Marko Vojnić Gin

16.12.2014.

[lang_hr]“Umjetnost je istra­ži­va­nje… Stvarati zna­či živje­ti… Umjetnost za mene pred­stav­lja pobu­nu pro­tiv neko­ga, ali i pro­tiv sebe… Političke me teme ne zani­ma­ju, mis­lim da su poje­din­ci važ­ni­ji… Pojedinci su mate­ri­jal druš­tva… Umjetnost nije posao, to je naboj.”[/lang_hr]

Msui 2013

[lang_hr]Ovogodišnji si izla­gač na 24. Slavonskom bien­na­leu, koji svo­ja vra­ta otva­ra 18. pro­sin­ca u Muzeju likov­nih umjet­nos­ti, u Osijeku. Jedan si od 29 auto­ra iza­bra­nih u nema­loj kon­ku­ren­ci­ji od 160 pri­jav­lje­nih umjet­ni­ka. Kojim rado­vi­ma ćeš se pred­sta­vi­ti sla­von­skoj publi­ci?[/lang_hr]

[lang_hr]- Na sla­von­ski bien­na­le pri­ja­vio sam jedan sta­ri­ji rad iz 2010. godi­ne nas­lov­ljen “Nismo nas dvo­ji­ca jedi­ni. Svijet je pun muška­ra­ca”. Prijavio sam ga jer mi se neka­ko činio zanim­lji­vim za samu temu bien­na­la “Jednom jedan put­nik”. Teško mi je sad opi­sa­ti rad bez repro­duk­ci­je, ali kod mene je to uglav­nom sko­ro pa uvi­jek riječ o tek­s­tu. U ovom slu­ča­ju popra­ćen je foto­gra­fi­jom na kojoj me tali­jan­ska poli­ci­ja uhi­ću­je na željez­nič­kom kolo­dvo­ru, koja je pak, čini mi se, snim­lje­na neg­dje 2007. godi­ne. Tekst, da ga sad ne pre­pi­su­jem, pro­pi­tu­je na iro­ni­čan način kri­zu umjet­ni­ka. Iz moje per­s­pek­ti­ve, sadaš­nja kri­za nas­ta­je iz duhov­ne zbr­ke, koja je isto­dob­no moral­na, vjer­ska i poli­tič­ka. Zato se uvi­jek pitam: Što nam umjet­nost tre­ba govo­ri­ti danas?[/lang_hr]

[lang_hr]Umjetnost je istra­ži­va­nje. Barem moja. Umjetnik u svo­jim rado­vi­ma tra­ži sebe. Umjetnost je doku­ment vlas­ti­tih mis­li koje nikad una­pri­jed nisu smiš­lje­ne i dovr­še­ne nego se u nji­ma vidi pro­ces nji­ho­va nas­tan­ka. Stvarati zna­či živje­ti, ali ujed­no rje­ša­va­ti osob­ne stva­ri pove­za­ne s umjet­noš­ću i intim­nim živo­tom. Umjetnost za mene pred­stav­lja pobu­nu pro­tiv neko­ga, ali i pro­tiv sebe. Prvi poti­caj je uvi­jek pro­tiv sebe. Ponekad je nemo­ral­no ako inte­li­gent­na oso­ba igno­ri­ra stva­ri oko sebe, to je pro­tu­rječ­no inte­li­gen­ci­ji. Danas je to uči­nje­no, već viđe­no. To ne zna­či tuma­či­ti i pri­ka­zi­va­ti naj­dra­ma­tič­ni­je doga­đa­je, nego pro­na­ći u sebi odraz svog vre­me­na. Samo tako mogu osta­ti iskren i dos­lje­dan pre­ma sebi te pošten i otvo­ren pre­ma dru­gi­ma. Riječ je o intu­itiv­nim odlu­ka­ma koje tek nak­nad­no dobi­va­ju svo­je zna­če­nje i vri­jed­nos­ti. Više osje­ća­ti, manje razu­mje­ti. Ništa kom­pli­ci­ra­no ili tajans­tve­no od živo­ta koji živi­mo. Postoje tre­nu­ci kada mi se čini da sam shva­tio, koli­ko god maglo­vi­to, uzrok nekim stva­ri­ma. Kada se to dogo­di pos­ta­nem bor­be­ni optimist.[/lang_hr]

[lang_hr]Misao vodi­lja dok stva­raš? [/lang_hr]

[lang_hr]- Zadnjih godi­nu dana moj se rad radi­kal­no pro­mi­je­nio. S Gregorom (sinom) nemam pre­vi­še vre­me­na za sli­ka­nje, ali imam dos­ta vre­me­na za raz­miš­lja­nje. Svaku sli­ku dugo pro­miš­ljam te je u izu­zet­no krat­kom roku reali­zi­ram. On je zas­lu­žan za tak­vu reduk­ci­ju tije­la sli­ke. Slikarska dje­lat­nost, baš kao i spi­sa­telj­ska, obič­no nas­ta­je u osa­mi, u pri­vat­nos­ti soba i u stu­di­ji­ma gdje ne voli­te da se net­ko muva. Dok sli­kam svo­je sli­ke, ta mona­ška atmo­sfe­ra mi nima­lo ne sme­ta. Naprotiv.[/lang_hr]

[lang_hr]Trenutno su Gregor i supru­ga Ivana cije­li moj svi­jet. Oni su moja ins­pi­ra­ci­ja. Kad to kažem, ne mis­lim na nara­tiv. Uglavnom, osim njih uvi­jek sam bio pove­zan s obi­te­lji. Oni su mi omo­gu­ći­li da se bavim s tim pos­lom ško­lu­ju­ći me pre­ko 12 godi­na te su snaž­no vje­ro­va­li u mene. U mojoj je obi­te­lji bilo slu­ha za mene. Moja je obi­telj pri­pa­da­la sred­njoj kla­si i živje­li smo u svi­je­tu sred­nje kla­se. Zbog tog svi­je­ta bile su mi bli­že neke teme, karak­te­ri, pro­ble­mi te odre­đe­ni emo­ci­onal­ni i psi­ho­lo­ški suko­bi. Kao što je to slu­čaj i s dru­gim umjet­ni­ci­ma, sva moja iskus­tva utje­ca­la su na raz­miš­lja­nja o tim pri­ča­ma, a ne o nekim dru­gim. Netko je jed­nom rekao da rije­či prvens­tve­no slu­že da pri­kri­ju naše mis­li. Ipak, poku­ša­vam biti iskren i izra­van koli­ko je to mogu­će, kao što to poku­ša­vam biti rade­ći rado­ve. Osim toga, zani­ma me odnos čovje­ka s dru­gim čovje­kom. Zašto su lju­di pos­ta­li rav­no­duš­ni jed­ni pre­ma dru­gi­ma? Političke me teme ne zani­ma­ju, mis­lim da su poje­din­ci važ­ni­ji. Naravno, živim u druš­tvu i na mene utje­če sve što se oko mene zbi­va. Borges je napi­sao da je “vri­je­me mate­ri­jal vječ­nos­ti”, a mogli bismo reci da su poje­din­ci mate­ri­jal druš­tva. Jedan od raz­lo­ga zašto sam sve manje sklon poli­tič­kim ide­ja­ma, sli­ka­ma itd. je taj što su sas­tav­lje­ne od samih jakih tre­nu­ta­ka, koji sli­je­de s tak­vom sili­nom da dje­lu­ju laž­no. Život čine stan­ke, pri­je­la­zi i tiši­ne. Bar moj. Bez tih pri­je­laz­nih tre­nu­ta­ka, koji su za mene naj­vje­ro­dos­toj­ni­ji dio ljud­skog iskus­tva, život ne postoji.[/lang_hr]

Msui 2013 (2) (600x450)

[lang_hr]Iza tebe su broj­ne što skup­ne, što samos­tal­ne izlož­be u Hrvatskoj i ino­zem­s­tvu. Koje poseb­no pam­tiš?[/lang_hr]

[lang_hr]- Iskoristio bih ovaj pros­tor da se zahva­lim nekim lju­di­ma s koji­ma mi je stvar­no bila čast radi­ti više nego što je to bilo samo izla­ga­nje. Svakako sam naj­vi­še vezan za gale­ri­ju Academia Moderna u Zagrebu koju sam svo­je­vre­me­no vodio zajed­no sa svo­jim kole­ga­ma i pri­ja­te­lji­ma. Ta je gale­ri­ja bila neka vrsta odskoč­ne daske, ne samo za izla­gač­ku dje­lat­nost, već i za spa­ja­nje s isto­miš­lje­ni­ci­ma. Tu sam prvi put izla­gao zajed­no sa svo­jom supru­gom Ivanom te mi je ta izlož­ba neka­ko dan danas poseb­no dra­ga. Ljudi s koji­ma sam se tamo spo­jio danas su lju­di, pri­ja­te­lji, kole­ge iz naj­u­žeg kru­ga… Eugen Feller, Damir Sokić, Goga Bralić te Janka Vukmir koja je tada s nama dije­li­la pros­tor (mi kao Academia moder­na, a ona kao Institut za suvre­me­nu umjet­nost). Dalje, među oso­ba­ma koje stvar­no cije­nim i s koji­ma sam imao čast sura­đi­va­ti su pri­ja­te­lji iz Pulske gru­pe te mi to osta­je kao nešto što poseb­no pam­tim i sma­tram važ­nim za spo­me­nu­ti. Bilo je to na pro­jek­tu „Most za Valelungu“ kojeg su spre­ma­li povo­dom bien­na­la u Veneciji. Pri povrat­ku iz Zagreba u Pulu, spo­me­nuo bih (neo­vis­no o ani­mo­zi­te­ti­ma koji gra­dom kru­že) uvi­jek odlič­no iskus­tvo i surad­nju s Muzejom suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre i gale­ri­jom Cvajner, tj. Gorkom Ostojić Cvajner i Mladenom Lučićem. Skupne izlož­be Tu Smo 1, 2, 3, Apatija, Tabula Rasa samo su dio izlož­ba na koji­ma sam sudjelovao.[/lang_hr]

Galerija Nova 2012  (600x397)

[lang_hr]Kao jed­nu jako ugod­nu surad­nju spo­me­nuo bih i zad­nju moju samos­tal­nu izlož­bu u gale­ri­ji Cvajner koju su dogo­vo­ri­li Borut i Tihana koji vode pro­jekt “Ame”, pro­jekt koji uje­di­nju­je glaz­bu i likov­nu umjet­nost. Inače osim tih nekih gale­rij­skih i ins­ti­tu­ci­onal­nih mjes­ta, uvi­jek se rado pri­sje­tim Rojca gdje su veći­na mla­đih kre­ati­va­ca star­ta­la. Moja su mjes­ta bila usko veza­na za kolek­tiv Monte Paradiso te fes­ti­val Media Mediteranea. Od toga je sad proš­lo više od 15 godi­na, ali ta mjes­ta i te lju­de pam­tim s jed­na­kim žarom kao neke gale­ri­je ili muze­je u koji­ma sam imao moguć­nost izla­ga­ti. Osim tih nekih doma­ćih mjes­ta, sva­ka izlož­ba van gra­ni­ca Hrvatske nosi svo­ja iskus­tva i nove lju­de koje ne mogu zabo­ra­vi­ti, a popis bi bio poduži.[/lang_hr]

[lang_hr]Tvoji su rado­vi i višes­tru­ko nagra­đi­va­ni. Koja si priz­na­nja do sada osvo­jio? Koliko su ti važ­na priz­na­nja? [/lang_hr]

[lang_hr]- Hm. Trik pita­nje. Pa nisu mi važ­ne nagra­de, osim even­tu­al­no “kin­ta” koja se može dobi­ti. Površno? Pa to je možda jedi­ni način na koji mla­di umjet­nik može doći do nekog hono­ra­ra. Nekih se nagra­da čak i sra­mim sad s odma­kom. Umjetnost je tašta, a ja sam pris­tao živje­ti u tom svi­je­tu. Ne mogu volje­ti i isti­nu i svi­jet. Ali već sam oda­brao. Sada je pro­blem da se držim tog oda­bi­ra. Više nego što nagra­de ili priz­na­nje “otva­ra­ju vra­ta” to su lju­di koji stvar­no cije­ne vaš rad. Nekad je to riječ o šaci lju­di, a nekad za nekog dru­gog cije­lo more lju­di. Veća su mi priz­na­nja, ponav­ljam, ona moje supru­ge, rodi­te­lja, pri­ja­te­lja nego neke šire publi­ke. Isto tako, osob­no mis­lim da teži­nu auto­ra, kako pita­te, više čini nepres­ta­na pri­sut­nost na sce­ni nego li neka nagra­di­ca. Tu pozi­ci­ju isto ne zago­va­ram. Iz moje per­s­pek­ti­ve je to nemo­gu­će. Volim se povu­ći u svoj mir, a sva­kod­nev­no ispi­ja­nje kave na ključ­nim mjes­ti­ma i sva­kod­nev­no kon­zu­mi­ra­nje otvo­re­nja na mene dje­lu­je frus­tri­ra­ju­će. Uglavnom da se vra­tim, mis­lim da je rad i biti pri­su­tan kod nas puno važ­ni­je nego nagra­de i priz­na­nja. Eto, par sam godi­na za redom dobi­vao pohva­le kao stu­dent godi­ne, pa čak i rek­to­ro­vu nagra­du, ali sam sce­ni ostao nevid­ljiv. Druge su mi, pak, nagra­de samo rije­ši­le finan­cij­sku situ­aci­ju za poje­di­ni mje­sec. Jedna jedi­na nagra­da za koju znam u Hrvatskoj koja stvar­no može pomo­ći mla­dom umjet­ni­ku je ona “Radoslav Putar”. Dva put sam bio fina­list te nagra­de, ali ju nisam dobio. Tu nagra­du orga­ni­zi­ra Institut za suvre­me­nu umjet­nost u Zagrebu i vodi je rav­na­te­lji­ca Janka Vukmir. Nagrađeni umjetnik/umjetnica dobi­va pla­će­no puto­va­nje i smje­štaj tije­kom šes­to­tjed­nog borav­ka u New Yorku, te ate­li­jer u pres­tiž­nom ISCP-NY (International Studio and Curatorial Program). To sva­ka­ko otva­ra puno vrata.[/lang_hr]

[lang_hr]Prije par godi­na sudje­lo­vao si na rezi­den­ci­jal­nom pro­gra­mu Flux Factorya u New Yorku. Kakvo je bilo tvo­je iskus­tvo s Velikom Jabukom, tamoš­njom umjet­nič­kom sce­nom i živo­tu umjet­ni­ka?[/lang_hr]

[lang_hr]- Sjedio sam jedan dan na Akademiji i mis­lio, kako bih volio oti­ći u NY. Niti mje­sec dana nakon bio sam tamo. Relativno tan­kog nov­ča­ni­ka i s ruk­sa­kom hodao sam po muze­ji­ma, gale­ri­ja­ma i klu­bo­vi­ma koje sam pre­ko tel­ke, knji­ga i dru­gih izvo­ra znao napa­met. Udomila me moja dugo­go­diš­nja pri­ja­te­lji­ca i kole­gi­ca, rodom Puležanka Olja Stipanović. Nakon tog prvog posje­ta NY‑u u velja­či 2010. godi­ne, ona mi je dogo­vo­ri­la rezi­den­ci­ju kod nje­nih pri­ja­te­lja u Fluxu te i samos­tal­nu izlož­bu u gale­ri­ji Buzzer 30, u Queensu. Već sam par mje­se­ci pos­li­je opet bio u NY‑u, na malo dužem borav­ku. Njoj i nje­noj obi­te­lji sam zahva­lan za svu pomoć i pri­li­ku koju su mi pru­ža­li. NY je ludi­lo. Fantastičan grad! Iako se jako raz­li­ku­je od mojeg iskus­tva s dru­gim europ­skim većim gra­do­vi­ma i nači­nom kako sce­na funk­ci­oni­ra. Malo je okrut­ni­ji, a ja sam ipak samo jedan umjet­nik u krat­kim hla­ča­ma. Ovako, cilj puto­va­nja u NY bio je orga­ni­zi­ra­ti izlož­bu i pre­da­va­nja. Dakle govo­ri­ti o sebi, možda o situ­aci­ji u Hrvatskoj, ni u kom slu­ča­ju dava­ti naj­no­vi­je etnič­ke pri­mjed­be o ame­rič­koj zbi­lji. Svi Amerikanci poku­ša­va­ju osta­ti mla­di, svi Amerikanci sanja­ju o tome da pos­ta­nu jako boga­ti, vje­ro­jat­no neka vrsta kom­pen­za­ci­je za kraj­nju indi­vi­du­al­nu slo­bo­du. Čini mi se da se u SAD‑u, više nego na bilo kojem dru­gom mjes­tu, zani­ma­ju samo za pobjednike.[/lang_hr]

[lang_hr]Što se mene tiče, dra­ži su mi liko­vi izme­đu… Nikad me nisu zani­ma­li, ni dalje me ne zani­ma­ju ni boga­ti, ni siro­maš­ni, ni poli­ti­ča­ri, ni delin­k­ven­ti. Po pita­nju druš­tve­nog opi­sa, defi­ni­tiv­no sam za sred­nje kla­se, ali možda taj soci­jal­de­mo­krat­ski kon­cept nema nikak­vog smis­la u savr­še­nom libe­ral­nom području.[/lang_hr]

Galerija Karas 2012 (600x450)

[lang_hr]Kad uspo­re­diš ino­zem­nu sce­nu, pri­li­ke i moguć­nos­ti za mla­de umjet­ni­ke, i ovdaš­nju, kak­ve su per­s­pek­ti­ve u Istri po tom pita­nju? [/lang_hr]

[lang_hr]- Nažalost, moje iskus­tvo je slje­de­će: da bi nas “doma” pri­hva­ti­li, naj­pri­je se mora­mo doka­za­ti “vani”. Čim neki mla­di umjet­nik uspi­je biti vid­ljiv i da se o nje­mu pri­ča, odmah će ga i naša mala sre­di­na pri­gr­li­ti. Eto, pate­tič­no, ali ja to tako vidim što se Pule i Istre tiče. Ogni uomo si sa per la sua ter­ra ha un gran­de amo­re. (Svaki čovjek, zna se, osje­ća veli­ku lju­bav spram svo­je zem­lje, op.a.). Tako je i meni doma. U Puli osje­ćam mir. I to mi u ovom tre­nut­ku živo­ta naj­vi­še tre­ba. Pula i Istra ima­ju vrhun­ske mla­de umjet­ni­ke. Od dizaj­ne­ra, suvre­me­nih ple­sa­ča, glu­mi­ca, likov­nih umjet­ni­ka, muzi­ča­ra pa čak do pro­fe­so­ra. Spomenuo bih nasu­mi­ce samo par ime­na, ne samo pul­ske nego hrvat­ske i ino­zem­ne sce­ne: glaz­ba i ne samo – bra­ću Sinkauz, ples i ne samo – Matija Ferlin, dizaj­ne­ri Oleg&Oleg, glu­ma – Jadranka Đokić, pro­fe­sor Andera Matošević… popis bi stvar­no mogao biti podu­ži. Eto njih sam se sje­tio jer bi tre­ba­li biti ponos ovog gra­da. Mislim, oni to i jesu.[/lang_hr]

[lang_hr]Neovisno o nave­de­ni­ma, gene­ral­no mis­lim da ako su odre­đe­ni umjet­ni­ci napra­vi­li svo­ju kari­je­ru vani, i reci­mo nema­ju potre­bu vra­ti­ti se doma, to je nji­ho­va legi­tim­na stvar. Ono kako ja to vidim je da se u Pulu svi vole vra­ti­ti na lje­to. Kao na lada­nje. Ako pri­ča­mo o mla­dim umjet­ni­ci­ma, pre­da­jem kao vanj­ski surad­nik na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu i svo­jim stu­den­ti­ma govo­rim da što više putu­ju. Oni sad ima­ju puno više pri­li­ka nego što je to bilo nekad… što pre­ko raz­mje­na stu­de­na­ta, sti­pen­di­ja i rezi­den­ci­jal­nih pro­gra­ma. Mišljenja sam da puto­va­nja, rezi­den­ci­je poma­žu mla­dim umjet­ni­ci­ma puno više nego sama aka­de­mi­ja i ško­la. Dom ih uvi­jek čeka i nig­dje neće pobje­ći. Stoga, dok su vani neka upi­ju čim više novih i raz­li­či­tih iskus­ta­va, a ako osta­nu vani to zna­či da im je sigur­no bolje nego doma.[/lang_hr]

[lang_hr]U svib­nju je zaži­vio pro­jekt “Art zona Kandler” čiji je cilj udah­nu­ti umjet­nič­ku dušu i pro­ši­ri­ti kul­tur­nu ponu­du Pule što je sva­ka­ko pozi­ti­van isko­rak za kul­tur­ni život gra­da. Koliko je isko­ri­šten kul­tur­no-umjet­nič­ki poten­ci­jal naše sre­di­ne? Koje su nje­zi­ne bolj­ke?[/lang_hr]

[lang_hr]- Još jed­no pita­nje na koje ću odgo­vo­rom mora­ti biti malo bez­o­bra­zan. Čuo sam uoči lje­ta 2014. za pro­jekt “Art zona Kandler” te po druš­tve­nim mre­ža­ma saz­nao i za doga­đa­je koje su bili pred­stav­lje­ni, ali da je pro­jekt oži­vio? Da je udah­nuo umjet­nič­ku dušu? Proširio kul­tur­nu ponu­du? Ne bih se slo­žio. Napisao sam kako me poli­tič­ke teme ne zani­ma­ju. Sigurno ne unu­tar mog rada. Držim to poda­lje od umjet­nos­ti. Ali ta je ista poli­ti­ka neiz­bje­žan dio sva­či­jeg živo­ta. Mislim da grad Pula ima veli­kih pro­ble­ma s Upravnim odje­lom za kul­tu­ru. Ruka ruku mije, nije to pri­mjer samo kod nas. Vodeća stran­ka ili lokal­ne vlas­ti ima­ju zad­nju u sve­mu pa tako, čini mi se i u kul­tu­ri. Što se “Art zone Kandler” tiče, ako me pam­će­nje dobro slu­ži, to je jedan pre­ko­pi­ran pro­jekt za kojeg sam čuo pri­je par godi­na kad se radi­lo na Muzeju suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre, a isto nije zaži­vio i koji se tre­bao zva­ti “Kulturing”? U Kandlerovoj jedi­no što me vese­li su pre­os­ta­li gra­fi­ti pul­skog ano­nim­nog gra­fi­te­ra (smijeh).[/lang_hr]

[lang_hr]Šalu na stra­nu, o bolj­ka­ma sam rekao što sam mis­lio, ali ima­mo i veli­kih poten­ci­ja­la. Već sam spo­me­nuo pro­jekt “Ame” gale­ri­je Cvajner koji mi se čini kao nešto novo i svje­že. Galerija Poola, koju vode moji pri­ja­te­lji i kole­ge Tea Bičić, Robi Pauleta i Bojan Šumonja, ima odli­čan pro­gram te i tzv. artist talk, nešto što je vani uobi­ča­je­no, a kod nas manje zas­tup­lje­no, ako se ne varam, odnos­no kad publi­ka ima moguć­nost upoz­na­ti auto­ra te saz­na­ti nešto dodat­no iz prve ruke, da tako kažemo.[/lang_hr]

[lang_hr]Onda Prostor za suvre­me­nu umjet­nost Apoteka u Vodnjanu sma­tram jed­nim od bit­nih mjes­ta za suvre­me­nu umjet­nost u našoj bli­zi­ni, isto tako s odlič­nim pro­gra­mom. Novootvoreni pros­tor u Rojcu – Dnevni bora­vak – mjes­to je okup­lja­nja mno­gih kre­ati­va­ca, a i ne samo, za raz­li­ku od nekih gale­ri­ja koje zja­pe praz­ne. Kao likov­ni umjet­nik mis­lim da ima i umjet­ni­ka i pros­to­ra za umjet­nost, gale­ri­ja, ate­ljea gdje umjet­nost živi, ali kao kon­zu­ment kul­tu­re u gra­du Puli moram iskre­no reći da jed­no kino, jed­no kaza­li­šte s naža­lost škr­tim pro­gra­mom čine ovaj grad malo neza­nim­lji­vim. Plesnih pred­sta­va goto­vo nema, one kaza­liš­ne su mi inte­re­sant­ni­je u dje­čjem kaza­li­štu Naranča nego one u INK. Knjige moram ići kupo­va­ti u dru­gi grad. Glazbena sce­na se vrti oko sve­ga dva glaz­be­na žan­ra. A osta­lo, ono čemu se diči­mo je kon­cen­tri­ra­no u ljet­nom peri­odu. Iako ću zvu­ča­ti drsko i vje­ro­jat­no će se net­ko zbog toga uvri­je­di­ti, jako puno mla­dih lju­di u gra­du dije­li moje miš­lje­nje. Nadam se samo da se veći­na kul­tur­nih mjes­ta u gra­du neće sve više uda­lji­ti od umjet­nos­ti i pre­tvo­ri­ti u pro­vin­ci­ju glamura.[/lang_hr]

Gallery Buzzer 30 2010 (600x399) (3)

[lang_hr]Na čemu tre­nut­no radiš? Daljnji pla­no­vi, želje?[/lang_hr]

[lang_hr]- Nikad ne radim. Umjetnost nije posao, to je naboj. Katkad mi je teško saču­va­ti to jed­nos­tav­no rasu­đi­va­nje. Ako ne stva­ram više, možda je to uvod u pro­mje­nu for­me. Ili pro­mje­nu teme. Ili obo­je. Nikad nisam toč­no upoz­nao taj dio sebe koji me navo­di na stva­ra­nje. Ne osje­ćam se oba­vez­nim da izmis­lim neku novu for­mu. Nove su for­me rijet­ke. Mogu vam reći da mi je sada ulo­ga oca puno važ­ni­ja od ulo­ge umjetnika.[/lang_hr]

[lang_hr]Razgovarala Lorna ZIMOLO[/lang_hr]