Hrvatska kinoteka nema gdje prikazivati svoje arhive! – razgovor s redateljem Rajkom Grlićem u La Resistanceu
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
U caffe baru La Resistance sinoć je, 11. lipnja, nastavljen novi program koji u tom prostoru organizira Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ – filmski ciklus „Izvan kadra“. Nakon prvog susreta s redateljem Danilom Šerbedžijom, ovaj je put to bilo gostovanje jednog od najznačajnijih i najnagrađivanijih filmskih autora ovih prostora – Rajka Grlića. Prije projekcije njegova filma „Karaula“ iz 2006. godine, višeslojne satire smještene na jugoslavensko-albansku granicu neposredno pred raspad Jugoslavije i prve srpsko-hrvatske koprodukcije nakon rata, s autorom je razgovarao profesor povijesti i filmofil Igor Šaponja.
Grlić je do sada snimio 11 dugometražnih i mnoštvo kratkih i dokumentarnih filmova, a kao profesor režije predavao je na više domaćih i američkih fakulteta te tako živio na relaciji Hrvatska – SAD, dok je posljednjih godina najviše u Istri, točnije blizu Motovuna, u kojemu je svojedobno zajedno s Igorom Mirkovićem pokrenuo i Motovun Film Festival. Stoga se u Istri, pa tako i u Puli, koju je prvi put posjetio prije 60 godina kad je kao nagrađeni učenik boravio u đačkom domu, osjeća kao kod kuće. Posebno zbog filmskog festivala i Arene za koju ga vezuju neke od njegovih najdražih uspomena, emocija i životnih priča.
Šaponja je napomenuo da je prvotna zamisao organizatora bila prikazati film „Ustav Republike Hrvatske“, ali koincidencija je htjela da je isti par dana ranije prikazan u kinu Valli pa je stoga drugi izbor pao na film „Karaula“. Za oba filma uz Grlića scenarij potpisuje Ante Tomić, pa su u razgovoru analizirani procesi stvaranja filma prema knjizi, kao i suradnja s Tomićem, uz najavu da će se i novi Grlićev film, koji namjerava dovršiti do iduće godine, zasnivati na Tomićevu romanu „Čudo u Poskokovoj dolini“.
Kako je Grlić praški student i studirao je upravo u vrijeme čuvenog Praškog proljeća, Šaponju je kao povjesničara posebno zanimao taj segment bogate Grlićeve biografije.
„Aktivno sam sudjelovao, bio sam i u štrajkaškom odboru, ali to Praško proljeće bilo je predobro da bi dugo trajalo. Mi smo imali soft, a oni hardcore verziju socijalizma, tako da su Rusi (a ni Zapadu se nije svidjelo da se nešto takvo događa usred Europe) ubrzo razbili tu našu iluziju da je moguće izgraditi ‘socijalizam s ljudskim licem’. Ta tri mjeseca ostavila su u meni dubok trag nepovjerenja prema bilo kojoj politici“, kazao je Rajko Grlić.
Što se tiče dokumentaraca, Šaponja je podsjetio na dva koja je Grlić odradio u suradnji s Igorom Mirkovićem – „Sretno dijete“ i „Novo, novo vrijeme“. Pričajući o potonjem, autor je podijelio nekoliko anegdota o interakcijama s tadašnjim političarima koje je snimao i od kojih su „svi sebe vidjeli kao prijestolonasljednike“, budući da film prati vrijeme predsjedničkih izbora, neposredno prije i nakon Tuđmanove smrti. Mnogi su ga i odvraćali od tog projekta govoreći: „Pa kako ćeš u kino ići s time, ljudi gledaju te idiote svakodnevno na TV‑u!…“ Film je ipak, kao odličan dokument vremena, u kinima pogledalo čak 36.000 gledatelja, a mnogi su ga gledali kao komediju te je – do pojave hiperuspješnog Bezinovićeva filma „Fiume o morte“ – bio najgledaniji hrvatski dokumentarni film. Zanimljivo je da je sastavljen sažimanjem čak 340 sati snimljenog materijala jer su među snimateljima imali i „ekipu klinaca kojima je jedini uvjet za upad u ekipu bio da imaju kameru“.
Sav taj materijal, kao i Grlićev film „Čaruga“ iz 1990. (kojeg je, kaže, snimao i u mnogim tada srpskim selima u Slavoniji i dovršio prekasno jer ga je snimao kao upozorenje protiv rata, ali je objavljivanjem već „ušao u rat“ i što je dovelo do Grlićevih 11 godina u SAD‑u „koje su pojeli skakavci“), zajedno s mnogim drugim vrijednim arhivama, nestao je s HTV‑a nakon Tuđmanove smrti. Neslužbeni izvori kazali su mu da je Obrad Kosovac tada naručio kamion koji je ogromne količine dokumentarnih materijala odnio u nepoznatom smjeru. Tu informaciju, zajedno s činjenicom da je arhiva Hrvatske kinoteke (koja nema ni dvoranu gdje bi te filmove mogle gledati buduće generacije filmaša) u jako lošem stanju i da trake doslovno propadaju jer ih nitko ne restaurira, Grlić je naveo kako bi još jednom skrenuo pozornost na činjenicu da nam prošlost nestaje uslijed općenito vrlo nemarnog odnosa nadležnih institucija prema hrvatskoj filmskoj baštini.
Ciklus „Izvan kadra“ u La Resistanceu nastavlja se i za posjetitelje je besplatan. Za sada su još najavljeni susreti s redateljima Goranom Gajićem, autorom filma „Kako je propao Rock ’n’ Roll“, Predragom Ličinom, redateljem filma „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, te Igorom Galom koji će predstaviti svoj autorski film. Ciklus se provodi uz podršku Grada Pule i Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
