Bobini „Pejzaži zaborava“

Bojan Šumonja izlaže u galeriji Studentskog centra

Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

20.04.2026.

Otvorenje izlož­be „Pejzaži zabo­ra­va“ u čet­vr­tak 16. trav­nja u Galeriji Studentski bila je pri­go­da za bolje upoz­na­va­nje jed­nog od naj­z­na­čaj­ni­jih živu­ćih istar­skih umjet­ni­ka – Bojana Šumonje, svo­jim Puležanima jed­nos­tav­no „Bobo“. Naime, pri­je samog otvo­re­nja upri­li­čen je i opu­šte­ni raz­go­vor s kole­gom sli­ka­rom Denisom Sardozom u kojem je on saže­to i duho­vi­to pred­sta­vio svoj umjet­nič­ki put. Prava šte­ta što među publi­kom nije bilo više stu­de­na­ta koji­ma je susret s ovim ose­buj­nim umjet­ni­kom u nji­ho­vom pros­to­ru bio prvens­tve­no nami­je­njen, jer bi im sigur­no bio ins­pi­ra­ti­van za život­na tra­ga­nja koja im predstoje.

U krat­koj biogra­fi­ji na let­ku izlož­be uz osta­lo piše da je Šumonja izla­gao na više od 200 skup­nih i oko 120 samos­tal­nih izlož­bi u zem­lji i ino­zem­s­tvu, rado­vi mu se nala­ze u stal­nim pos­ta­va­ma mno­gih muze­ja i dru­gim jav­nim i pri­vat­nim kolek­ci­ja­ma, a od broj­nih nagra­da istak­nut je 2024. godi­ne osvo­jen Grand Prix 7. Bienala sli­kar­stva HDLU‑a u Zagrebu. Za nje­go­vo sli­kar­stvo navo­di se kako „se obli­ku­je unu­tar neo­eks­pre­si­onis­tič­ke este­ti­ke, istra­žu­ju­ći tran­sfor­ma­ci­je tra­di­ci­onal­nih figu­ra i pej­za­ža, uz cita­te iz mito­lo­gi­je, povi­jes­nog sli­kar­stva i utje­ca­je poeti­ke stri­pa i filma.“

U spo­me­nu­tom raz­go­vo­ru pri­je otvo­re­nja Šumonja je naj­pri­je ispri­čao kako 70-ih kao tinej­džer baš nije znao čime bi se volio bavi­ti, te se nakon dva raz­re­da „opće sred­nje“ u „ŠCZRP – Školskom cen­tru za rob­ni pro­met“ (pre­ma kon­cep­tu „usmje­re­nog obra­zo­va­nja“ ili tzv. „Šuvarice“ tadaš­njeg minis­tra kul­tu­re Stipe Šuvara, u kojem su svi sred­njo­škol­ci prva dva raz­re­da poha­đa­li isti nas­tav­ni pro­gram da bi se tek u tre­ćem opre­dje­lji­va­li za svo­je zani­ma­nje) i oba­vez­ne ljet­ne prak­se koju je odra­dio kao kono­bar u Hotelu Pula (i „smje­ši­la mu se ugos­ti­telj­ska buduć­nost“), zain­te­re­si­rao za novi smjer neo­bič­nog nas­lo­va „Samostalni struč­ni rad­nik za ure­đe­nje eks­te­ri­je­ra i inte­ri­je­ra“. U počet­ku nisu ima­li dovolj­no pro­fe­so­ra, nas­tav­ni pro­gram bio im je sli­čan kao u Ekonomskoj ško­li, a išli su u isti raz­red s još 12 polaz­ni­ka smje­ra Bibliotekari. Kad je prof. Ivan Obrovac pre­uzeo taj smjer pre­da­vao im je sve struč­ne pred­me­te i bili su prva gene­ra­ci­ja pul­skih sred­njo­ško­la­ca likov­nja­ka. Od i danas u umjet­nos­ti aktiv­nih, pored Šumonjem taj III10 raz­red poha­đa­li su i sli­ka­ri Davor Krelja (koji je nedav­no imao veli­ku samos­tal­nu izlož­bu u MSUI‑u), Robert Pauletta, Marina Banić te dizaj­ne­ri­ca Maja Mirković, a zanim­lji­vo je da je u istom raz­re­du Bibliotekarski pro­gram poha­đa­la i današ­nja direk­to­ri­ca Sa(n)jma knji­ga Magdalena Vodopija (tada Obradović). Zajedno s gene­ra­ci­jom nakon njih, u kojoj su bili npr. i Eros Čakić, Igor Papić, Noel Mirković i Denis Vugrin, čini­li su okos­ni­cu ono­ga što se kas­ni­je pro­fi­li­ra­lo i izras­lo u današ­nji ŠPUD, Školu za pri­mi­je­nje­nu umjet­nost i dizajn i bili su nova mla­da sna­ga koja je nakon pos­li­je­rat­nih (poput Diminića, Percana, Obrovca) poče­la masov­ni­je stu­di­ra­ti na likov­nim akademijama.

Za prof. Obrovca, kao i veći­na nje­go­vih uče­ni­ka, Šumonja ima samo rije­či hva­le: „Osim što je bio zaljub­lje­nik u peda­go­gi­ju i nas, dje­lo­vao je i u artis­tič­koj pro­izvod­nji, a pre­ko lje­ta orga­ni­zi­rao nam je i ljet­ni kamp – likov­nu kolo­ni­ju u Smoljancima gdje smo po nje­go­vim nacr­ti­ma izra­đi­va­li šato­re u koji­ma smo ima­li radi­oni­ce za sli­ka­nje, kipa­re­nje, kuha­li…“ Bila je to-kako je pri­mi­je­tio Sardoz (iz pos­ljed­nje gene­ra­ci­je koja je poha­đa­la te kolo­ni­je) – neka vrsta ljet­ne prakse.

„Ne samo nama, nego svi­ma koji su ga upoz­na­li prof. Obrovac je bio poput gurua“,pričao je dalje Šumonja, „Etimološki taj izraz dos­lov­no zna­či onaj tko ukla­nja tamu i dono­si svje­tlu. On je bio taj naš ini­ci­ja­tor, otvo­rio nam je oči. Eros Čakić je u doku­men­tar­cu „U ime oca“ koji je Ines Pletikos sni­mi­la s nje­go­vom kćer­kom Tamarom Obrovac, lije­po zaklju­čio: Dok smo mi tra­ži­li sebe on je našao nas! Bio nam je sve, meni pogo­to­vo, bio sam zaljub­ljen u nje­ga kao čovje­ka koji puno zna, puno ula­že u art i radi na tome da Pulu afir­mi­ra kao cen­tar vizu­al­ne kul­tu­re. Djelovao je na više podru­čja i vje­ro­jat­no je glav­ni kri­vac za sve što danas ima­mo u Puli, ne samo u smis­lu same ško­le ŠPUD, nego i utje­ca­ja na sve nas.“

Nakon sred­nje ško­le Šumonja je, kako mu je „više išla teori­ja“, pro­či­tao cije­lu „Jansonovu povi­jest umjet­nos­ti“ (knji­žu­ri­nu s pre­ko 1.000 stra­ni­ca) jer je namje­ra­vao stu­di­ra­ti povi­jest umjet­nos­ti. Otišao je u Ljubljanu na pri­jem­ni, ali se na prvom pita­nju – baro­ku „toli­ko smr­zo da nije znao izgo­vo­ri­ti ni jed­nu riječ“ i nije polo­žio. To se-kazao je – pos­li­je poka­za­lo kao „Božja inter­ven­ci­ja“ jer je tu godi­nu pauzi­rao, odnos­no – kako se za taj fakul­tet nije pola­gao pri­jem­ni – upi­sao FSPN u Ljubljani, gdje je tada vla­da­la ins­pi­ra­tiv­na i pro­gre­siv­na atmo­sfe­ra, s poče­ci­ma Laibacha, odnos­no NSK ili Neue Slovenishe Kunsta, Borghesie i dru­gih umjet­nič­kih pro­je­ka­ta), a cije­lu je godi­nu i radio dobro pla­će­ne pos­lo­ve posred­stvom Student ser­vi­sa, zara­đu­ju­ći i tri put više od svog oca. Iduće je, na nago­vor Krešimira Farkaša (iz LAE‑a, Labin Art Expressa) i svog rođa­ka iz Labina Branka Mohorovića, upi­sao skul­p­tu­ru na Accademia di Belle Arti u Veneciji, gdje je 1984. i diplo­mi­rao u kla­si poz­na­tog pro­fe­so­ra Tramontina. Tamo (a potom i u Milanu gdje je do 1987. učio gra­fi­ku dubo­kog tiska) je slu­šao mno­ge emi­nent­ne pro­fe­so­re (poseb­no je istak­nuo poz­na­tog sli­ka­ra Emilia Vedovu) i kre­tao se u ins­pi­ra­tiv­nom među­na­rod­nom umjet­nič­kom miljeu u poče­ci­ma tzv „tran­sa­van­gar­de“ i ponov­nog uzle­ta sli­kar­stva, „poku­piv­ši“ od svo­jih men­to­ra i uzo­ra „figu­ra­tiv­nu, impre­si­onis­tič­ko ins­tin­k­tiv­no mate­rič­nu“ for­mu sli­kar­stva koja „nije toli­ko pro­miš­lje­na koli­ko pro­du­hov­lje­na“. Posebno je istak­nuo sli­ka­ra Emilia Vedovu čija je pre­da­va­nja s poseb­nim zado­volj­stvom poha­đao i nazvav­ši ga  „loko­mo­ti­vom“ i „Obrovcem na kvadrat“.

Po ods­lu­že­nju voj­nog roka vra­tio se u Pulu gdje je zajed­no s neko­li­ci­nom dru­gih kole­ga sli­ka­ra „zask­vo­tao“ Fort Bourgignon u kojem su ima­li ate­ljee i prve izlož­be. Osnovali su i HDLU Pula, današ­nji HDLU Istra. Prvu nagra­du dobio je na izlož­bi, tzv. Salonu, u kul­t­noj gale­ri­ji Opatijska 3 – osta­klje­nom pros­to­ru pored zavo­da za zapoš­lja­va­nje, čime je dobio pri­li­ci za prvu samos­tal­nu izlož­bu koju je usko­ro odr­žao u istom prostoru.

Na toj je izlož­bi uz osta­lo iz maga­zi­na „Start“ rezao sli­ke goli­ša­vih žena, lije­pio ih na tra­ke i poba­cao po podu gale­ri­je, pa su ih lju­di i uzi­ma­li, te je shva­tio da je dobro na sva­koj izlož­bi uba­ci­ti i jedan začud­ni, duho­vit li apsur­dan moment, što je i kas­ni­je čes­to radio. Kao pri­mjer je naveo svo­ju izlož­bu u Galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu, gdje je izlo­žio rado­ve iz svog cik­lu­sa „Ovce“, dovev­ši u gale­ri­ju i žive ovce, što je dos­pje­lo i u špi­cu tadaš­njeg Šprajcovog Dnevnik na HTV‑u. Također, na pred­stav­lja­nji­ma svog novog „šum­skog“ cik­lu­sa čes­to po podu poba­ca gran­či­ce i liš­će, kako bi pos­ti­gao zvu­ko­ve šume.

Sardoz je svje­do­čio kako je izlož­ba u Opatijskoj 3 za nje­ga „bio prvi put da ga je neči­je sli­kar­stvo opči­ni­lo, a da to nije sta­ri maj­stor.“ Tada je on bio uče­nik prof. Obrovca i prvi se put oča­rao sli­kar­stvom neko­ga bli­skog nje­go­vi­ma godi­na­ma koji ima tak­vu sna­gu. Napomenuo je da je za mla­de auto­re jako važ­no osje­ti­ti da pos­to­je i mla­đi lju­di koji im mogu biti uzo­ri, te izra­zio i žalje­nje što raz­go­vo­ru ne pri­sus­tvu­je više stu­de­na­ta. Tim više što je Šumonja jedan od rijet­kih auto­ra koji je uspio pre­ži­vje­ti kao fre­elan­cer, jer nije lako živje­ti od sli­kar­stva. Mnogi su se usmje­ri­li i u peda­go­gi­ju, ali Bobo je izdr­žao sve­ga jedan semes­tar kao pre­da­vač sli­kar­ske ana­to­mi­je na riječ­kom sve­uči­li­štu iako je posao bio „super pla­ćen“. Kroz godi­ne se za „pla­ća­nje raču­na“ dovi­jao na raz­li­či­te nači­ne (bavio se ure­đe­njem inte­ri­je­ra, gra­fič­kim dizaj­nom kata­lo­ga, knji­ga, sli­kao na maji­ca­ma itd.), sve kako bi se odr­ža­vao „na rubu sus­ta­va“. Time je čes­to riski­rao i hod po „rubu egzis­ten­ci­je“ jer je želio „zadr­ža­ti svoj iden­ti­tet i inte­gri­tet“ ‚a osje­ćao je da ode li u peda­go­gi­ju ili neki dru­gi posao neće moći biti ono što želi. Bilo je i isko­ri­šta­va­nja, jer su mno­gi žica­li ili čak zah­ti­je­va­li da im pok­lo­ni sli­ke. U jed­nom je tre­nut­ka odlu­čio da želi stal­no isklju­či­vo radi­ti samo ono što ga zani­ma: „Kad nešto odlu­čiš i sta­viš se na odgo­va­ra­ju­ću ener­get­sku frek­ven­ci­ju jed­nos­tav­no se sve poči­nje otva­ra­ti. Počeo sam pro­da­va­ti sli­ke i pos­tao sve tra­že­ni­ji. Dobro, nisam se nešto obo­ga­tio, ali sve je išlo dobro“, pri­čao je Bojan, a Sardoz ga je pre­ki­nuo pita­njem o broj­nim nagra­da­ma i naj­z­na­čaj­ni­joj-spo­me­nu­ti Grand Prix na 7. zagre­bač­kom Bienalu sli­kar­stva, koji ga je i for­mal­no uvr­stio u sam vrh hrvat­skog sli­kar­stva, odnos­no koli­ko su mu opće­ni­to nagra­de zna­čaj­ne? Pitao je to svjes­tan i činje­ni­ce da se i u kru­go­vi­ma likov­nja­ka stva­ra­ju odre­đe­ne inte­res­ne sku­pi­ne koje nagra­de dodje­lju­ju „svo­ji­ma“…

„Bilo mi je zna­čaj­no jer je bila dobra lova“, prvo se naša­lio  Šumonja, doda­ju­ći: „Znaš kako to ide s nagra­da­ma, umjet­nost nije sport, nije trča­nje na 100 meta­ra s egzak­t­nim rezul­ta­ti­ma, a dru­ga je stvar bila činje­ni­ca da sam iz Pule i do tada su tu nagra­du mahom dije­lje­ne auto­ri­ma iz Zagreba. Odradivši dugo­ve pre­ma nekim svo­jim „veli­či­na­ma“, shva­ti­li su da ne mogu stal­no gura­ti Zagreb već mora­ju zagra­bi­ti malo šire… Ali kad me pita­ju kako je biti „naj­bo­lji sli­kar u Hrvatskoj“ to meni ne pos­to­ji, pos­to­ji 50-ak vrs­nih sli­ka­ra i teško je to vred­no­va­ti nekim egzak­t­nim, „sport­skim“ parametrima.“

U pos­ljed­njem se pita­nju Sardoz dota­kao i Bojanove gale­rij­ske aktiv­nos­ti koju on nas­tav­lja u Galeriji Poola u Kandlerovoj uli­ci, nakon što su se dru­go dvo­je osni­va­ča, Tea Bičić i Robert Pauletta iz nekih svo­jih raz­lo­ga povuk­li. Njemu je bilo žao to osta­vi­ti i do danas u toj gale­ri­ji pro­mi­če kva­li­tet­ne mla­de ili manje „vid­lji­ve“ auto­re, za što je i nagra­đen „Crnim drvom Laube“ na saj­mu Nesvrstani 2021. godi­ne. „To me drži i daje sna­gu, pogo­to­vo jer su mno­gi mla­di koji­ma smo orga­ni­zi­ra­li prve izlož­be danas afir­mi­ra­ni auto­ri“, zaklju­čio je raz­go­vor Šumonja, pre­se­liv­ši se potom u pros­tor male gale­ri­je Studentski, na otvo­re­nje izlož­be, gdje je pojas­nio izbor rado­va koji­ma je sažeo svo­ju novi­ju umjet­nič­ku pro­duk­ci­ju. Najupečatljivija na izlož­bi je sli­ka većeg for­ma­ta  „Crna šuma iz Loborike“, prva iz „Šumskog cik­lu­sa“ na kojem radi pos­ljed­njih godi­na, nas­ta­loj nakon jed­nog nje­go­vog glji­var­skog poho­da u šumu oko Loborike, kad je foto­gra­fi­rao neko­li­ko obo­re­nih sta­ba­la. Na sli­ci je dodao i fan­ta­zij­ske momen­te koje je obraz­lo­žio „Ovdje je jedan bron­ča­ni maj­mun koji igra tenis s pro­zir­nim štrum­fom, kome­ta im je umjes­to lop­ti­ce, a Donald Duck je arbitar, …“

Druga izlo­že­na sli­ka, por­tret pokoj­nog pul­skog ori­đi­na­la Fikreta koji kra­si i depli­jan i pla­kat izlož­be, nas­ta­la je na nago­vor  Dražena Majića, ured­ni­ka Istre24, koji se pos­ljed­nje vri­je­me i glaz­be­no akti­vi­rao te je uz osta­le sni­mio vrlo osob­nu pje­smu o teškom tre­nut­ku iz svo­je mla­dos­ti, kad mu je upra­vo kon­tro­verz­ni Fikret pomo­gao doći kući. „Pokojni Fikret je ose­bu­jan lik iz pul­ske suvre­me­ne sce­ne. Bio je pose­ban na više razi­na, jako opa­san tip kojeg su se svi boja­li jer se čes­to tukao. Površno sam ga poz­na­vao, ali oni koji su ga zna­li tvr­de da je bio jako pra­ve­dan. Kad sam sli­ku obja­vio na FB‑u razvi­la se zanim­lji­va disku­si­ja. Neki su mi zamje­ra­li zašto sam ga išao sli­ka­ti kad je bio pro­pa­li­ca i sile­dži­ja, dok su dru­gi koji su ga zna­li u bolim izda­nji­ma pisa­li: Bio je jako OK, pošten, uvi­jek nas je bra­nio… Uz osta­lo je net­ko napi­sao da su kao klin­ci s nji­me odla­zi­li na neku baru oko Pule koju su zva­li Trentava i lovi­li žabe. Tako sam ovu sli­ku nazvao „Fikret u Trentavi“, kazao je Šumonja te nas­ta­vio opi­si­va­ti slje­de­ću sli­ku na kojoj su fla­min­go­si, kao još jedan čest motiv nje­go­vih novi­jih rado­va: „Ovo je jedan moj kla­sič­ni dis­to­pij­ski pej­zaž koji možda naj­bo­lje opi­su­je nas­lov ove izlož­be. Flamingosi su čest motiv u suvre­me­nom sli­kar­stvu diljem pla­ne­ta. Svaki suvre­me­ni sli­kar koji „drži do sebe“ ih je sli­kao. Međutim, ja se s nji­ma iro­nič­no spr­dam, stav­lja­ju­ći ih u ambi­jen­te u koje ne pri­pa­da­ju i čes­to ih kom­bi­ni­ram s plas­tič­nim šla­ufo­vi­ma fla­min­go­si­ma. U poza­di­ni se vidi neki indus­trij­ski dis­to­pij­ski pej­zaž koji s pti­ca­ma u prvom pla­nu daje taj kon­trast našeg pro­pa­log potro­šač­kog druš­tva, govo­ri o tome što danas radi­mo od našeg pla­ne­ta i svo­je­vr­s­na je kri­ti­ka tak­vog druš­tva i civi­li­za­ci­je. Treća sli­ka manjeg for­ma­ta je eklek­tič­ka kom­po­zi­ci­ja skle­pa­na od sva­če­ga, s poza­di­nom koju sam „ukrao“ od jed­nog japan­skog sli­ka­ra. To je neki prin­cip po kojem radim, naj­vi­še kra­dem…“, naša­lio se na kraju.

U ime Galerije Studentski pri­sut­ne je poz­dra­vi­la Sanda Rojnić Sinković, nagla­siv­ši da dje­lu­ju već  sedam godi­na, pred­stav­lja­ju­ći uglav­nom mla­de auto­re, ali poseb­no ih radu­je kad ugos­te i reno­mi­ra­ne umjet­ni­ke poput Šumonje, dok je sli­ka­ri­ca Sanja Simeunović Bajec pot­vr­div­ši Sandine rije­či kako je ovo iznim­na pri­go­da, pri­sje­ti­la i jed­nog osob­nog momen­ta kad ju je kao mla­du auto­ri­cu na nje­noj izlož­bi u Galeriji Milotić 2013. godi­ne Šumonja ohra­brio rekav­ši da tre­ba biti auten­tič­na i ići dalje.

U let­ku izlož­be Šumonja je zabi­lje­žio: „Svi su moji liko­vi dio vizu­al­ne iko­no­gra­fi­je popu­lar­ne kul­tu­re i potro­šač­kog druš­tva koje nepres­ta­no pro­izvo­di sim­bo­le, feti­še i kič objek­te. Oni pri­ča­ju o besmis­lu i pro­laz­nos­ti potro­šač­kog svi­je­ta i ava­ta­ri su (tre­nut­nog) sta­nja svi­jes­ti. Simbolički, ali i kon­kret­ni. Smješteni su u ambi­jen­te u koji­ma se susre­ću pri­rod­no i odba­če­no, živo i ras­pad­nu­to, tiši­na i kaos. To su mjes­ta na rubu, rubu civi­li­za­ci­je, rubu čovje­ka, rubu uma. I upra­vo me taj rub zanima.

Ti su rubo­vi pone­kad šume, pone­kad depo­ni­ji, pone­kad vode­ne povr­ši­ne. Osim što su to šume, depo­ni­ji ili vode, ujed­no su to i pros­to­ri nes­vjes­nog, pros­to­ri ins­tin­k­ta i povrat­ka isko­nu, pone­kad zas­tra­šu­ju­ćem, pone­kad spa­so­nos­nom. „Pejzaži zabo­ra­va“ nisu pros­to­ri buduć­nos­ti, to su pros­to­ri sadaš­njos­ti koje smo (samo) nauči­li igno­ri­ra­ti. I kao da poru­ču­ju: „Evo gdje smo zavr­ši­li, evo što nosi­mo sa sobom i što iza sebe ostavljamo.“