Razgovor: Ana Hofman – Novi život partizanskih pjesama u Sloveniji
Knjiga “Glazba, politika, afekt: novi život partizanskih pjesama u Sloveniji” etnomuzikologinje Ane Hofman nedavno je predstavljena u Puli u organizaciji Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma. Uz spomenutu, Ana Hofman je 2011. objavila knjigu “Staging Socialist Feminity: Gender Politics and Folklore Performance in Serbia”, a prošle godine održala je predavanje na pulskom sveučilištu naziva “I Broz je živio u epohi Lepe Brene. Turbofolk kao jugoslavensko glazbeno nasljeđe?”. O području interesa njenih znanstvenih istraživanja Ana Hofman kaže: “Mene prije svega zanimaju glazbene prakse i politika glazbe u socijalizmu i post socijalizmu, zatim odnos glazbe i rodnih politika, pitanje kulturnog sjećanja kao i pitanje liberalizma danas, a sve to na području bivše Jugoslavije. U svojim istraživanjima pokušavam napraviti presjek svih tih koncepata zajedno. Budući da sam etnomuzikologinja glazbeni žanrovi koji me zanimaju su tradicijska glazba, zatim narodna, novokomponovana glazba te turbofolk, a za magistarski rad radila sam temu partizanskih pjesama što je stara istraživačka tema koju sam nastavila u posljednje četiri godine. S druge strane mene interesiraju teme koje društveno žuljaju, koje su ponekad neprijatne i koje ubadaju u bolne točke društva. Uz sve to interesira me zašto je glazba važan kanal za propitivanje takve teme i zašto glazba može biti i važno polje za debatu i angažman u društvu.”
Što Vas je potaklo na ovu knjigu i kakav je novi život partizanskih pjesama u Sloveniji?
- Inače sam se partizanskim pjesmama bavila i ranije i to u kontekstu konstruiranja jugoslavenskog identiteta, a ono što me potaknulo na tu knjigu je povećana akustična prisutnost ovih pjesama od 2011. godine i vremena krize pa nadalje te je to ono što me posebno zainteresiralo i motiviralo za jedno ovakvo istraživanje. Veliki anti-vladini protesti protiv mjera štednje u Sloveniji počinju 2012. godine – prvo u Mariboru, a kasnije i u Ljubljani. Zvučna podloga tih protesta je globalni lijevi repertoar, “Bandiera rossa” i “O bella ciao”, ali i partizanske pjesme koje se u nekom novom ruhu i nekom novom značenju ponovno pjevaju. Krajem prosinca iste godine zbor koji mi je i poslužio kao studija slučaja, pevski ženski zbor Kombinat, objavljuje CD koji se nakon četiri mjeseca penje na prvo mjesto ljestvica najprodavanijih albuma, što opet govori nešto o tome. Također, 27. travnja 2013. godine događa se ogroman koncert na stadionu Stožice, s 20.000 ljudi koji dolaze slušati koncert partizanskog zbora iz Trsta na kojem gostuje ženski pevski zbor Kombinat i koji doslovno čine proslavu dana otpora tako što izvode partizanske, revolucionarne i radničke pjesme, pjesme iz španjolskog građanskog rata te sve one pjesme koje se danas smatraju angažiranom i ljevičarskom glazbom. Stoga me zainteresiralo kako to da partizanske pjesme sada dobivaju novi život i neko novo značenje te što se s njima događa. U stvari me najviše zanimalo kakav je njihov sadašnji politički potencijal i da li ta prošlost, koja je stavljena pod tepih, danas ima potencijala te može li progovoriti o problemima današnjeg vremena.
Da li može?
- Naravno, opet je stvar vrlo kompleksna i u ovakvom kompleksnom društvu i globalno kompleksnom trenutku neoliberalnog kapitalizma teško je dati jednostavan odgovor na jednostavna pitanja, ali mislim da je vrlo važno da tražimo što jednostavnije odgovore i što jednostavnija rješenja jer je to put prema artikulaciji alternative. Odnos prema prošlosti je vrlo kompleksan i obilježen različitim podjelama, naročito kad se radi o partizanskim pjesmama i drugom svjetskom ratu. U slovenskom društvu traži se da se odredite prema tome tko su bili “good guys”, a tko “bad guys”, da li se radi o domobrancima ili partizanima i što se događa s tom poviješću kasnije. Mislim da gledanje u prošlost nije neka pasivizacija, gledanje u prošlost može biti vrlo emancipativno i mislim da ove pjesme tematiziraju ideje i vrijednosti, ali i konkretne tekovine koje su bile dio tog vremena. Na primjer, besplatno školstvo, besplatno zdravstvo – dakle socijalna država koja nestaje iz vidokruga današnje Europe. Ono što ovi ljudi – zbor Kombinat i drugi zborovi poput pulskog zbora Praksa – pokušavaju je te vrijednosti i te ideje ponovno promovirati, ali za današnje vrijeme. Naravno to ne prolazi bez različite problematike i izazova. U slučaju Kombinata i Slovenije glavni izazov je da ove pjesme u njihovom izvođenju budu očišćene od jugoslavenske ideje i od nekog lokalnog iskustva partizanstva. Tako da pjesme koje oni biraju ne tematiziraju ni na koji način Tita i Jugoslaviju i jasno kažu da ne žele imati ikakve veze s prisvajanjem pjesama iz vremena socijalističke Jugoslavije. Druga stvar je da se manje pozivaju na lokalno iskustvo partizanstva već više na europski i globalni antifašistički kontekst. Danas te pjesme govore o globalnoj anti-fa priči, o krizi Europe, socijalne države i generalno neoliberalnog kapitalizma.
Trebamo li danas mijenjati definiciju radnika jer mnogi kritičari izvođača koji pjevaju o radnicima i njihovim pravima govore da danas radnici ne postoje?
- Apsolutno, mislim da je koncept rada jedno od ključnih pitanja neoliberalnog kapitalizma i trenutno se o radu već duže vrijeme raspravlja upravo u kontekstu ekonomskih promjenama gdje dolazi do jednog novog promišljanja rada i nove kategorije rada. Prije svega se promišlja o novoj klasi koja se stvara s digitalnim medijima gdje nastaje nova klasa takozvanog nematerijalnog rada. Ne mora rad biti samo fizički i nisu radnici samo rudari, radnici u brodogradnji i ljudi koji se bave manualnim radom. Manualnog rada je sve manje, deindustrijalizacija društva događa se od sedamdesetih na dalje, a to je danas tema teoretičara koji se bave konceptom rada jer ne-manualni rad preuzima primat. Naravno, da ne bi bili „first world oriented“ industrijski rad nam treba biti itekako važan, ali on je sada u trećem svijetu i nerazvijenim dijelovima svijeta gdje smo ga odmakli od nas pa je tako i tamo sve industrijalizirano, no postoji i veliki dio svijeta gdje ljudi rade manualno. U našem kontekstu Europske unije važno je da se koncept rada preoblikovao – rad više nije fiksni – od sedam do tri ili od devet do pet – već je fleksibilan i u njemu je teško odrediti i samo-eksploataciju – a da ne govorim o prekarijatu gdje sve više ljudi nema stalni posao i ugovor koji će im omogućiti bilo kakvu stabilnost. Naravno da smo svi mi radnici, a uglavnom je većina nas u prekarnom statusu s ugovorima na određeno vrijeme. Došlo je i do promjena volonterskog rada koji se strašno eksploatira. Poznajem prilike u Hrvatskoj i Sloveniji i znam što se događa sa socijalnim radom, što se događa sa Zavodima za zapošljavanje gdje ljudi besplatno rade bez ikakve nade da će dobiti čak i ugovor na određeno vrijeme. U tom smislu koncept rada je vrlo važan, no ja u ovoj knjizi pokušavam osvijetliti nešto sasvim drugačije – činjenicu da je koncept slobodnog vremena postao još važniji. Budući da fleksibilni rad pojedincu oduzima cijelo vrijeme koje ima na raspolaganju, on više nema vremena za angažiranost u životu. Građanin ne može biti angažiran ako nema slobodnog vremena za napraviti nešto za društvo u kojem živi. Zato mislim da ovi zborovi kojima se ja bavim odvajaju svoje dragocjeno vrijeme u trenutku kada je vrijeme pitanje kapitalizma i investiraju ga u kolektivne akcije, društvenu svijest i društvenu kritiku što mislim da je zaista izuzetno važno.
Koji je najveći zborski hit u Sloveniji?
Mijenjaju se hitovi ovisno o publici, ali mogu reći da su “O bella ciao” i “Bandiera rossa”, generalno gledano, ultimativni hitovi…
Dakle, povratak u 1977. i Pankrte…
- Da, a kasnije i na KUD Idijote. Čak je i tijekom zanimljive i žive diskusije o novom životu partizanskih pjesma u Sloveniji s Igorom Vidmarom bilo govora o tome da li je ovo što se danas događa u Sloveniji sa Zborom Kombinat otpor ili samo nekakva nostalgija – upravo u usporedbi sa osamdesetima i tadašnjim otporom. Ono što sam ja pokušala reći je da se koncept rada promijenio pa se tako i koncept otpora mijenja. Danas je teško promišljati otpor kada kapitalizam brzo prisvaja nešto što je naizgled bilo subverzivno. Vi u jednom trenutku imate flash-mob, a bukvalno sljedeći dan imate flash-mob koji radi banka da bi pridobila nove klijente. Apsurdno je to što su upravo dan ranije aktivisti htjeli napraviti flash-mob protiv banaka i cijelog financijskog sektora zbog kojeg je i nastala kriza. Mislim da je glavna niša upravo u udruživanju i još je dobro ako je to udruživanje vezano uz neku politiku uživanja. Da li će to biti zajedničko pjevanje, kuhanje ili bilo kakva zajednička platforma koja može dovesti zajedno ljude off-line, a ne online sasvim je svejedno. Jer lako je biti zajedno na facebooku, a u realnom životu, kad se organizira neki protest, na njega dođe deset ljudi. Tako da pravi ključ vidim upravo u ovim ljudima koji investiraju svoje vrijeme u kolektivne aktivnosti i čine mrežu. Zato i mislim da je socijalistička ideologija imala vrlo promišljen stav o tome kako koristiti slobodno vrijeme. Govorim o slobodnom vremenu na način kako je bio koncipiran u socijalizmu kada se brinulo o slobodnom vremenu radnog naroda. Sada toga nema jer je prostor za slobodno vrijeme smanjen pa mislim da su ove prakse zajedničkog amaterskog rada upravo antipod nekakvoj tržišnoj glazbenoj industriji koja promovira zaradu i neoliberalne matrice poput X – factora, The Voica, komercijalnih zborova ili dječjih zborova.
Razgovarao Branimir SLIJEPČEVIĆ
