lo­ški što je ogrom­na stvar jer se onda može­te posve­ti­ti samo sadr­ža­ju i ne mora­te gubi­ti vri­je­me na selje­nje s loka­ci­je na loka­ci­ju. Ipak je bilo iza­zo­va jer je budžet stvar­no bio mini­ma­lan i mora­li smo mudro osmis­li­ti kako tome pos­tu­pi­ti i tako su doš­la ta neka režij­ska opre­dje­lje­nja u koji­ma sam odlu­čio ogra­ni­če­nja poku­ša­ti isko­ris­ti­ti i ako već radi­mo mali film, potru­di­ti se da on bude pot­pu­no ogo­ljen i pot­pu­no mini­ma­lis­tič­ki te sam se pouz­dao u pri­ču, glum­ce i film­ski jezik“.