Marko Vojnić Gin
[lang_hr]“Umjetnost je istraživanje… Stvarati znači živjeti… Umjetnost za mene predstavlja pobunu protiv nekoga, ali i protiv sebe… Političke me teme ne zanimaju, mislim da su pojedinci važniji… Pojedinci su materijal društva… Umjetnost nije posao, to je naboj.”[/lang_hr]

[lang_hr]Ovogodišnji si izlagač na 24. Slavonskom biennaleu, koji svoja vrata otvara 18. prosinca u Muzeju likovnih umjetnosti, u Osijeku. Jedan si od 29 autora izabranih u nemaloj konkurenciji od 160 prijavljenih umjetnika. Kojim radovima ćeš se predstaviti slavonskoj publici?[/lang_hr]
[lang_hr]- Na slavonski biennale prijavio sam jedan stariji rad iz 2010. godine naslovljen “Nismo nas dvojica jedini. Svijet je pun muškaraca”. Prijavio sam ga jer mi se nekako činio zanimljivim za samu temu biennala “Jednom jedan putnik”. Teško mi je sad opisati rad bez reprodukcije, ali kod mene je to uglavnom skoro pa uvijek riječ o tekstu. U ovom slučaju popraćen je fotografijom na kojoj me talijanska policija uhićuje na željezničkom kolodvoru, koja je pak, čini mi se, snimljena negdje 2007. godine. Tekst, da ga sad ne prepisujem, propituje na ironičan način krizu umjetnika. Iz moje perspektive, sadašnja kriza nastaje iz duhovne zbrke, koja je istodobno moralna, vjerska i politička. Zato se uvijek pitam: Što nam umjetnost treba govoriti danas?[/lang_hr]
[lang_hr]Umjetnost je istraživanje. Barem moja. Umjetnik u svojim radovima traži sebe. Umjetnost je dokument vlastitih misli koje nikad unaprijed nisu smišljene i dovršene nego se u njima vidi proces njihova nastanka. Stvarati znači živjeti, ali ujedno rješavati osobne stvari povezane s umjetnošću i intimnim životom. Umjetnost za mene predstavlja pobunu protiv nekoga, ali i protiv sebe. Prvi poticaj je uvijek protiv sebe. Ponekad je nemoralno ako inteligentna osoba ignorira stvari oko sebe, to je proturječno inteligenciji. Danas je to učinjeno, već viđeno. To ne znači tumačiti i prikazivati najdramatičnije događaje, nego pronaći u sebi odraz svog vremena. Samo tako mogu ostati iskren i dosljedan prema sebi te pošten i otvoren prema drugima. Riječ je o intuitivnim odlukama koje tek naknadno dobivaju svoje značenje i vrijednosti. Više osjećati, manje razumjeti. Ništa komplicirano ili tajanstveno od života koji živimo. Postoje trenuci kada mi se čini da sam shvatio, koliko god maglovito, uzrok nekim stvarima. Kada se to dogodi postanem borbeni optimist.[/lang_hr]
[lang_hr]Misao vodilja dok stvaraš? [/lang_hr]
[lang_hr]- Zadnjih godinu dana moj se rad radikalno promijenio. S Gregorom (sinom) nemam previše vremena za slikanje, ali imam dosta vremena za razmišljanje. Svaku sliku dugo promišljam te je u izuzetno kratkom roku realiziram. On je zaslužan za takvu redukciju tijela slike. Slikarska djelatnost, baš kao i spisateljska, obično nastaje u osami, u privatnosti soba i u studijima gdje ne volite da se netko muva. Dok slikam svoje slike, ta monaška atmosfera mi nimalo ne smeta. Naprotiv.[/lang_hr]
[lang_hr]Trenutno su Gregor i supruga Ivana cijeli moj svijet. Oni su moja inspiracija. Kad to kažem, ne mislim na narativ. Uglavnom, osim njih uvijek sam bio povezan s obitelji. Oni su mi omogućili da se bavim s tim poslom školujući me preko 12 godina te su snažno vjerovali u mene. U mojoj je obitelji bilo sluha za mene. Moja je obitelj pripadala srednjoj klasi i živjeli smo u svijetu srednje klase. Zbog tog svijeta bile su mi bliže neke teme, karakteri, problemi te određeni emocionalni i psihološki sukobi. Kao što je to slučaj i s drugim umjetnicima, sva moja iskustva utjecala su na razmišljanja o tim pričama, a ne o nekim drugim. Netko je jednom rekao da riječi prvenstveno služe da prikriju naše misli. Ipak, pokušavam biti iskren i izravan koliko je to moguće, kao što to pokušavam biti radeći radove. Osim toga, zanima me odnos čovjeka s drugim čovjekom. Zašto su ljudi postali ravnodušni jedni prema drugima? Političke me teme ne zanimaju, mislim da su pojedinci važniji. Naravno, živim u društvu i na mene utječe sve što se oko mene zbiva. Borges je napisao da je “vrijeme materijal vječnosti”, a mogli bismo reci da su pojedinci materijal društva. Jedan od razloga zašto sam sve manje sklon političkim idejama, slikama itd. je taj što su sastavljene od samih jakih trenutaka, koji slijede s takvom silinom da djeluju lažno. Život čine stanke, prijelazi i tišine. Bar moj. Bez tih prijelaznih trenutaka, koji su za mene najvjerodostojniji dio ljudskog iskustva, život ne postoji.[/lang_hr]

[lang_hr]Iza tebe su brojne što skupne, što samostalne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu. Koje posebno pamtiš?[/lang_hr]
[lang_hr]- Iskoristio bih ovaj prostor da se zahvalim nekim ljudima s kojima mi je stvarno bila čast raditi više nego što je to bilo samo izlaganje. Svakako sam najviše vezan za galeriju Academia Moderna u Zagrebu koju sam svojevremeno vodio zajedno sa svojim kolegama i prijateljima. Ta je galerija bila neka vrsta odskočne daske, ne samo za izlagačku djelatnost, već i za spajanje s istomišljenicima. Tu sam prvi put izlagao zajedno sa svojom suprugom Ivanom te mi je ta izložba nekako dan danas posebno draga. Ljudi s kojima sam se tamo spojio danas su ljudi, prijatelji, kolege iz najužeg kruga… Eugen Feller, Damir Sokić, Goga Bralić te Janka Vukmir koja je tada s nama dijelila prostor (mi kao Academia moderna, a ona kao Institut za suvremenu umjetnost). Dalje, među osobama koje stvarno cijenim i s kojima sam imao čast surađivati su prijatelji iz Pulske grupe te mi to ostaje kao nešto što posebno pamtim i smatram važnim za spomenuti. Bilo je to na projektu „Most za Valelungu“ kojeg su spremali povodom biennala u Veneciji. Pri povratku iz Zagreba u Pulu, spomenuo bih (neovisno o animozitetima koji gradom kruže) uvijek odlično iskustvo i suradnju s Muzejom suvremene umjetnosti Istre i galerijom Cvajner, tj. Gorkom Ostojić Cvajner i Mladenom Lučićem. Skupne izložbe Tu Smo 1, 2, 3, Apatija, Tabula Rasa samo su dio izložba na kojima sam sudjelovao.[/lang_hr]

[lang_hr]Kao jednu jako ugodnu suradnju spomenuo bih i zadnju moju samostalnu izložbu u galeriji Cvajner koju su dogovorili Borut i Tihana koji vode projekt “Ame”, projekt koji ujedinjuje glazbu i likovnu umjetnost. Inače osim tih nekih galerijskih i institucionalnih mjesta, uvijek se rado prisjetim Rojca gdje su većina mlađih kreativaca startala. Moja su mjesta bila usko vezana za kolektiv Monte Paradiso te festival Media Mediteranea. Od toga je sad prošlo više od 15 godina, ali ta mjesta i te ljude pamtim s jednakim žarom kao neke galerije ili muzeje u kojima sam imao mogućnost izlagati. Osim tih nekih domaćih mjesta, svaka izložba van granica Hrvatske nosi svoja iskustva i nove ljude koje ne mogu zaboraviti, a popis bi bio poduži.[/lang_hr]
[lang_hr]Tvoji su radovi i višestruko nagrađivani. Koja si priznanja do sada osvojio? Koliko su ti važna priznanja? [/lang_hr]
[lang_hr]- Hm. Trik pitanje. Pa nisu mi važne nagrade, osim eventualno “kinta” koja se može dobiti. Površno? Pa to je možda jedini način na koji mladi umjetnik može doći do nekog honorara. Nekih se nagrada čak i sramim sad s odmakom. Umjetnost je tašta, a ja sam pristao živjeti u tom svijetu. Ne mogu voljeti i istinu i svijet. Ali već sam odabrao. Sada je problem da se držim tog odabira. Više nego što nagrade ili priznanje “otvaraju vrata” to su ljudi koji stvarno cijene vaš rad. Nekad je to riječ o šaci ljudi, a nekad za nekog drugog cijelo more ljudi. Veća su mi priznanja, ponavljam, ona moje supruge, roditelja, prijatelja nego neke šire publike. Isto tako, osobno mislim da težinu autora, kako pitate, više čini neprestana prisutnost na sceni nego li neka nagradica. Tu poziciju isto ne zagovaram. Iz moje perspektive je to nemoguće. Volim se povući u svoj mir, a svakodnevno ispijanje kave na ključnim mjestima i svakodnevno konzumiranje otvorenja na mene djeluje frustrirajuće. Uglavnom da se vratim, mislim da je rad i biti prisutan kod nas puno važnije nego nagrade i priznanja. Eto, par sam godina za redom dobivao pohvale kao student godine, pa čak i rektorovu nagradu, ali sam sceni ostao nevidljiv. Druge su mi, pak, nagrade samo riješile financijsku situaciju za pojedini mjesec. Jedna jedina nagrada za koju znam u Hrvatskoj koja stvarno može pomoći mladom umjetniku je ona “Radoslav Putar”. Dva put sam bio finalist te nagrade, ali ju nisam dobio. Tu nagradu organizira Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu i vodi je ravnateljica Janka Vukmir. Nagrađeni umjetnik/umjetnica dobiva plaćeno putovanje i smještaj tijekom šestotjednog boravka u New Yorku, te atelijer u prestižnom ISCP-NY (International Studio and Curatorial Program). To svakako otvara puno vrata.[/lang_hr]
[lang_hr]Prije par godina sudjelovao si na rezidencijalnom programu Flux Factorya u New Yorku. Kakvo je bilo tvoje iskustvo s Velikom Jabukom, tamošnjom umjetničkom scenom i životu umjetnika?[/lang_hr]
[lang_hr]- Sjedio sam jedan dan na Akademiji i mislio, kako bih volio otići u NY. Niti mjesec dana nakon bio sam tamo. Relativno tankog novčanika i s ruksakom hodao sam po muzejima, galerijama i klubovima koje sam preko telke, knjiga i drugih izvora znao napamet. Udomila me moja dugogodišnja prijateljica i kolegica, rodom Puležanka Olja Stipanović. Nakon tog prvog posjeta NY‑u u veljači 2010. godine, ona mi je dogovorila rezidenciju kod njenih prijatelja u Fluxu te i samostalnu izložbu u galeriji Buzzer 30, u Queensu. Već sam par mjeseci poslije opet bio u NY‑u, na malo dužem boravku. Njoj i njenoj obitelji sam zahvalan za svu pomoć i priliku koju su mi pružali. NY je ludilo. Fantastičan grad! Iako se jako razlikuje od mojeg iskustva s drugim europskim većim gradovima i načinom kako scena funkcionira. Malo je okrutniji, a ja sam ipak samo jedan umjetnik u kratkim hlačama. Ovako, cilj putovanja u NY bio je organizirati izložbu i predavanja. Dakle govoriti o sebi, možda o situaciji u Hrvatskoj, ni u kom slučaju davati najnovije etničke primjedbe o američkoj zbilji. Svi Amerikanci pokušavaju ostati mladi, svi Amerikanci sanjaju o tome da postanu jako bogati, vjerojatno neka vrsta kompenzacije za krajnju individualnu slobodu. Čini mi se da se u SAD‑u, više nego na bilo kojem drugom mjestu, zanimaju samo za pobjednike.[/lang_hr]
[lang_hr]Što se mene tiče, draži su mi likovi između… Nikad me nisu zanimali, ni dalje me ne zanimaju ni bogati, ni siromašni, ni političari, ni delinkventi. Po pitanju društvenog opisa, definitivno sam za srednje klase, ali možda taj socijaldemokratski koncept nema nikakvog smisla u savršenom liberalnom području.[/lang_hr]
[lang_hr]Kad usporediš inozemnu scenu, prilike i mogućnosti za mlade umjetnike, i ovdašnju, kakve su perspektive u Istri po tom pitanju? [/lang_hr]
[lang_hr]- Nažalost, moje iskustvo je sljedeće: da bi nas “doma” prihvatili, najprije se moramo dokazati “vani”. Čim neki mladi umjetnik uspije biti vidljiv i da se o njemu priča, odmah će ga i naša mala sredina prigrliti. Eto, patetično, ali ja to tako vidim što se Pule i Istre tiče. Ogni uomo si sa per la sua terra ha un grande amore. (Svaki čovjek, zna se, osjeća veliku ljubav spram svoje zemlje, op.a.). Tako je i meni doma. U Puli osjećam mir. I to mi u ovom trenutku života najviše treba. Pula i Istra imaju vrhunske mlade umjetnike. Od dizajnera, suvremenih plesača, glumica, likovnih umjetnika, muzičara pa čak do profesora. Spomenuo bih nasumice samo par imena, ne samo pulske nego hrvatske i inozemne scene: glazba i ne samo – braću Sinkauz, ples i ne samo – Matija Ferlin, dizajneri Oleg&Oleg, gluma – Jadranka Đokić, profesor Andera Matošević… popis bi stvarno mogao biti poduži. Eto njih sam se sjetio jer bi trebali biti ponos ovog grada. Mislim, oni to i jesu.[/lang_hr]
[lang_hr]Neovisno o navedenima, generalno mislim da ako su određeni umjetnici napravili svoju karijeru vani, i recimo nemaju potrebu vratiti se doma, to je njihova legitimna stvar. Ono kako ja to vidim je da se u Pulu svi vole vratiti na ljeto. Kao na ladanje. Ako pričamo o mladim umjetnicima, predajem kao vanjski suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i svojim studentima govorim da što više putuju. Oni sad imaju puno više prilika nego što je to bilo nekad… što preko razmjena studenata, stipendija i rezidencijalnih programa. Mišljenja sam da putovanja, rezidencije pomažu mladim umjetnicima puno više nego sama akademija i škola. Dom ih uvijek čeka i nigdje neće pobjeći. Stoga, dok su vani neka upiju čim više novih i različitih iskustava, a ako ostanu vani to znači da im je sigurno bolje nego doma.[/lang_hr]
[lang_hr]U svibnju je zaživio projekt “Art zona Kandler” čiji je cilj udahnuti umjetničku dušu i proširiti kulturnu ponudu Pule što je svakako pozitivan iskorak za kulturni život grada. Koliko je iskorišten kulturno-umjetnički potencijal naše sredine? Koje su njezine boljke?[/lang_hr]
[lang_hr]- Još jedno pitanje na koje ću odgovorom morati biti malo bezobrazan. Čuo sam uoči ljeta 2014. za projekt “Art zona Kandler” te po društvenim mrežama saznao i za događaje koje su bili predstavljeni, ali da je projekt oživio? Da je udahnuo umjetničku dušu? Proširio kulturnu ponudu? Ne bih se složio. Napisao sam kako me političke teme ne zanimaju. Sigurno ne unutar mog rada. Držim to podalje od umjetnosti. Ali ta je ista politika neizbježan dio svačijeg života. Mislim da grad Pula ima velikih problema s Upravnim odjelom za kulturu. Ruka ruku mije, nije to primjer samo kod nas. Vodeća stranka ili lokalne vlasti imaju zadnju u svemu pa tako, čini mi se i u kulturi. Što se “Art zone Kandler” tiče, ako me pamćenje dobro služi, to je jedan prekopiran projekt za kojeg sam čuo prije par godina kad se radilo na Muzeju suvremene umjetnosti Istre, a isto nije zaživio i koji se trebao zvati “Kulturing”? U Kandlerovoj jedino što me veseli su preostali grafiti pulskog anonimnog grafitera (smijeh).[/lang_hr]
[lang_hr]Šalu na stranu, o boljkama sam rekao što sam mislio, ali imamo i velikih potencijala. Već sam spomenuo projekt “Ame” galerije Cvajner koji mi se čini kao nešto novo i svježe. Galerija Poola, koju vode moji prijatelji i kolege Tea Bičić, Robi Pauleta i Bojan Šumonja, ima odličan program te i tzv. artist talk, nešto što je vani uobičajeno, a kod nas manje zastupljeno, ako se ne varam, odnosno kad publika ima mogućnost upoznati autora te saznati nešto dodatno iz prve ruke, da tako kažemo.[/lang_hr]
[lang_hr]Onda Prostor za suvremenu umjetnost Apoteka u Vodnjanu smatram jednim od bitnih mjesta za suvremenu umjetnost u našoj blizini, isto tako s odličnim programom. Novootvoreni prostor u Rojcu – Dnevni boravak – mjesto je okupljanja mnogih kreativaca, a i ne samo, za razliku od nekih galerija koje zjape prazne. Kao likovni umjetnik mislim da ima i umjetnika i prostora za umjetnost, galerija, ateljea gdje umjetnost živi, ali kao konzument kulture u gradu Puli moram iskreno reći da jedno kino, jedno kazalište s nažalost škrtim programom čine ovaj grad malo nezanimljivim. Plesnih predstava gotovo nema, one kazališne su mi interesantnije u dječjem kazalištu Naranča nego one u INK. Knjige moram ići kupovati u drugi grad. Glazbena scena se vrti oko svega dva glazbena žanra. A ostalo, ono čemu se dičimo je koncentrirano u ljetnom periodu. Iako ću zvučati drsko i vjerojatno će se netko zbog toga uvrijediti, jako puno mladih ljudi u gradu dijeli moje mišljenje. Nadam se samo da se većina kulturnih mjesta u gradu neće sve više udaljiti od umjetnosti i pretvoriti u provinciju glamura.[/lang_hr]
[lang_hr]Na čemu trenutno radiš? Daljnji planovi, želje?[/lang_hr]
[lang_hr]- Nikad ne radim. Umjetnost nije posao, to je naboj. Katkad mi je teško sačuvati to jednostavno rasuđivanje. Ako ne stvaram više, možda je to uvod u promjenu forme. Ili promjenu teme. Ili oboje. Nikad nisam točno upoznao taj dio sebe koji me navodi na stvaranje. Ne osjećam se obaveznim da izmislim neku novu formu. Nove su forme rijetke. Mogu vam reći da mi je sada uloga oca puno važnija od uloge umjetnika.[/lang_hr]
[lang_hr]Razgovarala Lorna ZIMOLO[/lang_hr]