ČUDA U ROJCU
Od 2006.-te prostore u Rojcu koriste članovi HDLU‑a Istre. Među njima je i akademski slikar Robert Pauletta, koji je na 3.katu uredio svoj atelier…
-Smatrate li da je ta dodjela prostora pulskim likovnjacima korisna ili pak na istarskoj likovnoj sceni ne primjećujete većih pomaka koji bi se možda dijelom pripisati i tom ulasku HLDL‑a u Rojc?
Što se prvog dijela pitanja tiče želim vjerovati da je tome tako. Slikarima je potreban atelier – da parafraziram rad jednog svog kolege –« kao što su radnicima potrebne tvornice ». Smatram da je dodjela radnog prostora, ne samo slikarima već i cijelom nizu drugih korisnika, uvjetno rečeno – civilnom sektoru, prije svega i iznad svega iznimno vrijedan civilizacijski čin i doseg. Gradu Puli, kao i svim pojedincima koji su se po toj ideji založili idu sve čestitke, Rojc je jedinstven, a oni su moji Junaci. Da li će se i u kojoj mjeri ta činjenica (posjedovanja radnog prostora) reflektirati stvaranjem jednog novog zamaha u likovnoj kulturi Grada – to je već delikatnije pitanje. Ono podrazumijeva osobne talente, kao što podrazumijeva i motivirajuću društvenu klimu. Bilo bi za očekivati…ali to je sada pitanje više osobne nego društvene odgovornosti.
-Da li Rojc vezujete isključivo uz svoj atelier ili se pak družite, a možda i surađujete s nekima od „susjeda“ u zgradi ?
Rojc pruža idealnu mogućnost razmijene i suradnje ne samo među umjetnicima. Kada sam trebao fotografa tu sam ga našao, kada sam trebao keramičara tu sam ga našao, pa tako i glazbenika, snimatelja. tehničara… Ali tu u Rojcu, kao u kakvom Gradu u malom, čovjek katkad sasvim neočekivano sretne i pregršt drugih lica koja inače ne susrećete u svakodnevnom životu, a to Rojcu daje iznimnu boju, iznimnu draž. Može se tu puno toga vidjeti, čuti, iskusiti. Obzirom na hermetičku narav mojeg posla, ako to nije eufemizam moje sve manje altruistične ćudi, Rojc mi je ponekad znao biti jedini kontakt sa svijetom. Vjerujem da mi je dosadašnje iskustvo boravka i rada u ovom različitostima ispunjenom mikrokozmosu koristilo. Određene sam stavove o vlastitom okruženju upravo ovdje oblikovao, zahvaljujući ovdašnjim stanovnicima.
Istina, imao sam vremena više no ikad prije predati se svom pozivu, do mjere da sam gotovo sve drugo zaboravio. Ideja izolacije i relativnog odmaka od svijeta kao neka vrsta „sieste“,ne nužno hedonističke, nametnula mi se po logici stvari. No, uskoro se i to mijenja…
-Što mislite o Dnevnom boravku, novom prostoru koji bi, uz ostale svoje funkcije predstavljanja i promidžbe rada udruga u Rojcu, trebao imati i galerijsku namjenu?
Dnevni je boravak važan zbog onih koji se tamo susreću, a susreti su vrijedni i kad nisu ciljani. Programi ponekad služe tek kao opravdanje za nešto drugo, jednu sferu spontanosti koja ih nadilazi,a upravo iz nje katkad iznikne što-šta. Možda smo svi postali pomalo oprezni, možda gospodari svijeta baš tako i hoće, no zaista vjerujem da ćemo jednog dana s ponosom reći – „ma vidi – pa to je “Made in Rojc”! Dnevni boravak jedan je od mogućih, u svakom slučaju nužnih puteva k tome.
-Kažete da ste već dugo u svojevrsnim fazama inkubacije, introspekcije, samozatajne kreacije…događaju li vam se – kao npr. piscima – i razdoblja zastoja, kreativnih blokada?
Mislim da je to Picasso rekao “nije svaki dan nedjelja”. No draži su ako ih vidimo u toj dijalektici. Uzdah i izdah, može li netko bez toga??? Važno je samo to da te pravi trenutak ne zaskoči na krivom mjestu, zato se koliko god mogu čvrsto držim svog radnog stola. Uostalom, raduje me povratak intenzivnijem izlaganju koji slijedi već od ljeta. Osjećam se osvježen nekom novom vrstom kuraže. Veselim se otvorenjima koja slijede u Berlinu, Zagrebu i New Yorku, ali ponajviše me brije izložba u Svetim Srcima, još jednom velikom pulskom prostoru. Postoje priče koje sam spreman ispričati.
-Kakav je vaš stav o onome što se nekad nazivalo „nezavisnom“ ili „alternativnom kulturom“. Kakva je bila nekad, a kakva je danas i postoji li uopće danas ovdje kod nas nešto takvo kao „alternativa“?
Ako pod tim pojmom podrazumijevamo isto, onda moram reći da ja i ne poznajem drugačije kulture ili umjetnosti, a da nisu nezavisne ili bar u izvjesnom smislu alternativne – drugim riječima, žive. Takvih, na žalost, danas ne vidim mnogo i to je par excellance globalni problem. Ok- tu su još Franci Blašković, pokoji odmetnuti klinac, nekolicina društveno marginaliziranih, anatemiziranih fanatika …a sve je ostalo samo smeće. Anestetizirano smeće okićeno aureolom cinizma…tako Vam ja to vidim i baš mi se riga, iskreno rečeno, kada slušam kako umjetnik pred vratima brendirane svjetske galerijske ili muzejske institucije, koja upravo otkupljuje njegov rad, o sebi govori kao o alternativcu ili ne daj Bože anarhistu. A ima toga još… da ne spominjemo Beštijine, birokratsko hobotničarske fondove. Zar vam se ne čini da su neobično brzo, ne štedeći si truda bezbrojni europski umjetnici, sa svih širina pokupljeni alternativci, grupe, mreže, pojedinci, savladali isti bezlični, erosa lišen, taksativni jezik bruxelleskog nevidljivog svećenstva? I zar vam se ne čini da previše njih pleše na zvuk istog bubnja? Ili ja to sasvim krivo isčitavam prirodu ovog vremena ???
-Ostavimo to svakom čitatelju na promišljanje i vlastiti sud, pa se vratimo na Rojc- kakvo je njegovo mjesto u kontekstu toga o čemu ste sad govorili- koliko ovaj Centar može biti poticajan za „alternativu“, a koliko je realna i mogućnost da se upravo uslijed te pomame za eu-sredstvima izgubi onaj anarhoidni kreativni zamah kojim se do sad Rojc s pravom mogao hvaliti?
U vezi bilo kojeg oblika kreacije stvari nije moguće predvidjeti, no moguće je osigurati uvjete da bi se nepredvidljivo ostvarilo. Bez ikakve dvojbe Rojc po sebi, kao i određene inicijative rođene u Rojcu, idu upravo u tom smjeru. No i na nama je, na svakom od nas korisnika-građana-stanara, nadići svoju eremitsku ćeliju. Tek će tada Čuda biti moguća.
Tekst: D.K
