Isabella Bubola – o portretima i idealu ljepote
Mlada pulska fotografkinja Isabella Bubola diplomirala je 2015. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer grafika. Najčešće kreira već prepoznatljive emotivne portrete i autoportrete u kojima spaja misterioznost prirode i prirodne ljepote. Osim fotografijom bavi se i grafičkim dizajnom, izrađuje nakit (brand Coolaž), kolaže i ilustracije. Jedna od njezinih dugogodišnjih strasti također je i pisanje, pa je započela blog Mirrored Mag koji se bavi fotografijom i stvaralaštvom. Inspiraciju nalazi svugdje oko sebe, a u razgovoru nam je otkrila i na koji je način prenosi u fotografiju.
Kako si se počela baviti fotografijom i što se moglo vidjeti na tvojim prvim fotografijama?
Fotografijom se bavim od svoje jedanaeste godine, kada sam nabavila svoj prvi fotoaparat – mali digitalni fotoaparat bez ekrana. Zapravo se od malih nogu bavim nekom vrstom kreativnog izražavanja, a fotografija je samo poprimila ulogu još jednog novog i zanimljivog medija kojim mogu bilježiti razne trenutke i zadovoljiti svoju inherentnu potrebu za stvaralaštvom. Nisam se nikada planirano počela time baviti, a nisam nikada ni prestala stvarati na drugim područjima; osim fotografije crtam, ilustriram, dizajniram, pišem i kolažiram. Moj se fotografski rad i stil razvio potpuno spontano, u početku sam sve bilježila svojim fotoaparatom pa mi se činilo nekako normalno osim svoje okoline fotografirati i samu sebe, tako da sam se zapravo od samih početaka bavila autoportretima. Osobno mislim da je prirodno imati potrebu fotografirati sebe.
Portretiranje sebe je čin izražavanja koji često omogućava bolje razumijevanje i prihvaćanje samog sebe. Kako je dugogodišnja praksa autoportretiranja utjecala na tebe?
Definitivno mogu reći da je dugogodišnje autoportretiranje imalo jako velik i pozitivan utjecaj na moje samopouzdanje, ali i na moje fotografske vještine. U početku su autoportreti nastajali spontano i vrlo prirodno, dokumentirala sam sve oko sebe i bilo je gotovo neizbježno usmjeriti objektiv u ogledalo i okinuti fotku. S vremenom je to postao način propitivanja i istraživanja vlastitog identiteta, a danas je to nešto sasvim drugo. U posljednjih se nekoliko godina fokus moga 
rada orijentirao gotovo isključivo na estetske elemente fotografije, pa se više ne radi o meni već o samoj fotografiji odnosno kompoziciji. Često imam već unaprijed određenu ideju i viziju kako želim da neka fotografija izgleda, pa su moji autoportreti u posljednje vrijeme inscenirani. S godinama sam naučila što dobro izgleda i kako pozirati pred objektivom, znam koji izrazi lica su mi dobri i koji ne funkcioniraju, znam kako namjestiti tijelo, koji kut koristiti i slično. Ponekad mi se čini da se zbog toga moje fotografije ponavljaju, pa se trudim istraživati razne nove mogućnosti autoportretiranja i na različite načine vratiti malo spontanosti u svoje autoportrete.
Osim autoportreta fotografiraš i druge ljude. Čini mi se da se u portretima ipak primijeti ta neka spontanost, nekako uspijevaš prenijeti karakter i osjećaje osobe na fotografiji. Kako to postižeš?
Inače imam dva načina rada: prvi je taj da si unaprijed razradim i isplaniram ideju, te naknadno tražim prikladnu lokaciju i modela, a drugi je taj da se dogovorim s modelom i onda odemo negdje improvizirati. Fotografije s modelima češće nastaju spontano, no uvijek se trudim stvoriti neku harmoniju između modela i okoline. Svjetlost i boja su dosta bitni u mojim portretima, pa uvijek pazim da se određena osoba, njezino lice i karakter uklapaju u neki ambijent. Osobno mislim da je to jako važno za dobru fotografiju, treba pažljivo odrediti odgovara li model određenoj priči, zato je najbitnije da mi je osoba zanimljiva i da je mogu vizualizirati u nekom okruženju. Osim toga, fokus mi je uvijek na detaljima koji se dogode u djeliću sekunde, nastojim uhvatiti neke nenamjerne i neočekivane pokrete i izraze, zato je ključno stvoriti opuštenu atmosferu na snimanju i imati dobru komunikaciju s modelom. Uvijek nastojim da se osoba koju fotografiram osjeća prirodno i ugodno pored mene, uglavnom nekim ugodnim razgovorom. Često fotografiram svoje prijatelje i prijateljice, spojimo druženje i stvaranje u jedno, pa je puno lakše postići atmosferu u kojoj je osoba potpuno svoja, bez obzira na prisutnost fotoaparata, no fotografiram i ljude koje ne poznajem osobno. Prije nekoliko godina bila sam na jednom glazbenom festivalu gdje sam uočila velik broj zanimljivih ljudi i odlučila sam ih pitati mogu li ih fotografirati, na što je većina pristala bez ikakvih problema. Tada sam naučila da samo treba pitati, najgore što ti se može desiti je da te netko odbije.
Osim emocija, u tvojim se fotografijama također može primijetiti i pomalo nostalgičan i sanjiv ton koji ponekad prelazi i u nadrealnost. Tko ili što te najviše inspirira za takve fotografije?
Iskreno i ja sam puno razmišljala o tome zašto me to toliko privlači. Nemam točan odgovor na to pitanje, no oduvijek sam voljela radove Dalija i Magrittea i mislim da je to možda neki njihov utjecaj na estetiku mojih radova. Moguće je da me podsvjesno inspiriraju za neke fotografije.
Koliko je u tvojim radovima bitna postprodukcija fotografija?
Bitna mi je najviše po pitanju boja, kojima postižem efekte i atmosferu koje želim dobiti. Osim svjetlosti, boje su ključni element u postizanju određenog tona, pogotovo u portretima kakvima se ja bavim. Ono što ne radim i apsolutno ne želim je korigiranje lica ili tijela modela. Trudim se uvijek prikazati nečiju prirodnu ljepotu i to mi je jako važno. Imam i kod sebe na licu neke nesavršenosti koje mi se ne sviđaju i koje bi vrlo lako mogla popraviti u postprodukciji, no ne želim se time baviti.
U svom diplomskom radu bavila si se upravo pitanjem ljepote. Koje je tvoje poimanje ljepote i kako si se odlučila na tu temu?
Zapravo me jako ljuti činjenica da smo još uvijek stalno i sa svih strana bombardirani informacijama o tome kako moramo izgledati, što je lijepo i prihvatljivo a što nije. Standardi ljepote varirali su kroz razna povijesna razdoblja te se razlikuju u raznim kulturama, no uvijek se priča o tome i zaista bih voljela da to prestane. Za mene je ljepota subjektivna, volim kada mi je nešto lijepo, ali to što ja smatram lijepim netko drugi neće i obratno. Upravo u tome i jest čar ljepote, svi smo drugačiji i mislim da je to nešto što treba slaviti. Zbog kompleksnosti pojma ljepote odlučila sam u diplomskom radu intervjuirati osobe koje bi mogle reći nešto zanimljivo o toj temi, pa sam tako primjerice imala intervjue sa jednom modnom blogericom, s plesačicom, s djevojkom koja radi kao curvy ili plus-size model, s umjetnicom koja si je obrijala glavu na ćelavo i još nekim zanimljivim ljudima.
Da li si primijetila neku zajedničku točku u njihovim mišljenjima? Jesu li im pogledi na ljepotu isti ili se razlikuju?
Svatko je imao neku svoju ideju odnosno definiciju ljepote, no koliko se sjećam svi su njihovi pogledi složni u tome da je ljepota ipak subjektivna stvar i da nema uvijek pretjerane veze s onime što nam se u medijima i popularnoj kulturi nameće kao lijepo.
Misliš li da fotografija, koja je jedan od glavnih medija kojima se oblikuju naši pogledi i mišljenja, može djelovati i kao sredstvo oporbe protiv nametnutih ideala ljepote, ženskosti i muškosti?
Mislim da može, no jako je bitno na koji se način i na kojim platformama dijele i pojavljuju fotografije koje prikazuju neke nekonvencionalne modele. Ovdje bih spomenula mladu kreativku Tavi Gevinson koja je osnivačica i glavna urednica online magazina Rookie Magazine. Rookie je portal koji se bavi pitanjima društva, popularne kulture, feminizma, mode i slično. Zanimljiv je upravo zato što objavljuje razna umjetnička djela – fotografije, ilustracije, eseje – brojnih suradnika, novinara, ali i čitatelja. To je jedna platforma koja pruža mjesto za razgovor o bitnim temama, te cijeni i daje glas i vidljivost drugačijim i manje zastupljenim pogledima na teme poput ljepote. Tako i fotografija koja prikazuje nekonvencionalne modele može imati utjecaja i raditi na osvješćivanju te teme samo ako postane vidljiva, odnosno ako se dijeli na pravim platformama.
Ti svoje autoportrete dijeliš na društvenim mrežama te povremeno prijavljuješ na natječaje i izložbe. U Rovinju si 2012. godine osvojila prvu nagradu na Rovinj Photodays u kategoriji akt/tijelo. Kako odlučuješ koje autoportrete objaviti a koje ne, postoji li neka granica intimnosti koju ne možeš ili ne želiš prijeći?
Ne bi htjela da mi fotografije budu vulgarne. Tu ne mislim samo na nago tijelo, već i na neke facijalne ekspresije; mislim da i sam izraz lica ili pogled može imati vulgaran ton i to je neka moja granica koju ne želim prijeći.
S obzirom da se bavim portretima i autoportretima, osjećaš li se opuštenije ispred ili iza fotoaparata?
Sasvim mi je svejedno jer u svojim autoportretima više ne iskazujem neku svoju intimu, već sam više poput glumice u filmu, odnosno preuzimam neku određenu ulogu za fotografiju koju namjeravam napraviti. Tako da nemam osjećaj da su mi autoportreti intimni, iako se radi o mojem licu na njima. To je sigurno jedan od razloga koji doprinosi tome da se podjednako opušteno osjećam ispred i iza objektiva. Također, ponekad mi je lakše slikati samu sebe nego nekog modela kada znam točno kakvu fotografiju želim postići i koje emocije želim prenijeti. Ja znam da ću nešto ponoviti i sto puta ako je potrebno, samo da postignem točno ono što sam si zacrtala. S modelima češće radim spontane i improvizirane fotografije, iako to nije pravilo, no ipak ne mogu nekoga pitati da mi primjerice trideset puta skoči za dobru fotografiju.
Za kraj možeš li reći koji su tvoji planovi za budućnost i imaš li neke nove projekte u planu?
Imam puno projekata u planu, trenutno ilustriram jer bih voljela napraviti slikovnicu, to mi je dugogodišnja želja. O fotografskim projektima još uvijek razmišljam, iako znam da mi je jedan od planova nastaviti projekt pod nazivom „Pokaži mi što ti se ne sviđa na tvojem tijelu“ kojeg sam započela u svojem diplomskom radu i koji mi je iznimno drag. Ono što nama stvara probleme i komplekse često je zaista beznačajno.
Razgovarala Mateja FILIPOVIĆ-SANDALJ Fotografije Isabella BUBOLA
