„Ne/vidljiva Istra“ – Bertošin emotivni doživljaj Pule
„Flaneur u pustome gradu – Pula, 1947. – 1957.“ predavanje je profesora Miroslava Bertoše održanog jučer u Dnevnom boravku Rojca, a u sklopu projekta „In/Visible Cities: Urban Multimedia Festival“ udruge Metamedij (Pula) i Zona (Poreč) te Zaklade za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva. Predavanje je održano kao dio sedmodnevne radionice „Ne/vidljiva Istra“ koja traje od 19. do 25. travnja 2015. godine u Centru za mlade u Poreču te Društvenom centru Rojc u Puli.
- U Pulu sam došao 1947. kao 9‑godišnjak, a kako naziv predavanja kaže govorit ću o mom doživljaju Pule onih deset godina od djetinjstva do zrelosti. No kao prvo moram kazati da sam impresioniran time da sam ovdje jer nisam tada mogao ni pomisliti da ću u strogu mašinsku školu koja je bila Rojc ikada stupiti nogom. Bio je to svijet vojske i milicije – ljudi koji su živjeli svoj život. No i ja sam vodio svoj život, a kada sam došao Pula je bila gotovo fantomski grad. Ljudi je bilo malo. Stanovao sam u predgrađu, u Šijani, a ulica koja je spajala moju kuću s Trgom na mostu ili Puntom – zvala se Via 20. Settembre. U svojoj prvoj šetnji do Punte nisam susreo nikoga, ali tamo je bio život, magarci s malim kolima punim drvima, pokoji bicikl i gostionica iz koje je izbijao dah života, mirisi vina i rakije, žamor i govor. Prema Areni opet nikoga – muk. Onda je meni u susret doletio biciklist koji se brzo spuštao prema Kolodvoru i imitirao asa Fausta Coppija. Naletio je na rupu i pao – znači ipak nije mrtav grad ipak se nešto događa – kazao sam sebi jer je to bio najspektakularaniji pad koji sam do tada vidio. Pust grad, ali ima znakova života. Osjećalo se da nešto prestaje, no nije se znalo što će početi. Bilo je tužno vidjeti kamione punih stvari esula i optanata koji su odlazili van Pule. Bilo je tužno i mučno gledati da se Pula još više prazni. U svojoj prvoj šetnji imao sam cilj, adresu na koju je doselila obitelj iz Vinkovaca, a moja je želja bila osigurat si prijatelja za igru. Tražio sam Viu Epulon koja se i danas zove Epulonova, jer Epulon, valjda, nije nikome ništa skrivio. Ugledam gospodina nalakćenog na prozor pa ga pitam na hrvatskom gdje je ulica koju tražim. Gospodin me s visine odbio – i odmah sam shvatio da se nalazim negdje gdje ne spadam. Nije to bila mržnja, ali imao sam osjećaj da sam ušao u jedno tkivo u kojem mi nije mjesto. Odbrusio mi je: Ne ražumije hrvaški, iako sam uvjeren da je jako dobro razumio ono što sam ga pitao, uostalom dao sam mu ime ulice – što se tu ne može razumjeti?, kazao je Bertoša.
Drugo iskustvo je za njega bila integracija u taj novi prostor. Pohađao je današnju školu Neven Kirac koja se zvala Scuola Francesco Petrarca, a đaci su bili ponosni imenom škole jer je po njima on bio iznad Dantea Alighierija kako se zvala današnja škola Centar. Bertoša se sjeća rugalice koje su imali za đake te škole i koja je glasila ovako: „Dante Alighieri – rompi bicheri – rompi pignate – struca patate“.
- Za razliku od danas kada je prestižno znati dobro kuhati, tada je bilo ponižavajuće sve što je vezano za kuhinju, pa je to bila prava uvreda. Brzo sam shvatio da bez Istro-venetskog dijalekta neće mi biti moguće igrati se s drugom djecom. Ali kakav smo mi to Istro-venetski govor koristili? Naučio sam ga od đaka s okolnih sela koji ga također nisu poznavali – bio je to Istro-venetski iz druge ruke. Upozorio me na to naš kolega Guido kojeg smo mi naravno zvali Gvido. On nam je jednog dana objasnio: „Vi ne govorite Istro-venetski, to je sve falšo i maccheronico – sve je to kroatizirani način govora. Ja nisam Gvido nego Guido.“ Grad i okolicu smo upoznali kroz više slojeva, a prvi je bio škola. Prije no što bi došli profesori govorili bi Istro-venetski, a kad bi došli profesori prebacili bi se na književni jezik. U poraću su profesori zabranjivali djeci uporabu čakavskog dijalekta – bila je to paučinasta barijera između talijanskog, mletačkog i hrvatskog jezika, kazao je Bertoša.
On se potom prisjetio posjeta kasarni koja je bila preko puta škole, zatim dječjem domu ili domu siročadi koji mu je ostavio mučan dojam jer je način odgoja bio vrlo krut, ne na razini djeteta kojem kroz kosu prolazi hladan vjetar.
- Oni su svi bili ošišani na nulericu, a sve se odvijalo u jednom dvorištu i to pod strogom komandom. Tada sam spoznao snagu onoga što se zove sloboda koju jedan dječak može doživjeti u to vrijeme. Mi đaci smo bili aktivni i u pošumljavanju okolice Pule, jer su sve šumice oko Pule zapravo bili mali borići zasađeni od 1948. do 1950. godine. Jako se forsirala i poljoprivreda, a u gradu je postojalo poduzeće Povrće kojeg su na talijanski „preveli“ kao impresa cittadina Povrtje. Pula je imala puno vrtova koji su opskrbljivali pulsku tržnicu, đaci su kopali krumpir, brali grašak i jagode pod strogom paskom agronoma i radnika jer se pazilo da nitko ne pojede više od pola kila jagoda. Bio to usmjeren i organiziran život s velikom vrijednošću – treba raditi jer rad je vrijedan. Mi koji smo živjeli od plaće naših roditelja znali smo da ćemo jedanput živjeti od naših plaća. Bio je to društveno organizirani kontekst, kazao je Bertoša.
Poslije škole đaci su preskakali ogradu kod hotela Riviera gdje je bio smješten tehnikum u kojem se učio zanat željezničara, jer je, prisjeća se Bertoša, vlak bio prometno sredstvo budućnosti.
- Oni su imali veliko igralište gdje smo igrali nogomet – ili kako se to tada zvalo – giocar la bala. Bila je to stara odbačena čarapa puna novinskog papira. Agon živi u mladom čovjeku – a mi smo gonili tu krpenjaču s jednog kraja igrališta na drugi sve dok jedna ekipa nije dala određeni broj golova. Druga velika atrakcija bila je odlazak u kino subotom. Bilo ih je pet – Beograd, Partizan, Istra, Dom Armije i Zagreb. Dobiti kartu za kino bio je uspjeh, a prije kina obavezna je bila šetnja Giardinima i posjeta slastičarni Idrizija Idrizija, gdje smo zahvaljujući poznanstvu s njegovim sinom pokušali doći do jeftinijih šampita, krempita i baklava. Nakon toga odlazili bi u kino, a u toj su fazi uglavnom igrali Ruski filmovi koji su zanatski bili dobro napravljeni. Važan nam je bio i posjet nogometnom stadionu. Dolazile su ekipe izvana, a utakmice su tada naličile na znanstveni simpozij ili laganiju priredbu. Nitko nije vikao, psovao ili omalovažavao protivnika. Čuli su se samo uzvici divljenja zbog odličnih akcija. Nije se smjelo preskočiti ogradu jer je vješt i sposoban čovjek zvan Sorbola imao štapinu od metar i pol i budno pratio da netko ne preskače. Sve se odvijalo u nekim civilizacijskim okvirima. Sjećam se kad sam bio sam na utakmici 1996. u Bologni kad su igrali Hrvatska i BiH. Navijači su se skidali do pasa, počeli si bojiti prsa i glave, piti pivo i psovati… Agon igranja pretvorio se u nešto što je možda suprotno praiskonskom agonu koji je čovjeku urođen – umjesto da bude konstruktivan počeo je biti destruktivan, zaključio je Betroša.
Što se kupanja tiče – jer bez njega se ne može – Bertoša kaže da se to zvalo andar al bagno te da je prvo mjesto gdje se išlo kupati bio takozvani Stenger – komad Rive uz veslački klub. Tamo se smjelo kupati, ali je voda bila mutna. Glavna su kupališta bila Valkane i Stoja iako su Valkane tada bile ruševina.
- More je bilo drukčije nego danas već time što, kad ste ušli u vodu i ako niste odmah zaplivali, jato ribica bi vam počelo grickati noge. Učili smo plivati time što bi od nekog gostioničara dobili odbačene čepove. Provukli bi špagu kroz njih i to bi nas držalo na površini. Prvo bi plivali „a cagnolin“, a kasnije bi krenuli na kraul ili leđno plivanje. Politika je također bila prisutna, ona je dio života i ne možete ju izbaciti. Prvi koji je rekao da se ne bavi politikom bio je Goethe koji je to izrekao Napoleonu. Bonaparte je bio veliki ljubitelj Goetheovih „Patnji mladog Werthera“, no njemački autor nije bio impresioniran velikim osvajačem: „Vi samo rušite i osvajate, no što ste zapravo donijeli Europi na početku 19. stoljeća?“, pitao ga je tijekom njihovog susreta. „Niste shvatili suštinu svega – ja sam unio nešto potpuno novo u Europu, a to je politika.“, odgovorio mu je Napoleon. „Ja se ne bavim politikom“, kazao je Goethe na što mu je Napoleon odvratio: „Ne brinite – politika će se baviti vama.“ I u periodu o kojem govorim je bilo politike i koliko god se njome nismo bavili roditelji su nas konstantno podsjećali da ništa ne smijemo govoriti o politici. Nitko od nas „muli di strada“ nije o njoj govorio. Sve se nešto tu i tamo čulo, no o katastrofama, puno mrtvih, o esulima ili odlasku iz Pule nije se pričalo. Samo bi vidjeli da nam kolege iz škole jednog dana nema te bi ga učitelj izbrisao iz dnevnika. Politika je bila najvidljivija u obliku mitinga koji su bili vrlo glasni. Odigravali su se na trgovima, posjet je bio obvezan, prekidala se nastava i rad i svi smo morali biti tamo. Govori su bili dvojezični, a ti su mitinzi za nas bila živa dosada. Netko bi skandirao „Tito! Tito!“, „Moskva-Beograd!“ ili „Telegram! Telegram!“ kada bi zaključili da treba poslati telegram podrške Staljinu i moćnom SSSR‑u. No mi smo se samo htjeli izgubiti i nastaviti igrati loptom. Igrali smo i ščinke – vetraje, marmaie, sasaie i baline, a zahvaljujući njima naučili smo se i nekoj filozofiji života, kazao je Bertoša.
To je razdoblje bilo obilježeno niskom razinom egzistencije u financijskom smislu jer se i hrana jedno vrijeme dobivala racionirano ili kako se onda govorilo – na točkice. Bertoša se prisjeća da se dobivalo i par štangi čokolada za kuhanje pa su i djeca išla s majkama u špežu. Jedan od onih koji su nosili pakete bio je i Aldo Drosina, najveći istarski nogometaš. Bertoša kaže da bi Drosina nakon posla došao doma, jeo i odmorio se deset minuta i išao igrati. Kad bi se pojavio Drosina na terenu to je uvijek bio događaj i u publici bi se čule riječi odobravanja i procjena u kojoj je formi njihov omiljeni igrač.
- Cijeli svijet je išao naprijed, došli su novi ljudi i Puli se dogodila etnička transfuzija, a meni se sve prekinulo 1957. godine kad sam išao na studije u Zagreb. Kad sam se vratio atmosfera je bila već drugačija, zaključio je Bertoša svoje predavanje. Na pitanje iz publike kakvi su njegovi osjećaji prema Puli danas, Bertoša je odgovorio da iz sebe ne može izbaciti povjesničara, no da je ono o čemu je pričao emotivni doživljaj Pule.
- Objektivnost ne postoji, postoji samo neko znanstveno i ljudsko poštenje. Ja sam 68 godina u Puli i postao sam stablo, noge su mi se utopile u humus, ruke su mi se razgranale i dobile cvijeće i plodove – srastao sam s tim gradom i urasao u njega. Koliko god mnogima Pula izgleda kao joyceovska pustinja polu inteligentnih ljudi koji se motaju ulicama, ja ne mislim ništa od toga. Smatram da Joyce nije imao dovoljno vremena da upozna Pulu koja je onda imala jedan internacionalni i kozmopolitski štih. No moram primijetiti da ne postoji kontinuitet nečega Pulskoga ili Puležanskog, nekog osjećaja urbane identifikacije. Ja taj osjećaj imam – Pula je sada drukčija ali kao čovjek koji se mijenja prepoznajem i vlastite metamorfoze – rastem i mijenjam se zajedno sa gradom koji se mijenja s regijom, državom i Europom koje se također mijenjaju – pogled na Pulu je pogled na grad u mijenama kojeg ja pokušavam razumjeti. Povijest je jedan kontinuitet – mijenjaju se ljudi, politike i ideologije – a čovjek poput mene koji nije imao vlast u rukama i koji pokušava naći ekvilibrij vlastite opstojnosti i pronalaska vlastite sreće živi u nekom kontekstu. Ne moram tražiti uporište u prošlosti, ali kada definiram vlastitu esenciju ja s poviješću nemam veze. Ja sam čovjek koji živi u sadašnjosti s pogledom u budućnost, zaključio je Bertoša.
Tekst Boris VINCEK
Foto Sanja ČERLENICA
