Nesretna obitelj izgubljena u farsi
Održana premijera predstave „Kad je stao svijet“ u Istarskom narodnom kazalištu
Tekst Boris VINCEK / Fotografije iz arhive INK-a
• Premijera predstave „Kad je stao svijet“ Dore Delbianco u režiji Vite Taufera, prva ovogodišnja koprodukcija Istarskog narodnog kazališta Gradskog kazališta Pula i HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, održana je u srijedu 16. veljače i ponudila je publici nezgrapnu kombinaciju drame i komedije začinjenu s elementima farse i satire koja usprkos svojim inherentnim manama ostavlja snažan dojam.
Predstava nas upoznaje s klasično siromašnom hrvatskom obitelji koju čine muž i žena Toma i Marina Gunek, Tomin brat Pavle i njihov otac Martin Gunek. Potka je jednostavna – svi podjednako nesretni žive u istom, premalom stanu – Toma je nesposobni papak (po struci veterinar), a Marina (koja ništa ne radi) ga vara s Pavlom (glazbenikom – propalicom). Glava obitelji strada u autobusnoj nesreći te se svi iznenade kada doznaju da je Martin – njima običan portir češke ambasade – zaslužan za rješavanje zadnjih pet svjetskih kriza. U ambasadi ih obavještavaju da će na Martinovu komemoraciju doći svi: od Bidena, Putina i pape pa na dolje.
Stvari se zakompliciraju kada tijekom komemoracije pronađu češkog veleposlanika obješenog za kvaku, pa se dodatno zakompliciraju kad se na scenu pojavi njegov brat blizanac i predsjednik Češke koji ne vjeruje u Martinovu smrt i traži od Hrvatske vlasti da ga pronađe i raščisti situaciju. Se to skupa postaje prekomplicirano kad predstavnici MUP‑a – od pohlepne ministrice do nesposobnog inspektora – to ne uspijevaju i silom prilike angažiraju beskućnika da glumi pokojnog Martina. U međuvremenu predsjednik Češke umire u stanu Gumekovih zbog alergijske reakcije na penicilin, a komplikacije eskaliraju sve do ustoličenja Martinovog zamjenika na mjesto premijera te Martinovog pravog sina Tome kao ministra zdravstva.
Autorica Delbianco je iskoristila sav komični arsenal koji je imala na raspolaganju – od prvoloptaškog humora do sofisticiranijih situacijskih epizoda te je podigla dramske dijelove na zavidno realističnu i gotovo naturalističku razinu. Satira varira od plitke dosjetke do podmukle groteske dok su se u trenucima nepretenciozne farse jednako dobro snašli i glumci i publika. Svi ti elementi zasebno ispunjavaju svoj zadatak, no problem nastaje kada ih se sagleda u cjelini. Postoje, dakako i problemi u svim tim segmentima koje se vještim rezom ili preoblikovanjem moglo riješiti i tijekom same produkcije, no oni su minorni naspram glavnog neuspjeha predstave – variranja u tonu između različitih poetika koje uzrokuje smanjenje značaja razvoja likova i važnosti same naracije.
Okvirno gledano, predstavu „Kad je stao svijet“ je zbog tog problema teško kategorizirati pa i samim time pravilno interpretirati. Ona je konstantno uspješna sve dok – sve dok članovi obitelji komuniciraju među sobom, sve dok su nam predočene primarne strasti političkog napredovanja, sve dok se prepustimo apsurdu i farsi, sve dok se nasmijemo jer je smiješno u trenutku, sve dok prihvatimo zgražanje zbog (nepotrebnog) silovanja na sceni i (efektnih) ubojstava van nje – sve dok ne dođemo do kraja i pitamo se što da sa svim tim materijalom radimo.
Najsvjetliji primjer tog nezadovoljstva je uporaba razvoja lika Tome Guneka (izvrstan Dean Krivačić) koji od mlakonje i beskičmenjaka koji spašava životinje i u mrklo doba noći, na nagovor žene i zbog njene nevjere s bratom, postaje mlakonja i beskičmenjak koji eutanazira životinje, laže o identitetu oca, ubije ženu i kao ministar počinje eutanazirati bespomoćne bakice za sitne pare. Njegov je luk u predstavi najbolje razrađen, a parira mu samo onaj lažnog Martina (besprijekoran Aleksandar Cvjetković) koji se nažalost pojavljuje tek u drugom djelu predstave. Strukturalno gledano stječe se dojam da se taj razvoj odvija u paralelnim svemirima u kojima realistične scene i one farsične ne nadopunjuju i jačaju jedna drugu već se vrijednosno poništavaju zbog niske razine kompatibilnosti među njima.
U predstavi igraju Mario Jovev, Dean Krivačić, Irena Tereza Prpić, Romina Tonković, Deni Sanković, Olivera Baljak, Nika Ivančić, Aleksandar Cvjetković i Sven Šestak. Dramaturgiju potpisuje Dina Vukelić dok je scenograf Dalibor Laginja. Oblikovatelj svjetla je Dario Družeta, a kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović. Autor glazbe je Mate Matišić dok se za video projekcije pobrinuo Ivan Marušić Klif.
Reprize predstave na programu su INK‑a u četvrtak i petak, 17. i 18. veljače.
