Ekstenzivna kritika svega
Uz zahvalu, riječima iz naslova Maroje Mrduljaš zaključio je predavanje Davida Harveyja u sklopu konferencije Nedovršene modernizacije, održane u Zagrebu 01. i 02. listopada 2010.
Kao što se bilo spominjalo u raznim tekstovima namijenjenima promociji dvodnevne konferencije u ogranizaciji UHA‑e, David Harvey jedan je od vodećih svjetskih teoretičara urbanog prostora i geograf koji svoju kritiku kapitalističkih strujanja u suvremenom društvu procesuira kroz optiku zapadnog marksizma. U samom uvodu u predavanje, Maroje Mrduljaš je Harveyja predstavio kao “društvenog teoretičara i geografa koji […] započevši svoj rad s knjigom Explanation in Geography djeluje izuzetno značajno za metodologiju i filozofiju geografije s obzirom da tada po prvi puta dolazi do određene fuzije između te znanosti i inkorporiranja filozofskog diskurza u nju, što mu je i omogućilo da postepeno počinje širiti horizonte same discipline i da u nju ugrađuje sve više i više teorijskog diskurza društvenih znanosti”. Osim toga, istaknuo je Mrduljaš, Harvey u knjizi Condition of Postmodernity piše kritiku postmoderne teorije iz marksističke perspektive tvrdeći kako je postmoderni diskurz proizašao iz samih kontradikcija kapitalističkog poretka. Njegov sindikalni angažman i rad sa studentskim aktivistima izuzetno je važan, a njegovo zagovaranje i nadgradnja Lefebvreove ideje “prava na grad”, o kojoj je zapisao kako je ono “puno više od individualne slobode pristupa urbanim resursima” te da je to “pravo da mijenjamo sebe mijenjajući grad”, pustilo je korijenje i u našem lokalnog urbano-socijalnom aktivizmu.
Više o tome, klikom na Više..
Sam Harvey predavanje je uokvirio anegdotom o sudjelovanju u međunarodnom odboru koji je imao raspraviti mogućnosti i logiku gradnje sasvim novoga grada udaljenog dvjestotinjak kilometara od južnokorejskog glavnog grada Seula. Ispostavilo se kako u istom odboru sjedi i arhitekt odgovoran za gradnju barem dvadesetak takvih planskih gradova u posljednjih trideset godina od kojih su svi do jednoga, kako Harvey kaže, “prokleto užasni”, ali kako sada po prvi puta puta ima priliku raditi na takvom projektu oslobođen nadzora građevinskih kompanija i da želi s njime učiniti nešto neobično. U diskusiji s drugim članom odbora, eminentnim japanskim arhitektom Aratom Isozakijem, Harvey je izložio svoje ideje o tome kako bi grad trebao izgledati kroz isticanje dimenzije društveno dinamične arhitekture, onu koja iz tradicionalnog, ceremonijalnog centra izmiešta administrativno-birokratsku strukturu grada i koja u obzir uzima, primjerice, socijalnu, rodnu ili okolišnu strukturu grada. Harvey zapravo nudi ideju grada koji je “izgrađen oko svih tih dimenzija i u odnosu na njih; grad koji se može razvijati i mijenjati tako da su ti odnosi perpetualno dinamični; grad koji može evoluirati, koji je zapravo zauvijek nedovršen”. Uz, dakako, očekivan odgovor kako je sve to interesantno, ali izuzetno komplicirano, na Isozakijevo pitanje može li se i gdje o takvim idejama čitati, Harvey odgovara: “Pa, naravno. U četvrtoj fusnoti, petnaestom poglavlju, prve knjige Marxova Kapitala”. Ovakav odgovor prekida ili barem bespovratno komplicira svaku narednu diskusiju. I to, barem kako se čini, puno više negoli Harveyjeve ideje o socijalno dinamičnoj arhitekturi grada.
Govoreći o istim tim idejama, a koje razrađuje u svojoj posljednjoj knjizi, The Enigma of Capital: And the Crises of Capitalism, Harvey kaže kako umjesto da se svaka od dimenzija društvene promjene koju ova ili ona grupa zagovara – promjene institucionalnih modela, zagovaranje ideja, odnos prema prirodi, klasna borba, rodni odnosi – promatra odvojeno, potrebno je ih je promatrati kao svojevrsni “korevolucionarni proces”. “Da su društva povijesnih komunizama čitala Marxa na takav način”, kaže Harvey, “počela bi te procese promatrati kao neodvojive, ne samo u smislu izgradnje gradova, već i u smislu izgradnje čitavih novih društava”. No, da bi takvo što funkcioniralo, morao bi postojati konsenzus stručnjaka za različita područja jer područje ideja tek je dio ukupne snage “revolucionarne poruke”. Ukoliko počnemo razmišljati o općoj teoriji dijalektike društvene promjene i ukoliko počnemo razmišljati kroz takav dijalektički modus moguće je da ćemo se naći na početnoj poziciji tranzicije prema nečemu različitom od ovoga gdje se sada nalazimo.
Reorganizacije dinamike tržišta kapitala – od sredine 1980. godina i postepenog ukidanja rada kao relevantnog političkog faktora do cirkulacije današnjih proizvoda čija je početna kvaliteta takva da ih kroz nekoliko godina čini zastarjelima i neuporabljivima – zapravo su u jednom trenutku uspostavile spektakl kao jednu od svojih dominantnih manifestacija, a to promijenilo način na koji suvremeni život u društvenom smislu odvija. “Ljudi postaju spektakl”, govori Harvey, “i teško je zamisliti kakva se to točno politička svijest može pojaviti u svijetu u kojem ljudi od sebe rade idiote na Facebooku”.
Ipak, Harvey je svoju “ekstenzivnu kritiku svega” završio u ponešto idealističkom tonu: “Moramo smisliti sveobuhvatan način kako skupiti sve te organizacijske modele u koherentan projekt usmjeren u izgradnju drugačijeg svijeta koji nije vječito ovisan 3‑postotnoj godišnjoj stopi rasta; svijeta u kojemu je moć akumulacije kapitala bitno umanjena, a moć naroda bitno uvećana. To je, čini mi se, ono što možemo postaviti na prvo mjesto i ovo je dobar trenutak za tako nešto. To je nešto na čemu moramo raditi koherentnije i nadam se ćete mi se pridružiti u tom pothvatu”.
