Izložba Mirjane Vodopije u Rovinju||LA MOSTRA DI MIRJANA VODOPIJA A ROVIGNO

28.07.2014.

[lang_hr]U Galeriji sv. Toma, Zavičajnog muze­ja gra­da Rovinja, 29. srp­nja u 21 sati pred­sta­vit će se umjet­ni­ca Mirjana Vodopija sa svo­jom samos­tal­nom izlož­bom ambi­jen­tal­ne video ins­ta­la­ci­je. Izložba se odr­ža­va u sklo­pu tra­di­ci­onal­nog Rovinj Art Programa Zavičajnog muze­ja Grada Rovinja.[/lang_hr]

[lang_hr]Mirjana Vodopija je u svo­joj ambi­jen­tal­noj video ins­ta­la­ci­ji pos­ta­vi­la pita­nje našeg odno­sa pre­ma pros­tor vre­men­skoj dimen­zi­ji i našeg pos­to­ja­nja, rada i pona­ša­nja. U pred­stav­lje­nom radu umjet­ni­ca se slu­ži moguć­nos­ti­ma suvre­me­ne video teh­no­lo­gi­je kako bi na sim­bo­lis­tič­ki način izri­ča­ja doča­ra­la kret­nju i vri­je­me kao i povra­tak vre­me­na.[/lang_hr]

[lang_hr]Riječ orga­ni­za­to­ra: “Umjetnica pro­ji­ci­ra na suprot­nim zido­vi­ma zamiš­lje­ni pro­tok vre­me­na i mije­ne te zamiš­lje­ni pro­tok vre­me­na i povra­tak na sta­ro. Nakon što kroz odre­đe­no vri­je­me hrpa papi­ra biva rasu­ta ista se ponov­no sakup­lja u novu hrpu. Iako je umjet­ni­ca svjes­na da pro­tok vre­me­na zna­či nepo­vrat­no sta­nje, koje je uvje­to­va­no kret­njom, kroz video ins­ta­la­ci­ju zamiš­lja ponov­no vra­ća­nje u prvo­bit­no sta­nje. Kao da se una­toč našoj volji i nas­to­ja­nju ništa ne uspi­je­va pro­mi­je­ni­ti, već je samo pri­je­đen put, zatvo­ren krug ili barem spi­ra­la koja nas je vra­ti­la pri­bliž­no tamo gdje smo bili. Je li nas­to­ja­nje uza­lud­no, a napre­dak ilu­zi­ja? U toj ins­ta­la­ci­ji pro­laz­nost i bez­vre­men­sku sadaš­njost sim­bo­li­zi­ra nevid­lji­vi vje­tar. Vjetar pos­ta­je sta­tič­na sli­ka nepro­mje­nji­vog sada. Vjetar je tako još jed­na uto­pi­ja, uto­pi­ja svi­jes­ti bez vre­me­na, pos­to­ja­nja bez kre­ta­nja. Nevidljivost vje­tra kao i nevid­lji­vu sadaš­njost umjet­ni­ca pri­ka­zu­je uz pomoć sta­tič­ne sli­ke koja je pos­tav­lje­na na zidu izme­đu dvi­ju projekcija.”[/lang_hr]

[lang_hr]Mirjana Vodopija rođe­na je 1963. u Zagrebu. Diplomirala je 1987. godi­ne na gra­fič­kom odje­lu Akademije likov­nih umjet­nos­ti Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. do danas ostva­ri­la je 28 samos­tal­nih izlož­bi i sudje­lo­va­la na dvjes­to­ti­njak skup­nih izlož­bi ili kus­to­skih kon­cep­ci­ja u zem­lji i ino­zem­s­tvu, te na više među­na­rod­nih rezi­den­ci­jal­nih pro­je­ka­ta. Dobitnica je broj­nih likov­nih nagra­da naci­onal­nog i među­na­rod­nog karak­te­ra. Djela su joj uvr­šte­na u zbir­ke važ­ni­jih hrvat­skih muze­ja i gale­ri­ja, kao i u dru­ge muzej­ske i pri­vat­ne zbir­ke. U svom radu koris­ti raz­li­či­te umjet­nič­ke dis­ci­pli­ne i nji­ho­ve kom­bi­na­ci­je: crtež, gra­fi­ku, foto­gra­fi­ju objekt, ins­ta­la­ci­ju, vide­oins­ta­la­ci­ju i ambi­jent. Osnovne karak­te­ris­ti­ke nje­zi­nog rada su kon­tem­pla­tiv­nost i spe­ci­fi­čan pris­tup feno­me­nu svje­tla i pokre­ta. Od 1987. do 2007. dje­lu­je kao samos­tal­na umjet­ni­ca. Od 2007. godi­ne radi na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu, tre­nut­no u zva­nju izvan­red­ne pro­fe­so­ri­ce. Od 1987. godi­ne do danas dje­lu­je i kao vanj­ski surad­nik HRT‑a kao auto­ri­ca sce­no­gra­fi­ja, špi­ca, jin­glo­va i ilus­tra­ci­ja te vizu­al­nih iden­ti­te­ta emi­si­ja u nji­ho­voj produkciji.[/lang_hr]

[lang_it]Nella Galleria San Tommaso, del Museo civi­co del­la cit­tà di Rovigno, il 29 luglio alle ore 21, si pre­sen­terà l’ar­tis­ta Mirjana Vodopija con la sua mos­tra per­so­na­le „Irrecuperabilità, inu­ti­lità”, in cui esplo­ra la per­ce­zi­one del tem­po e del­le muta­zi­oni, del­la volon­tà e del­l’i­nu­ti­lità. La mos­tra fa par­te del, ormai tra­di­zi­ona­le, pro­gram­ma Rovinj Art.

“Irrecuperabilità, inu­ti­lità”  – Nel ritor­no imma­gi­na­rio all’ordine pri­mi­ti­vo, le car­te, por­ta­te dal ven­to, ritor­na­no nel muc­c­hio da cui sono vola­te via. Il ritor­no non esis­te, ma sem­bre ardi­amo e cre­iamo avanti.Talvolta i nos­tri ten­ta­ti­vi sono inu­ti­li, per­c­hé tut­to ritor­na allo sta­to pri­mor­di­ale. Mettiamo in ordi­ne il muc­c­hio e il ven­to lo spar­ge. Come se nonos­tan­te la nos­tra volon­tà nul­la ries­ce a cam­bi­are, ma si trat­ta sol­tan­to di un cam­mi­no per­cor­so, di un cir­co­lo chi­uso, o alme­no di una spi­ra­le che ci ha fat­to ritor­na­re appro­ssi­ma­ti­va­men­te dove era­va­mo pri­ma. Il ten­ta­ti­vo e inu­ti­le e il pro­gre­sso è illusione?Il muc­c­hio può esse­re la paci­fi­ca­zi­one con l’irricuperabilità o l’utopia sul­la cor­ret­te­zza di even­ti inde­si­de­ra­ti. La dif­fe­ren­za sta solo nel fat­to se il cam­bi­amen­to si riti­ene posi­ti­vo o nega­ti­vo. Se fossi­mo com­ple­ta­men­te indif­fe­ren­ti, for­se per noi non esis­te­reb­be affat­to. Il cam­bi­amen­to ha for­se avu­to ori­gi­ne come con­se­gu­en­za del­la valo­ri­zza­zi­one, del­la volon­tà e del­la decisione.

Più infor­ma­zi­oni sul­l’ar­tis­ta e la mos­tra – sul sito uffi­ci­ale del Museo civi­co del­la cit­tà di Rovigno.[/lang_it]

167_1

Izvor

Slika