Razgovor s Hassanom Abdelghanijem – fotografom i galeristom

Pulska foto-galerija Makina 2014. je zaokružila svoju petu godinu postojanja. Tim povodom razgovaramo s njenim osnivačem i voditeljem Hassanom Abdelghanijem, priznatim fotografom koji se, prije deset godina, s obitelji doselio u Pulu i ubrzo postao pravi Puležan – “naš čovik”, spontan i opušten.

- Iako si u Istru prvi put došao prije petnaestak godina, zapravo je i tvoj dolazak na svijet sudbinski povezan s našim poluotokom?

Na neki način, da. Otac mi je rodom iz Kaira i studirao je u Beču. Jedne je godine došao na ljetovanje u Poreč gdje je upoznao moju majku, osječanku. Kad sam se rodio živjeli smo u Kairu, a od moje sedme godine u Osijeku, gdje sam odrastao.

makina3 (345x496)

(foto: I. Zirojević)

- Gdje si sve živio i što si radio prije Pule?

U Beogradu sam dvije godine studirao orijentalnu filologiju, a onda sam odselio u Dansku i tamo nastavio studij fotografije. Moj život u Danskoj bio je svestran, bogat i veseo. Radio sam nekoliko godina i na Danskoj filmskoj akademiji, koncem 80-ih i početkom 90-ih. To su bile najljepše godine koje sam tamo proveo, bio sam mlad, u filmskom svijetu radio s velikanima filma poput Lars von Triera, Tomasa Winterberga… S fotografijom sam od malih nogu, od osnovne škole sam se njome bavio, a i studirao sam je, ali moram priznati da sam najviše naučio baš na Danskoj filmskoj akademiji. Kad radiš na setu puno se nauči, tu sam ispekao zanat. Usput sam polako počeo dobivati i razne uloge u danskom serijama i filmovima. A poznat sam postao po Tuborg reklamama koje se i danas mogu vidjeti na YouTubeu. Radio sam to sa svojim kumom, hrvatsko-danskim glumcem Zlatkom Burićem zvanim Kićo – jednim od osnivača Kugla glumišta. Veliki glumac, Osječanin kao i ja. Danas je on, ne samo u Danskoj nego i svjetski poznat glumac. Nekoliko sezona odrađivali smo te reklame koje su bile strašan hit. Imali smo slobodne ruke i najsmješnije je to da smo ih radili na hrvatskom jeziku, pa nitko nije razumio što pričamo, super smiješno. To je režirao Nicolas Refn Wending, svjetski redatelj koji je režirao i trilogiju “Pusher”, te dobio Zlatnu palmu u Cannesu za film “Drive”… Odlično smo se zezali i to nas je učinilo strašno popularnima, jer danas su reklame popularnije od filmova.

- Koje su te okolnosti dovele u Istru?

U Danskoj sam imao i školu fotografije. Zvala se Global Foto skole. Legendarna škola, ostavila je ozbiljan trag u Danskoj 90-tih godina jer su se u tom prostoru događala i razna druženja, okupljanja mladih, partiji, DJ-evi… a i učilo se, širilo se znanje prvenstveno o fotografiji. Škola je usko surađivala s Praškom Akademijom FAMU, fotografskim odjelom, pa smo tako svake godine odlazili u Prag. Koncem 90-ih, škola je prvi puta dobila poziv u Hrvatsku: pozvao nas je osnivač Motovun film festivala, moj dragi prijatelj Boris T. Matić i to je bio moj prvi kontakt s Istrom. Nakon toga, svake godine u svibnju učenici i ja dolazili smo na dva tjedna u Motovun.

- Brzo si se uklopio u istarsku i pulsku priču. Naviknut si na veće gradove, Pula je mala, ali te je ipak uspjela zadržati, eto – već deset godina…

Da, doselio sam prije deset godina iz Kopenhagena u Pulu s nekom idejom da ću biti godinu dvije ovdje, ali splet okolnosti, a i to kako mi se dopalo ovdje živjeti i taj štimung, utjecali su na odluku moje obitelji da se ovdje skrasimo. Rekli bi – zakačili smo se za Pulu. Međutim, i dalje smo vezani za Dansku, često je posjećujemo, svi smo i danski državljani i te danske dane nismo zaboravili. Uvijek ih se sjetimo s osmjehom na licu i lijepim mislima.

makina4 (489x350)

- Filmskom fotografijom si se nastavio baviti i u Hrvatskoj…

Ovdje sam imao tu čast raditi kao fotograf na filmskim setovima domaćih i stranih produkcija koje su se snimale u Hrvatskoj i vani. Imam za sobom desetak odrađenih i nagrađivanih filmova i dosta reklama. Sljedeće godine na Pula Film Festivalu ću se tri puta popeti na pozornicu i pokloniti se publici za filmove na kojima sam radio. To su: U Poreču sniman, “Otok ljubavi” Jasmile Žbanić – bosansko hercegovačke redateljice koja je za film “Grbavica” dobila Zlatnog medvjeda u Berlinu. Zatim je tu film koji sam pretprošle godine radio u Bugarskoj, o ilegalnom ulasku emigranata iz Turske u EU, u Bugarsku i Grčku. Film se zove “Sudilište” ili, na engleskom, “The Judgement”. Treći film je “Život je truba”, novi film velikog hrvatskog redatelja i mog dragog prijatelja Antonia Nuića. Čini mi se da će to biti super film, snimali smo u Zagrebu, atmosfera na setu je bila jako lijepa, film je odisao tolikom ljepotom, toplinom i veseljem da sam skoro siguran da će se to prenijeti i na platno i da će to biti veliki hit.

Prošlo ljeto za vrijeme Pula film festivala imao sam u Makini izložbu hrvatske filmske fotografije i tom sam prilikom prvi put izložio svoje uratke. Zapravo, bila je to zajednička izložba tri hrvatska filmska fotografa Nikole Predovića , Zorana Mikinčića Budina i mene – presjek fotografija sa snimanja filmova na kojima smo radili. Baš smo potrefili tri generacije, svi smo po deset godina razlike, a ja sam srednji. To je baš bilo lijepo, da se zna da postoje fotografi na setu.

- Makina je ove godine napunila petu godinu postojanja…

Tako je. Krenuli smo od neke polu-skvoterske situacije – prvo sam ljeti 2009. od Grada Pule dobio ključeve da u tom prostoru (nekadašnje galerije Milotić) koji je godinama zjapio prazan, napravim nekoliko izložbi. Dao sam si snage da to ljeto napravim tri prekrasne izložbe koje su bile dupkom pune. Druga od te tri bila je izložba velikog istarskog fotografa Renca Kosinožića, kojem je to bila posljednja izložba za života i kojem smo kasnije priredili i posthumnu izložbu. Nakon te tri izložbe Grad je prostor dao na natječaj, na kojem sam pobijedio i od tada službeno postoji galerija Makina.

makina1 (600x392)

- Što se sve događalo u tih pet godina?

U proteklih pet godina je tu bilo ukupno 78 izložbi, ali i puno drugih, jednodnevnih i vikend događanja – na primjer, Makina već godinama surađuje s Audio Art festivalom, radili smo i književne večeri, pa “urbane piknike” s hranom u fokusu i slično. Imali smo puno međunarodnih izložbi svjetski poznatih autora, velikani fotografije zaista dolaze s velikim veseljem. Na primjer, Kena Russella sam imao prvo ljeto i to je bio ozbiljan hit. Nažalost, umro je ubrzo nakon izložbe. U vijestima, kad su javljali da je umro, rekli su da ne smijemo zaboraviti da je bio fotograf prije no redatelj, a da je posljednju izložbu imao u galeriji Makina u Puli.

Danas je galerija već ostavila žig u Puli. Ono što mi se posebno sviđa je da je pohode svi, staro, mlado, svi vole doći, ali najviše me raduje kad mi dođu školarci. To je i cilj galerije – prilika za mlade da nešto više nauče o fotografiji i počnu je shvaćati kao ozbiljnu umjetnost. U Rojcu sam nekad s Deanom Štifanićem i Ivanom Zidarom iz udruge KaPula radio i edukativne foto-radionce – to je baš bilo lijepo, pa planiram nešto slično i za neku budućnost u Makini.

- Imaš atelje u Rojcu?

Skoro da nema dana da nisam u Rojcu, što me čini Rojčaninom, tim više što sam na petom katu i sve poznajem. Tu je jedna velika koncentracija kreativaca, kad dolaze stranci, na primjer moji prijatelji iz Danske, dive se: “O! Svašta vi tu imate, mi to nemamo.” Djeca koja danas dolaze u Rojc imaju neslućene mogućnosti kreativnog izraza i vjerujem da će izrasti u vesele i zdrave ljude.

- Makina ide dalje?

Naravno, Makina stalno sprema nešto novo. Sljedeće godine imat ćemo puno izložbi naših i stranih fotografa, nekako u jednakom omjeru. Više čak i ne trebam puno brinuti oko sastavljanja programa, jer mnogi autori i sami zovu i mole mogu li izlagati u Makini. Na žalost, svi znaju ekonomsku situaciju galerije pa imaju razumijevanja. Želim zahvaliti svim gostima Makine i prije svega svim dragim prijateljima koji su uvijek ulijetali i pomagali galeriji Makina, jer je na žalost i dalje na minimalnom budžetu i ja u nju ulažem sredstva koja zaradim svojim fotografskim angažmanima.

makina2 (600x393)

- Osim poslom oko Makine i fotografiranjem na filmskim setovima, često se baviš i drugim, uvijek fotografskim, zadacima…

Bio sam službeni fotograf na mnogim događanjima – na Pulskom, Motovunskom, Zagrebačkom i Vukovarskom filmskom festivalu, na Animafestu, jedne godine i na Sa(n)jmu knjige, a već pet godina uspješno i veselo surađujem i s Vikend medija festivalom u Rovinju. Na sreću, imao sam uvijek dobre poslodavce.

- Objavljene su ti i dvije monografije?

Da, ljetos mi je objavljena foto monografija “Eufrazijana”, financirana EU sredstvima projekta EX.PO AUS prekograničnog programa IPA ADRIATICO. Objavljena je na tri jezika, lijepo opremljena – dizajn potpisuje Sonda, sa 200-tinjak mojih fotografija porečkog kompleksa Eufrazijeve bazilike. To sam radio u suradnji sa svojim velikim i dragim prijateljem, Dušanom Đorđevićem, fotografom iz Beograda, on mi je asistirao. Prije godinu dana, za vrijeme Sa(n)jma knjige, u Makini smo imali i njegovu izložbu “SIV – Savezno izvršno vijeće”, seriju fotografija te beogradske zgrade, objavljenu i u monografiji.

-Najpoznatiji si, ipak, po svom ciklusu “From a distance”, koji je također objavljen i kao foto monografija…

Eikon studio mi je 2012. objavio tu monografiju. Ideja za izložbu “From a distance” i poziv na tu izložbu dogodili su se jako spontano. Ranih osamdesetih, u mojim putovanjima kroz Afriku upoznao sam milijun ljudi, da bi među njima bio i jedan poznati austrijski kustos. Ponovno sam ga sreo nakon 30 godina i tom me prilikom pozvao da napravim tu izložbu. Tema je već bila dogovorena – “From a distance”. Da mi olakša posao ili da mi da ideju za izložbu, kustos mi je predložio da nekako spojim Pulu i Austriju. Svi znamo što Pula Austrijancima znači. Da ne bih fotografirao zgrade i slično, ja sam se sasvim slučajno zaputio na naše Mornaričko groblje i tu se, gledajući portrete pokojnika, rodila ideja da fotografiram portrete sa nadgrobnih spomenika. Nakon toga sam to prvi puta izložio u Austriji gdje je izložba bila veliki hit. Neki austrijanci komentirali su da su im fotke “fascinantno morbidne” i izložba se nastavila seliti po austrijskim gradovima. Fotografije su i u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt, kao i u privatnim kolekcijama grofice Candela Alvarez Soldevilla iz Madrida i Julian Agut iz Barcelone.

Nijemci su uklopili tu moju izložbu u veliku skupnu izložbu koja sada putuje po svijetu i koja se zove “Recorded memories”, taman je to – to što je njima trebalo i tako ona putuje, bila je već u Ateni, Ankari, Bukureštu, Sofiji… Na Rovinj foto daysima 2012. dodijeljena joj je nagrada za najbolji umjetnički koncept u Hrvatskoj. Odmah nakon te nagrade išao sam na Tajland. I tamo sam izlagao, ali isključivo portrete s nadgrobnih spomenika koje sam fotografirao na terenu. Najljepše fotografije snimio sam putujući iz Tajlanda u Laos. U Laosu, ploveći rijekom Mekong, pristajao sam uz stare Budističke hramove i u nekim ćoškovima tih hramova sam našao groblja sa fotografijama. Inače to u Budizmu nije uobičajeno, ali eto, imao sam sreće da ih i tamo nađem. Uglavnom, nikako da to prestanem raditi, jer stalno nalazim nove motive i bojim se da ću biti zapamćen kao fotograf groblja.

- I po Tuborg reklamama…

E, da, i po njima… Uglavnom, bio je logičan slijed te izložbe da sam već 2013. počeo raditi na sličnoj izložbi, također fotografija s nadgrobnim fotografijama pokojnika, ali tada sam fotografirao pokojnike iz 1914. godine. Svi znamo da svijet trenutno obilježava početak Prvog svjetskog rata, tako da sam obišao mnoga groblja i ratišta na kojima su se odvijale neke od najgroznijih bitaka tog rata i tamo sam pronašao fotografije vojnika.

- Na čemu sada radiš?

Spremam se u izložbenom prostoru Sveta srca predstaviti upravo posljednja dva ciklusa, “From a distance” i “1914”. Zaokružit ću time svoju seriju s pokojnicima. Otvorenje je zakazano za 30. siječanj, to je moje prvo pravo veliko predstavljanje u Puli. Uz izložene fotografije biti će postavljene i projekcije koje će mi pomoći odraditi Sašo Podgoršek i njegova kćerka Aka (Sašo je poznati slovenski filmski redatelj poznat je i po tome što je radio sve spotove i film o Laibachu), a glazbenu pozadinu ili zvučnu kulisu odraditi će priznati pulski glazbenik Marko Grbac – Knapić. Sad sam u pripremama za tu izložbu tako da imate ekskluzivnu najavu…

- Kako ocjenjuješ stanje fotografije u Hrvatskoj? Ima li dosta mladih?

Odlično. Ima i mladih. Na žalost mnogi razmišljaju na više komercijalan način, ali puno ih radi i jako lijepo rade. Mogu reći da su Pula i Istra plodno tlo za fotografiju u Hrvatskoj i šire – kad pogledaš koliko ima dobrih fotografa iz Pule i Istre, bilo da rade ovdje ili u svijetu – od Sandre Vitaljić, Anđela Božca, Jelene Vukotić koja je u New Yorku, Silvija Sofija, da ne nabrajam… hoću reći da je ovdje ozbiljna koncentracija dobrih fotografa i ne vlada nikakva zavist. Na neki način neka ljubav je u zraku stalno, jer svi su tu za druge, što je jako lijepo.

Razgovarala Daniela KNAPIĆ

Leave a Reply


9 + = 10

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum