Razgovor s dr. sc. Krešimirom Krolom
Pula nakon smjene: Može li nova politika donijeti novu kulturu?
Razgovarali Boris VINCEK i Marino JURCAN • Fotografije iz arhiva Kulturistre
Pula je na zadnjim lokalnim izborima dobila novu vladajuću strukturu s novim gradonačelnikom, Peđom Grbinom iz SDP‑a na čelu. Prilika je to da napravimo analizu kulturnih politika sada bivšeg gradonačelnika Filipa Zoričića tijekom njegovog mandata te pokušamo predvidjeti što nas čeka slijedeće četiri godine. Naš sugovornik na tu temu je sociolog dr. sc. Krešimir Krolo kojeg smo prvo upitali kako bi opisao kulturnu politiku Pule u proteklom mandatu te jesu li se po njegovom mišljenju dogodili strateški iskoraci u odnosu na prethodno razdoblje ili se može govoriti o kontinuitetu (ili stagnaciji)?
- Kulturna politike Pule u početnim najavama temeljila se na dvije problematične dimenzije. Prva je bila turizam, a druga što tržište u kombinaciji s turizmom može proizvesti. Barem je tako bilo u prvim najavama šireg strateškog okvira prije nego su se napisali nešto konkretniji dokumenti. Drugim riječima, a nije tu Pula iznimka, kultura se prvenstveno gledala kao nešto što treba služiti drugim gospodarskim djelatnostima i sektorima, a ne nešto što je usmjereno kao nužni resurs zajednice. Riječ je o sada već empirijski dokazanoj štetnoj paradigmi koja kulturu valorizira isključivo prema tržišnim načelima “isplativosti”. Također, takve politike su prepoznate kao problematične i sa strane EU koja prvenstveno naglašava da eventualni output ulaganja u kulturu može biti vezan za turizam i održivi razvoj, ali da tu prioritet mora biti zajednica i principi inkluzivnosti i pristupačnosti kulture za različite društvene grupe. Dakle, da parafraziram, prioritetnije je pitanje što kultura može napraviti za zajednicu i što zajednica može napraviti za kulturu, a ne što kultura može napraviti za turizam i kratkoročni ekonomski dobitak.
Po tom pitanju, Plan razvoja kulture grada Pule za razdoblje od 2023 – 2030 već nudi pomak od prvotne intencije jedinice lokalne samouprave jer se u dokumentu naglašava važnost kulture kao pokretačke snage lokalne zajednice gdje se više ne spominje kultura kao servis turističkoj djelatnosti, iako se apostrofira suradnja s turističkim sektorom kao jedan od prioritetnih područja plana razvoja kulture.
Rezimirajući četiri godine u strateškom smislu, vidljiva je barem pisana intencija da se odnos kulture u zajednici adresira iz pozicije dionika u kulturi, međutim, kao i kod mnogih drugih strateških okvira u kojem nema jasnih kratkoročnih učinaka, implementacija akcijskih planova napreduje sporo ili nikako zbog manjka sredstava. Nije to problem samo proteklog mandata, već nešto s čime se kulturni sektor nosi već godinama kada su u pitanju donesene strategije i planovi koji često završe, kako se to kolokvijalno kaže, u ladicama, umjesto da se pretoče u konkretne akcijske mehanizme.
Kada se pak uzme politički kontekst koji je bio obilježen višestrukim intervencijama čelne osobe grada u različite kulturne sadržaje, a kulminiralo je zabranom narodno-zabavne glazbe, moglo bi se reći da je širi okvir bio onaj u kojem se poslala poruka što se smatra poželjnim, a što ne prema krajnje nestručnim i arbitrarnim kriterijima osobe koja nije kompetentna donositi sudove i mišljenja o kulturi i kulturnim sadržajima. Pročitao sam negdje mišljenje kolege sociologa Dražena Lalića da je bivši gradonačelnik izabran da provodi i takvu politiku, no to je netočna konstatacija jer niti je program liste bio temeljen na uređivanju u kulturi, niti gradonačelnik ima te ovlasti, a na kraju i vrijednosno pozicioniranje kao liberala u kampanji je u izravnoj koliziji s prohibicijama sadržaja koje ne pozivaju na mržnju, nasilje i netoleranciju. Naposljetku, upravo se u sintezi ekonomskog liberalizma i vrijednosnog iliberalizma vidjelo kako se kultura prvotno zamišljala u gradu – kao malograđanski i provincijalni konstrukt o kojem odlučuje tržišna utakmica. Plan razvoja je donekle to malo zatomio, no kao što sam rekao prije, planovi ne vrijede puno ako su i dobrih intencija bez razrađenog operativnog procesa.
Kako su gradske ustanove djelovale u tom razdoblju – više razvojno ili tek operativno? Jesu li pokazivale otvorenost prema nezavisnoj sceni?
- Otvorenost prema nezavisnoj sceni je bila selektivna, a u nekim situacijama i otvoreno neprijateljska, pogotovo ako je riječ o kulturnoj sceni koja je već godinama nositelj protestnih lokalnih politika, bilo da su one vezane za okoliš, razvoj ili kulturu. Primjerice, jedan od najvažnijih čvorišta kulturne produkcije i suradnje jest i skup udruga koji djeluju unutar prostora Društvenog centra Rojc, a gdje se tijekom godina mogla primijetiti opipljiva hostilnost prema onome što taj prostor, a pogotovo Savez udruga Rojca predstavljaju. Mišljenja sam da su izgubljene krucijalne godine koje bi vodile i uspostavi ustanove, ali i temeljitoj obnovi koji se suštinski odlično uklapa i u šire europske okvire poput EU akcijskog plana za kulturu za razdoblje 2023. – 2026. ili plana za kulturu iz 2018. godine gdje se apostrofira važnost revitalizacije prostora u kojem se generiraju kulturni sadržaji. Također, mišljenja sam da je nedostajala jasna vizija i energija koja bi ideju kulture u gradu vodila razvojno, što onda i navodi na zaključak kako je sustav funkcionirao na nižoj operativnoj razini. Nije to nužno loše, jer važno je da sustav funkcionira, međutim za nešto puno više potreban je iskorak koji nadilazi golo administrativno preživljavanje.
Kao što ste prethodno naglasili usvojen je i Plan razvoja kulture Grada Pule – koliko je on doista bio alat kulturne politike, a koliko tek formalni dokument? Kako ocjenjujete njegovu kvalitetu, participativnost i provedbu ključnih projekata poput Rojca, Pulskog inovacijskog centra na Vallelungi, Muzeja grada Pule…?
- S obzirom kako su operacionalizirani dijelovi vezani za stvari koje ste naveli, jasno je kako se jedino nešto malo više konkretnog materijala može vezati za one lokacije gdje kultura već živi desetljećima, a to je prostor Društvenog centra Rojc. Ostale projekte prvenstveno čitam kao listu želja, manje kako detaljno osmišljene projekte s etapama realizacije. Primjerice, ideja Palače kulture je zanimljiva, no pogotovo u širem okviru onoga kako je zamišljena, kao svojevrsna pješačka zona ili trg kulture traži iscrpnu dokumentaciju i studije održivosti za koje su potrebne godine pripreme. Naime, nužno je oko toga riješiti cijeli niz drugih dilema (vlasništvo npr.) prije nego se krene u sveobuhvatni projektni ciklus. Za PIC Vallelungu je jako teško reći je li to uopće prostor namijenjen kulturi s obzirom da se oko prostora pojavljuju termini “inovacijskog” centra, ne “kreativnog”. Ako ćemo cjepidlačiti, inovacije su vezane za tehnologiju, kreativnost je vezana za kulturu (iako je i termin kreativnosti opterećen višestrukim negativnom konotacijama, ali to je tema za neku drugu raspravu) pa je onda upitno koliko bi i na koji način tu kultura točno zaživjela i prema kojim konceptima i okvirima. Muzej grada Pule također izgleda kao načelno zanimljiva ideja, ali je ne prati promišljanje šire muzejske strukture u gradu kao i studija koja bi pokazala kako bi taj prostor funkcionirao u mreži drugih ustanova i s kakvim financijskim okvirom. Otvaranje muzeja je ozbiljna pravna i institucionalna priča pa je onda teško procijeniti kako i na koji način bi se novi muzej uklopio, ili kako u dokumentu stoji nadopunio povijest i identitet grada.
Nova vlast i budući izazovi
Koliko je po vama kulturni sektor bio zastupljen u predizbornim programima nove gradske vlasti i njihovih partnera? Jesmo li mogli vidjeti konkretne ciljeve ili samo načelne poruke?
- Kultura je više manje nezanimljiva tema većini prosječnog biračkog tijela, iako je Pula jedan od rijetkih gradova gdje se kultura nešto više apostrofira u javnim raspravama i analizama u odnosu na neke druge gradske sredine u Hrvatskoj. Sukladno tome, ideje vezane za kulturu su ostale u svojevrsnoj sivoj zoni nove gradske vlasti i njihovih partnera. Slično kao i kod već postojećih programa i okvira, nisam primijetio ništa što bi pokazalo da se kultura valorizira ne samo kao važno čvorište života zajednice, već i gdje se temi kulture pristupa s nešto hrabrijim progresivnijim politikama.
Što možemo realno očekivati od nove uprave? Postoje li indikacije da bi mogla donijeti strukturne promjene ili ćemo svjedočiti nastavku postojećeg stanja? Ima li po vašem sudu političke volje i administrativne sposobnosti za veće iskorake?
- Ako krećemo od pretpostavke da je kultura manje bitna stavka jer je fokus dobrim dijelom vezan za prostorno-razvojne planove i komunalne izazove, mišljenja sam da se neće nepotrebno mijenjati stvari u sustavu ukoliko ne bude ekstremnih okolnosti koje onda traže i ekstremna rješenja. Dakle, sumnjam da ćemo vidjeti političke i administrativne egzibicije po tom pitanju, što također ne mora biti loša stvar s obzirom na iskustvo intervencija prethodne uprave. Rijetko se na čelu gradova nalaze osobe s razvijenim senzibilitetom za kulturu, a ako i bude netko s nekom razinom obrazovanja i stručnosti, uglavnom je riječ o osobama koje više razumiju tradicionalnu i baštinsku kulturu, jako malo ili ništa ono što je vezano za suvremene trendove i tokove. S obzirom na takvo stanje, kultura će biti jedna od onih stavki koja će vjerojatno navigirati “linijom manjeg otpora” osim ako ne dođe do sustavnih preklapanja kulture s komunalnim i prostorno-razvojnim dimenzijama grada.
Civilno društvo i nezavisna scena
Kakav je bio položaj civilnog društva u kulturi Pule u posljednje četiri godine? Je li jačala autonomija ili se taj prostor sužavao?
- Civilna scena diljem Hrvatske je u, usudio bih se reći, dosta teškom stanju. S jedne strane politička kultura koja u civilnom društvu ne vidi partnera već suparnika, a s druge profesionalizacija i projektno “administrativno” nasilje stvorili su uvjete u kojima je teško očekivati revitalizaciju i nove aktere u sklopu smjene generacija. Pridodamo li k tome i svojevrsnu “veteransku” poziciju pionira civilne scene koji su uz sektor vezali cijeli životni put i karijeru, riječ je o kombinaciji čimbenika koja je ozbiljno narušila institucionalnu održivost cijele te priče. Iako je Pula nešto žilavija zbog dužeg procesa autonomije i kreiranja civilne scene, mišljenja sam kako su svi ovi čimbenici koje sam nabrojao plus post-covid šokovi ostavili ozbiljnog traga na civilno društvo u Puli. Pridodamo li k tome i relativno neprijateljsku političku atmosferu i na lokalnoj političkoj sceni, budućnost i autonomija civilne scene je na klimavim nogama.
DC Rojc je simbol participacije i inkluzivnosti – je li to još uvijek tako? Kako ocjenjujete odnose Grada i Saveza udruga Rojca? U javnosti se mogu čuti i tvrdnje da se Rojc zatvorio sam u sebe – dijelite li tu ocjenu?
- Kao što sam već nekoliko puta naveo, opipljiv je bio animozitet vladajućih u prošlom mandatu prema Rojcu, a što je bilo popraćeno ne samo odugovlačenjem s važnim infrastrukturnim investicijama, već i s političkim obračunima s prostorom i njihovim korisnicima jer je glavna opozicijska stranka vezana za taj prostor. Tvrdnja o zatvaranju je djelomično točna, no ne bih rekao da je plod zajedničke odluke korisnika već inercije zbog specifičnih okolnosti u kojima lokalna, ali šira civilna scena djeluje. S jedne strane neprestani ciklus projekata koji se ne stignu kvalitetno povezati ni komunicirati sa zajednicom za koju su namijenjeni jer su administrativne obveze prioritetnije u odnosu na sam rad s ljudima, a s druge frikcija između udruga koje su se profesionalizirale i one koje su ostale van projekata već su se odlučili na tržište i povremene subvencije. U takvom kontrapunktu teško je pronaći zajednički okvir djelovanja, a ako ovome pribrojimo i sve druge strukturne “utege” koje sam naveo, za posljedicu imate scenu koja je sve više okrenuta sebi, a manje zajednici zbog koje principijelno i postoji.
Kakva je uloga vodećih aktera Rojca u odnosu na političke stranke? Ima li tu ovisnosti, oportunizma ili legitimnog pozicioniranja?
- Mišljenja sam da je sasvim legitimno da se akteri politički pozicioniraju, pogotovo kada se nađete u situaciji da stranke koje bi vas trebale zastupati s obzirom na svoj ideološko-politički okvir to više ne rade. Međutim, ono što vidim kao problem što se aktivnost u političkom životu ne vidi kao posebna kategorija djelovanja te dolazi do preklapanja što može naštetiti radu i percepciji same scene i njezinih aktera. Primjerice, ako ste politički angažirani i zakonodavnom ili upravno-izvršnom tijelu, moralno i etički bi bilo ne obavljati druge funkcije u civilnom sektoru koje bi vas mogle dovesti ne samo u sukob interesa, već i u situaciju da javnost percipira takvu vrstu povezanosti kao politički oportunizam i klijentelizam. Dugoročne posljedice takvog konflikta uloga mogu biti zadnji čavao u lijes civilne scene pa po tom pitanju uvijek pozivam na oprez i odgovornost.
Participacija i građani
Koliko su potrebe građana u kulturi uopće bile uzete u obzir? Jesu li istraživanja kulturnih potreba doista služila kao osnova za oblikovanje programa i politika?
- Ako je nešto zadnjih nekoliko godina postala svojevrsna mantra pri kreiranju kulturnih politika, onda je to istraživanje publike tj. ispitivanje građana o njihovim potrebama u kulturi. Osobno sam proveo nekoliko istraživanja i za lokalne potrebe, ali i za druge sredine s obzirom na imperativ mapiranja i razvoja publike. No, bez obzira na iscrpne podatke i detaljne analize s različitim preporukama, dojma sam da se rijetko kad može vidjeti da se smisleno elaborira primjena tih nalaza pri kreiranju programa i politika. Međutim, moram naglasiti da često tu vrstu praktične primjene moraju pratiti i veća izdvajanja za kulturu što se rijetko kad dešava pogotovo kada je u pitanju ova razina operativnog djelovanja.
Koji su danas najčešći obrasci kulturne potrošnje građana Pule? Kakvi su mehanizmi njihova uključivanja u kulturne procese – imate li primjere dobre prakse?
- Zadnji podaci sugeriraju očekivane obrasce. S jedne strane jasna razina tzv. publike u kulturi koja je po većini svojih svojstava u skupini tzv. “svejeda”, a s druge građani koje kultura u širem smislu ne zanima dalje od pučkih fešti i spektakala masovnih događaja. Ono, što se međutim, barem prema podacima od prije nekoliko godina, dalo primijetiti jest i da je covid djelom utjecao na “brisanje praksi” odlazaka na događaje, ali mišljenja sam da je sada već na snazi drugi obrazac potrošnje po tom pitanju. U ovom trenutku ne mogu se sjetiti primjera dobre prakse iako sigurno postoji manifestacija i aktera koji bi mogli uključiti publiku da sugerira ili ocjenjuje sadržaj koji bi posjećivao.
Vizije i potencijali
Gledajući naprijed – što najviše koči održivi kulturni razvoj Pule? Jesu li to problemi infrastrukture, kadrova, političke volje, obrazovanja, komunikacije…?
- Sve što ste naveli ima svoju ulogu na održivi kulturni razvoj grada, ali nije to samo specifičnost Pule već je riječ o strukturnim problemima većine suvremenih društava, pogotovo onih koji godinama sustavno zanemaruju razvoj kulture i kulturnih institucija. Dakle, potrebni su i prostori, potrebno je i pametno osmišljavanje takvih prostora, potrebni su kompetentni kadrovi koji pridonose lokalnoj zajednici imajući pritom na umu globalne tokove i smjerove, potrebna je nedvosmislena politička volja, ali potrebno je i obrazovanje građana kao što je potrebna i kvalitetnija komunikacija među svim navedenim dionicima. Teški su to procesi i traže dugoročno investiranje bez očekivanja kratkoročnih i brzih rezultata. Nažalost, većina današnjih politika i upravljačkih procesa se ne vodi tom logikom pa onda kao posljedicu gledamo sustav koji kulturu pretvara revijalnu ili u prirepak potrebama u turizmu.
A gdje vidite najveće prilike? Je li to interdisciplinarnost, snaga nezavisne scene, digitalna transformacija, povezanost s turizmom…? Kako uključiti srednje i manje organizacije?
- Mišljenja sam da je najveća prilika u revitalizaciji lokalne scene, ali ona se mora desiti s bona fide pristupom jedinica lokalne samouprave koja će odvojiti jedan ciklus razvoja grada i temeljiti ga na kulturi. No, ne na kulturi koja je nužno tržišna i rentabilna već na kulturi koja je tu za zajednicu i zbog zajednice. Turizam može doći samo kao nešto što na marginama takvog rada stvara dodatnu vrijednost, ali nikako da turizam stvori takav pritisak da istisne lokalno stanovništvo, ili da se kultura mora prilagođavati očekivanjima gostiju odnosno tzv. “turističkom pogledu” kako ga je formulirao britanski sociolog John Urry.
Kako zamišljate buduću ulogu nezavisne kulturne scene, sveučilišta i privatnog sektora u Puli? Ima li prostora za sinergiju?
- Naravno da ima, međutim jedino pod uvjetom da se usvoje temeljni principi, a to je da je kultura javno dobro i da se sinergijom oko javnog dobra ne traži automatski tržišni output već da se vrijednost takvog ulaganja (pogotovo kada je riječ o privatnom sektoru) može mjeriti tek dugoročno. No, čak i da nema izravnog outputa za privatni sektor bi to jednostavno trebalo spadati pod okvire društvenog odgovornog poslovanja i investiranja u zajednicu.
Postoje li primjeri iz drugih gradova koji bi mogli inspirirati Pulu? Što možemo naučiti iz tuđih dobrih praksi?
Rekao bih da Chemnitz u Njemačkoj i Superkilen u Kopenhagenu (Danska) predstavljaju jedan način na koji se može pristupiti odnosu kulture i zajednice koji je istovremeno i održiv i vibrantan i gdje se u prvi plan stavljaju potrebe građana, a ne potrebe tržišta ili investitora. Nažalost, bojim se da je kod nas politička kultura takva da se prvo pita investitore i sponzore političkih kampanja, a građanima ostaje samo nada da će se slučajno nešto napraviti od čega korist imaju isključivo oni.
