(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Razgovor s Gaijom Radić

Fizičko tijelo – nova “Terra incognita”?

• Razgovarala Daniela KNAPIĆ

• Fotografije iz privatne arhive Gaije Radić

• Kvalitetan umjetnik nikada ne mora strahovati od toga da će njegovo djelo postati samo potrošačka roba • Istinsku originalnost i kvalitetu nitko ne može oduzeti, niti artificijalno fabricirati •

• Svojom instalacijom „Terra Incognita“ Puljanka Gaia Radić je na nedavno okončanom 36. salonu mladih u zagrebačkom Meštrovićevom paviljonu osvojila 2. nagradu. Ovim razgovorom nastojali smo upoznati tu svestranu mladu kreativku i njene brojne umjetničke interese.

Rođena si 2001. u Puli, a trenutno studiraš, paralelno, primijenjenu umjetnost u Rijeci i arhitekturu u Ljubljani, koju si upisala nakon položene prve godine na riječkom fakultetu. Kako ti to uspijeva, kako usklađuješ obaveze? Zašto si se povrh riječkog studija odlučila i na studij u Ljubljani?

– Živim u Ljubljani te mi je studij arhitekture primaran budući da zahtjeva više vremena i rada, po dogovoru s profesorima s Akademije više puta mjesečno putujući u Rijeku. Tim profesorima sam posebno zahvalna zato što mi zaista ne otežavaju situaciju i imaju razumijevanja. Ipak, to nikako ne znači da nemam svoje studentske dužnosti, svakako moram redovno obavljati sve obaveze koje imaju i ostali studenti. Nije lako i nekad zna biti prava agonija, ali prije svega uvijek morate znati zašto nešto radite, da biste se u kriznim trenutcima na to mogli podsjetiti.

Što se arhitekture tiče, ona je za mene oduvijek bila misterij. Ipak, imala sam interes za prostor, koji je u meni rastao kroz likovne radionice i dramsku. Oduvijek sam i mentalno „koketirala“ s arhitekturom, nakon osnovne škole čak izvorno i upisavši Tehničku školu u Puli, smjer arhitektonski tehničar. Ipak, odmah sam se prebacila u Opću gimnaziju zato što tada uopće nisam znala što me točno zanima, a s gimnazijskim programom se nije trebalo tako rano opredijeliti.

Došavši na Akademiju nakon gimnazije, osjećala sam da ne radim dovoljno i da, iako bih pronalazila nove hobije i interese, imam previše slobodnog vremena. Ipak, nisam htjela odmah odustati, već prvo upisati drugi faks pa ukoliko ispuni očekivanja, ostati ondje, ili ako propadne, ostati na Akademiji. Budući da je nisam htjela odmah otpisati, počela sam fantazirati o paralelnom studiju. U tom periodu sam kopala sve moguće fakultete u okolici, tako nabasavši i na arhitekturu. Krajem prvog semestra prve godine na Akademiji sam, nakon puno istraživanja i raspitivanja, krenula na pripreme za prijemni ispit arhitekture koje su se održavale u Društvu arhitekata Rijeka. Nakon nekoliko mjeseci je stiglo ljeto, ja sam završila prvu godinu Akademije, otišla na prijemni u Ljubljanu, bila primljena i ostalo je povijest.

Svoje glavno područje interesa svrstavaš u „novomedijske umjetnosti“. Koje su specifične grane tog širokog pojma koje te posebno okupiraju?

– Novomedijska umjetnost odnosi se na sve oblike suvremene umjetnosti napravljene korištenjem novih oblika medijske tehnologije. To uključuje digitalnu umjetnost, interaktivnu umjetnost, internet art, 3D modeliranje i animaciju, kao i umjetnička djela koja leže na granici s informatikom. U mom slučaju je ponajviše riječ o 3D modeliranju, dok same radove najčešće realiziram u formi (interaktivnih) animacija, koje potom postavljam u izložbeni prostor služeći se ekranima ili projekcijama.

Počela sam se baviti 3D modeliranjem iz razloga što sam htjela materijalizirati svoje ideje u prostoru, ali kako sam tada tek bila na prvoj godini Akademije, za to nisam imala materijalne ni tehničke mogućnosti. U tom smislu je 3D modeliranje bila moja platforma za eksperiment, pristupačan medij za kojeg nisam trebala ni radni prostor, ni posebne materijale, pa niti novac. Imala sam svoj laptop i internet, te je to sve što mi je trebalo za materijalizaciju mojih prvih umjetničkih koncepata.

Kažeš da umjetnički rad ne počinje po okončanju fakulteta i držiš se toga – za sobom već imaš impozantan portfolio – dvije samostalne i niz skupnih izložbi (u Hrvatskoj i Sloveniji), predavanja i radionica. Reklo bi se da si vrlo svjesna potrebe za „vidljivošću“ umjetnika koji od svoje kreativne pasije želi živjeti, te marljivo gradiš svoju karijeru i mjesto u umjetničkom svijetu?

– Po prirodi sam ekstrovertna osoba, te sam kroz iskustvo na raznim aktivnostima odrasla u konstantnoj komunikaciji s ljudima različitih profila i ideologija. Pohađanje dramske u Istarskom narodnom kazalištu je važan aspekt mog odrastanja, ali ne i jedini katalizator mog psihosocijalnog razvoja. Tu su još brojne izvanškolske, ali i školske aktivnosti – novinarska grupa i debatni klub u Gimnaziji Pula, radionice medijske pismenosti, te učenje stranih jezika (koje sam tragično zaboravila). Koncem srednje škole sam se zainteresirala i za project management, prošavši nekoliko radionica i iz tog područja. Neko vrijeme sam pisala i članke za online portale, kao freelancer. Uglavnom, sve te stečene vještine i prirodna tendencija ka ljudima i komunikaciji rezultirala je izgradnjom moje vidljivosti danas. Važno je ne bojati se svijeta i biti predan svom radu. S vremenom ljudi prepoznaju vaš trud i počnete dobivati pozive za angažmane u izložbama i projektima, postepeno se razvijajući.

Tvoja prva samostalna izložba „Svjetovi“ bavi se unutarnjom arhitekturom uma, na tragu radova postmodernističkog filozofa Gillesa Deleuzea…

– Moj prvi ciklus Svjetovi izložila sam u Galeriji SKC u Rijeci, u siječnju 2021. godine. Uz  printove digitalnih vizualizacija izložila sam i umjetničku knjigu, koja je zapravo služila kao njihov katalog, s opisima po kojima su bile oblikovane.

Ovaj ciklus je u stvari nastao kao digitalna verzija mog prethodnog analognog rada Unutarnji dnevni boravak, koji je bio moj prvi umjetnički rad u životu. Njega sam kreirala za izložbu „Potreba, ponuda, potražnja“, pod mentorstvom asistentice Petre Mrše na Akademiji u Rijeci. Radilo se o seriji maketa, od kojih je svaka na figurativan način predstavljala um pojedine osobe. Na početku istraživanja sam intervjuirala dvadesetak ljudi različitih dobi, spolova i psiholoških profila o tome „kako bi njihov um izgledao kad bi ga zamislili kao fizičku prostoriju“. Povratno sam dobila neočekivane, zanimljive i vrlo slikovite opise po kojima sam izradila makete od kartona, drveta i gline. Ciklus vizualizacija Svjetovi je došao kad sam, ponovno se služeći istim opisima, kreirala (digitalne) trodimenzionalne prostorije, ali ovog puta koristeći se računalnom grafikom, odnosno 3D modeliranjem.

Tada nisam znala da je to što me zanima već postojeći filozofski fenomen o kojemu su pisali, kako ste i spomenuli, Gilles Deleuze i drugi poststrukturalistički filozofi poput Jeana Baudrillarda, ali i njihovi prethodnici. Iako ti radovi nisu bili na tehnički visokom nivou, budući da sam još učila 3D modelirati, te unatoč mom manjku poznavanja teorije, njihov koncept je definitivno bio na tragu i mojih današnjih preokupacija. Potencijalnost nefizičke arhitekture u kontekstu virtualnog prostora te polarnost materijalne i nematerijalne stvarnosti bile su teme s kojima sam započela svoj put.

Na netom okončanom 36. salonu mladih u zagrebačkom Meštrovićevom paviljonu, tvom radu „Terra Incognita“ dodijeljena je 2. nagrada. Možeš li nam predstaviti osnovne ideje tog višeslojnog rada?

– Riječ je o multimedijskoj instalaciji Terra Incognita, sastavljenoj od četiri vrste zemlje i četiri ekrana na kojima se uživo emitiraju interaktivne 360° vizualizacije umetnute u Google Street View. Te vizualizacije su apstrahirani prikazi Meštrovićevog paviljona, u čijem centru je sam rad i smješten. Analiziranjem fizičkog prostora paviljona, te apstrahiranjem arhitektonskih formi na jednostavne linijske elemente, izmodelirala sam nove digitalne pejsaže direktno ekstrahirane iz postojeće arhitekture. Umjetničkom intervencijom umetanja dobivenih 3D prostora u Google Street View, željela sam potaknuti promatrača na potencijalnu višu razinu shvaćanja arhitekture u kojoj se nalazi za vrijeme razgledavanja izložbe, koja nadilazi samu fizičnost iste.  Četiri vrste zemlje aranžirane su u oblik kružnog linijskog uzorka koji je prvotno proizašao iz tri koncentrična kruga koji dominiraju u samom tlocrtu Meštrovićevog paviljona. Ta tri kruga su s četiri ekrana povezani tanjim linijama koje asociraju na korijenje ili pak lišaj. Vizualni kontrast između zemlje i ekrana služi kao kuriozitet pri kojemu dolazi do sudara (ili sinergije?) dvije nasuprotne materije – na lenti vremena primordijalna zemlja dolazi s lijeva, dok svjetleći hardver dolazi s desna.

Sam naziv rada također igra važnu ulogu u njegovom konceptu. Termin terra incognita prvi se put upotrijebio u Ptolomejevoj kartografiji u periodu drevnog Egipta, te su se njime u svjetskim mapama označavala sva nepoznata i neistražena područja. Često bi se umjesto terra incognita koristila i sugestivna fraza hic svnt dragones (u prijevodu: “ovdje su zmajevi”). To mi je bio zanimljiv detalj, jer iz njega možemo iščitati kako je čovjek uvijek imao tendenciju mistificirati sve što mu je bilo nepoznato i interpretirati stvaran geografski prostor kao fantastiku. Naziv rada se referira na to da, iako čovjek svjesno odlučuje pohraniti svoj identitet u neopipljiv kibernetički prostor, njegova narav je i dalje suprotna tom nematerijalnom svijetu u kojeg uranja – ona je (i dalje) organska i svekoliko tjelesna. Kroz jukstapoziciju organskoga i smrtnoga s kibernetičkim i vječnim, događa se svojevrsna kolizija svjetova pri kojoj fizičnost i virtualnost, polarne suprotnosti, za čovjeka mijenjaju svoje uloge. Ironično i paradoksalno, čovjeku na kraju- njegova izvorna forma, odnosno njegovo fizičko tijelo- postaje nešto nepoznato, postaje nova terra incognita.

Osim što si u sklopu raznih programa te udruge održala nekoliko predavanja i radionica, sudjelovala si i na radionici spekulativnog dizajna udruge Metamedij. Pojasni nam najprije o čemu se tu radi, a potom kakvo je tvoje iskustvo s te radionice, da li ti je pomogla u daljnjem profiliranju tvojih umjetničkih preokupacija?

– Volim surađivati s Udrugom Metamedij i mislim da je ono što rade krucijalno za užu lokalnu scenu, te da su zaslužni za zaista puno sadržaja kojega, bez njihove inicijative, u Puli možda nikada ne bi ni bilo. To naravno uključuje i radionice koje održavaju svako ljeto u sklopu Festivala Media Mediterranea.

Prošle godine sam tako sudjelovala na međunarodnoj radionici spekulativnog dizajna pod vodstvom Jasne Dimitrovske i Petera Purga gdje smo po timovima osmišljali umjetničke radove, potom ih izloživši na završnoj izložbi u Galeriji DAI-SAI. To pamtim kao prelijepo iskustvo, ne samo zato što smo osmislili zanimljiv rad, već i zato što sam po možda prvi put bila zadovoljna radeći u timu. Do tad sam mislila da ne volim timski rad i kompromise, smatrajući se stepskim vukom, što je zapravo preraslo u unutarnju ideologiju toksičnih predrasuda za koju je dobro da sam je se rješila.

Rad kojeg sam osmislila zajedno sa svojim timom, umjetnicima Deborah Mora iz Italije i Romanom Paxyutkinom iz Rusije, zove se Ousia Virtual, te se bavi ritualom oplakivanja preminulih i potencijalnim načinima na koje on može evoluirati uz pomoć tehnologije. Zamislili smo spekulativan znanstveno-fantastičan scenarij u kojemu je planeta toliko prenapučena da u urbanim središtima više nema mjesta za fizička groblja te se, umjesto pokapanja, tijela preminulih pretvaraju u jestive supstance. Ti jestivi artefakti su halucinogeni, no te halucinogene efekte nakon konzumacije mogu doživjeti samo bliske osobe koje je preminuli naveo u oporuci. U ovom fiktivnom scenariju u kojemu na svijetu ima previše ljudi i premalo prostora (kako fizičkog, tako i digitalnog) bi i svi medijski podatci preminule osobe bili pretvoreni u pokretne vizuale koje bi halucinogeni efekti jestivih supstanci „prikazivali“. Nakon svega toga doista ništa od preminule osobe ne bi ostalo, te smo na taj bizaran transhumanistički način promišljali kako smrtnost i prolaznost, tako i ulogu smrti u našoj kulturi i konvencije rituala oplakivanja.

Rezultat je bila prostorna instalacija koja se sastojala od uokvirenog izmišljenog „Ustava“ s pravilima moralno korektnog ophođenja pri novom ritualu, televizijskog ekrana, bočica i zdjelica s obojanom tekućinom i prahom koji su „glumili“ te halucinogene supstance. Ekran je emitirao animaciju koja je prikazivala kako bi ti halucinogeni efekti napravljeni od medijskog sadržaja preminulog „izgledali“. Tu animaciju smo kreirali koristeći se vlastitim medijskim sadržajima – osobnim fotografijama iz naših mobitela – koje smo potom ubacili u GANs algoritam strojnog učenja, a on je na temelju njih napravio nove apstraktne animirane vizuale.

Općenito, okosnicu svog djelovanja opisuješ kao istraživanje korelacije fizičkog, mentalnog i virtualnog prostora. Kao pripadnica generacije Z, odrasle uz nove tehnologije, u njima se dobro snalaziš i čini se da – za razliku od nas starijih, nemaš strah ili bar nepovjerenje prema svemu što nam donose ideje transhumanizma?

– Smatram da je stapanje čovjeka s tehnologijom i više nego logičan idući korak na evolucijskoj lenti vremena. Mislim da je tehnologija najbliže što je čovjek ikada došao magiji – ona je materijalizirana nematerijalnost. Može se reći da smo već i sada kiborzi, budući da naši pametni telefoni djeluju kao ekstenzije naših umova. U njih pohranjujemo svoje uspomene, putem njih razgovaramo, šaljući svoje misli iz mozga jedne osobe do mozga druge – odnosno iz jednog mobitela u drugi. Štoviše, mobiteli ne samo da služe kao eksterni hard diskovi naših umova, već i preuzimaju naše svakodnevne zadatke. Umjesto da pamtimo smještaj ulica u gradu, mi otvorimo (nematerijalan) Google Maps koji nas navigira kroz (materijalan) prostor.

Kod transhumanizma nije problem u samom napretku tehnologije i umjetne inteligencije, već u našem kapitalističkom ustroju. Tehnologija je čudesna, neosporivo može olakšati i poboljšati uvjete svakodnevnog života na sto načina. Međutim, postavlja se pitanje koja tvrtka ju je kreirala i s kakvim interesima, odnosno tko ju prodaje, a tko joj robuje. Ovdje dolazimo do problema tehnofeudalizma unutar kojeg vlasnik, odnosno korporacija, ima kontrolu nad korisnikom koji upotrebljava usluge tehnologije u njezinom vlasništvu.

Svjesna sam da je za moje stajalište djelomično zaslužno doba u kojemu sam odrasla, budući da sam doslovno od treće godine života konstantno izložena ekranima. Štoviše, nikad nisam bila sklona boravku u prirodi, niti vlastitoj tjelesnosti, te me fizički aktivan život nikad nije naročito privlačio. Uglavnom, možemo reći da sam potpuna suprotnost tipu osobe koja u slobodno vrijeme igra odbojku uz more… Što se mene tiče, najradije bih bila mozak u bačvi bez svih muka koje postojanje u fizičkom tijelu donosi.

Koje sve prepreke na svom umjetničkom putu vidiš u tom tehnofeudalističkom „borgu“ i imaš li koji trik koji možeš podijeliti s kolegama koje muče slične muke?

– Neosporivo je da u suvremenom životu umjetnika, a pogotovo mladih novomedijskih umjetnika, ogromnu ulogu igraju društvene mreže. Zbog njih umjetnički svijet danas funkcionira potpuno drugačije nego kao prije recimo dvadesetak ili čak samo desetak godina. Dobivamo puno više inputa na dnevnoj bazi, što na nekoga tko se bavi vizualnom umjetnošću može ostaviti još intenzivniji efekt. Iako umreženost može biti pozitivna, služeći nam kao izvor inspiracije i omogućavajući nam širu eksponiranost, ona može nositi i negativne posljedice. Budući da danas više gotovo ne postoji mogućnost stvaranja rada u „izolaciji“ – rada koji neće barem u nekoj mjeri biti uvjetovan podražajima zaprimljenim preko društvenih mreža – to posljedično može kompromitirati i njegovu originalnost. U tom kontekstu i ekskluzivnost autorskih prava gubi na važnosti, što je vidljivo i kroz apsurdni fenomen NFT umjetnosti.

Ideja usamljenog boema koji virtuozno baca kante boje po platnu u svom zatvorenom ateljeu danas je stvar prošlosti. Ipak, jednako kao što sam i u prethodnim pitanjima izrazila svoju sklonost k tehnologiji, mislim da je i ovo katalizator brisanja ustaljenih konvencija. Općenito smatram da je umjetnost, i to naročito danas, jedan veliki globalni „razgovor“ koji ne poznaje granice fizičkog prostora i vremena. Umjetnost je kolektivna kulturna baština naše civilizacije across time and space. Ona je zajedničko dobro, nešto što ionako ne bi trebalo biti privatizirano i zaključano od javnosti. Što je više ima i što je dublje u svijetu (što društvene mreže danas ionako potenciraju), to se taj razgovor više grana i razvija. Na kraju krajeva, kvalitetan umjetnik nikada ne mora strahovati od toga da će njegovo djelo postati samo potrošačka roba. Istinsku originalnost i kvalitetu nitko ne može oduzeti, niti artificijelno fabricirati.

U jednom tvom intervjuu zapeo mi je za oko citat nedavno preminulog psihologa Roberta Torrea o patnji kao sastavnom dijelu autentičnog, ispunjenog života i posebno me iznenadilo tvoje razmišljanje (kao tako mlade osobe) o trpljenju kao osnovnoj kvalitetu koju valja njegovati kako bi se takvo življenje postiglo…

– Mislim da je to puka istina ovog ljudskog života kojeg živimo i da naprosto nema druge opcije ukoliko želimo provesti svoj vijek „duboko u životu“ (kako ja volim reći). Što ranije netko to shvati i prihvati, sve bistrije će mu svijet izgledati. Jednostavno, ako želite da vaš život ima smisao i želite nešto postići, ne postoji put do toga bez određenog stupnja patnje, ne možete se samo teleportirati do cilja. To ne znači da se morate izlagati nepotrebnim mukama – uvijek treba racionalno odvagnuti što je vrijedno vaše energije, a što nije.

Nesumnjivo je u životu lakše onima koji su rođeni u velikoj privilegiji, međutim vjerujem da svatko ima unutarnju dužnost od svog života napraviti najviše što može, uzevši u obzir uvjete konteksta u kojemu se rodio. I ja bih najradije bila rođena u New Yorku u funkcionalnoj obitelji s roditeljima kojima su mjesečni prihodi peterostruko veći nego minimalni životni standard, ali nažalost to ne možemo birati… No, kako se još i u stoicizmu zagovaralo – ne treba se brinuti o onome što ne možemo promijeniti, već je ključ prihvatiti ono što je izvan naše kontrole, fokusirajući se na ono što jest pod njome.

Trenutno pripremaš dvije samostalne izložbe u Splitu i Zagrebu?

– Da, u stvari je to jedan te isti ciklus radova naziva Babilonski viseći “vrtovi” kojeg ću predstaviti najprije u Splitu krajem rujna, a potom i u Zagrebu. Dio rada sam ranije ovog mjeseca, u reduciranoj verziji, već izložila u riječkoj Galeriji Kortil na izložbi „Teorija i praksa: Prostor“. U njenoj potpunoj formi riječ je o ambijentalnoj instalaciji koja se bavi pojmovima simuliranog krajolika, kao i ulogom organske prirode u kontekstu suvremene “ekranske” svakodnevnice.

Ishodište koncepta jest biblijska priča koja pripovijeda o ujedinjenom narodu koji je nakon Velikog potopa započeo s obnovom drevnog Babilona. Uz obnovu poplavljenog  grada, željeli su sagraditi i kulu dovoljno visoku da dosegne sam raj, putem koje bi mogli “dotaknuti” Boga, time zapravo materijalizirajući nematerijalno i dematerijalizirajući sebe same. Bog ih je u tome odlučio spriječiti, stvorivši različite jezike, čime je zauvijek obustavio izgradnju kule.

Ukratko, gledamo li na ovu priču kroz prizmu 21. stoljeća, koje je ispunjeno svjetlećim ekranima i tehnologijom, zaključujemo da je današnja metoda pokušaja dematerijalizacije ljudskog uma upravo taj digitaliziran način života koji nas sve više odvaja od vlastite tjelesnosti. Kroz Metaverse, krioniku, data trafficking i spekulativno učitavanje vlastitog identiteta u Oblak, mi čeznemo za uranjanjem u potpunu nematerijalnost i prevazilaženje smrtnosti. Rad stoga postavlja otvorena pitanja o tome koliko visoku „kulu“ gradimo danas, koji je naš Bog kojeg pokušavamo doseći, te iz kojih razloga nas isti u tome sprječava.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.

Leave a Reply


7 + 2 =

KULTURISTRA – Web portal za kulturu Istarske županije

Kulturistra.hr je projekt koji su pokrenuli Istarska županija i Udruga Metamedij s ciljem razvoja kulturnog informacijskog servisa u Istarskoj županiji. Projekt teži ponuditi informacije o aktualnim događajima, ali i pružiti mogućnost pristupa različitim bazama podataka koje će sadržavati informacije o svim akterima u kulturi, kulturnim događajima, međunarodnim natječajima i potencijalnim međunarodnim partnerima. Ovim  projektom želimo pridonijeti boljoj komunikaciji na vertikalnoj i horizontalnoj razini, tj. istarskih kulturnih ustanova, između ustanova i umjetnika, te svih njih i šire kulturne javnosti.
Projekt financira Istarska županija.


KONTAKTIRAJTE NAS

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum