Kultura nije matematička računica
Usred monotone rasprave na 4. Saboru kulture u Istri, umjetnički direktor Kazališta Dr. Inata, Branko Sušac, ‘okuražio’ se reći ono što je u tom trenutku većini prisutnih bilo napameti. Dajte se držite teme, kazao je Sušac ističući kako rasprava bez evaluacije Istarske kulturne strategije nema smisla. U tom trenutku, publika se „probudila“ i počastila ga aplauzom. Upravo zbog toga, odlučili smo porazgovarati s njim.
Hajdemo ukratko rezimirati raspravu o kulturnoj strategiji budući da ste vi jedini koji ste kazali da smo skrenuli s teme…
Pa eto, to me u početku stvarno razbjesnilo zato što je svatko pričao o sebi, a nismo ono što je u biti zajedničko svima. Kasnije su se stvari malo poboljšale… Što se tiče same kulturne strategije, mislim da je gospodin Mišković, kao evaluator IKS‑a sam dobro rekao – nismo uspjeli u svemu. Normalno da nismo, iz velikog broja razloga. Financijski razlog samo je jedan od mnogih. Međutim, ja tvrdim jednu stvar… nikad nećemo uspjeti do kraja. Ako makar svake godine poboljšavamo situaciju u kulturnom sektoru tri do pet posto, onda će do promjena svakako doći. Mislim da trebamo misliti dugoročno, da ljudi trebaju shvatiti što je kultura, a i na kraju da mi shvatimo što su ljudi (nasmijao se Sušac).
Financijska potpora opet se pokazala kao neizbježna tema…što kažete o svemu tome?
Ja nisam pričao o novcima, nego o gladnima – o umjetnicima koji se trude preživjeti. Ja se oduvijek borim za ujednačavanje statusa nezavisne kulture i institucija. Institucije „pojedu“ dvije trećine potpora! Na primjeru rada Marka Bolkovića, predsjednika udruge Sonitus koji je predstavio 3D mapping Foruma i tako najavio nadolazeći festival Visualia, može se vidjeti kvaliteta mladih snaga. Marko Bolković je napravio nešto što je uobičajeno u Berlinu, a za to je žrtvovao svoj život, svoj novac. Upravo takvim mladim umjetnicima jednostavno treba društvena i privatna zaštita. I napokon, vrijeme je da shvatimo da smo u biti grupa individualaca, umjetnika koji rade svaki za sebe. Ja, osobno, i ne u toj mjeri, budući da se bavim umjetnošću koja je kolektivni čin. Međutim, takve ljude treba zaštititi kao što rade sve napredne zemlje, pogotovo one u Skandinaviji gdje se prati što se događa s umjetničkom scenom i kada se pojavi jedan takav umjetnik, drže ga kao kap vode na dlanu.
Kod nas se svi političari zalažu za kulturu samo pred izbore, ‘lupaju se u prsa junačka’, a poslije sve to zaborave. Promjene su nam nužne, u svemu, pa tako i u kulturi i u pristupu kulturi.
[lang_hr]
Što bi po vama trebao biti taj prvi korak ka promjeni? Je li umrežavanje prvi korak?
Ne znam leži li rješenje u umrežavanju, jer ja osobno ne vidim razloga da se umrežavam. Zašto bih se umrežavao? Ja sam odgojio organizatore, tehničare; PUF festival rade mladi ljudi koji bi mogli raditi svugdje u svijetu. Neka se umrežava tko hoće i kome je to nužnost. Ovo zvuči bezobrazno, ali uložio sam puno truda, da školujem ljude i mogu reći da su to zaista kvalitetni ljudi. U tom kontekstu mi ne treba umrežavanje.
S onima kojima sam se htio umrežavati, primjerice s Istarskim narodnim kazalištem, nisam mogao. Oni imaju kapital, imaju prostor, a mene ucjenjuju da kad igram premijere kod njih, da platim veću svotu novaca. Onda u takvim slučajevima nema umrežavanja. Najprije su oni odbili suradnju, a sada to ja odbijam. Na kraju krajeva, stvari će se pokazati, mi smo ipak poznatiji teatar nego lokalno kazalište. Ne govorim to iz neke prepotencije…
Pula je uvijek bila grad alternativa, međutim mi smo tu nezavisnu kulturu permanentno, a možda i namjerno sasjekli. To se može vidjeti i na primjeru Pula Film Festivala. Ne mislim govoriti ništa loše o manifestaciji, ali zadnjih je nekoliko godina PFF dobio sedam puta više sredstava, nego što je dobivao prije, dok su sve udruge počele gubiti potpore od trideset pa do pedeset posto. Ja se slažem da nekim institucijama treba pomoći, ali isto tako ne na ‘uštrb’ drugih koji su jednako kvalitetni i uporni. Nije stvar u velikim projektima. Samo mali provincijski gradovi žele velike projekte, a dok veći gradovi, pa makar veći u svojoj srčanosti, traže sebe u malim, kvalitetnim projektima.
[/lang_hr]
Kad smo se već dotakli Pula Film Festivala, na Saboru kulture, rečeno je da su ipak na „pozitivnoj nuli“ budući da ove godine gotovo pedeset posto njihovog prihoda čini zarađeni profit. Mogu li drugi festivali preuzeti njihovu „formulu za uspjeh“?
Kultura je uvijek bila profitabilna na mnogo načina…Oplemenjivala je ljude i omogućavala tendencije koje mijenjaju život. Nije osnova u kulturi da se uložena kuna, mora vratiti u dvije kune. To je blesavoća koja ne spada nigdje, a što prepoznaju pametni narodi, zaključio je Sušac.
Intervjuirala: Vlasta Vujačić
