O moralu i pravdi u kapitalizmu – promocija knjige Viktora Ivančića „Radnici i seljaci“
Prepuna dvorana Dnevnog boravka u Rojcu dočekala je u srijedu poznatog pisca i novinara Viktora Ivančića, na promociji njegove nove knjige „Radnici i seljaci“. Promociju je u ime izdavača, beogradske Tvornice knjiga, vodio urednik Dejan Ilić. Odmah na početku rekao je da to neće biti klasična promocija s čitanjem izvadaka iz knjige, već opušteni razgovor s autorom, uglavnom o samoj knjizi koja priča o stvarima koje nisu puno drugačije ni u Srbiji.
Ivančić je naglasio da se knjiga bavi fenomenom kapitalizma, onakvog kakav nas je pogodio tijekom i nakon odcjepljenja od socijalističke utopije koja se nastojala graditi u SFRJ. Iako pod naslovom na naslovnici piše „eseji“, knjiga se u stvari sastoji od osam kratkih priča u kojima on esejistički promatra fenomen kapitalizma i pripovijeda o njegovom odrazu u svakodnevici. Pokušao ga je, kaže, razložiti na aktivan način, jer mu ne prija „ponizna pozicija kuknjave nad zlom koje nas je zadesilo“. Sam naslov odmah nas podsjeća na to da je tu riječ o „radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji“, poznatoj smiješnoj sintagmi korištenoj u socijalizmu za određenje onoga što bismo danas zvali „građanima SFRJ“. Napomenuo je da štivo nema nostalgičarski štih, osim kao moguće prizivanje nekog sličnog utopijskog sustava u budućnosti. „Nisam imao potrebe pisati intimistička promišljanja o nekom svom „unutarnjem životu““ –rekao je- „Pišem ne da bih stvorio neku svoju sljedbu, nego da bih uspostavio distancu prema stvarnosti i da bih izbacio to iz sebe, jer se ne mogu poistovjetiti s time što sada prevladava. To je moj način djelovanja, svatko treba pronaći neki način procesuiranja stvarnosti i reagiranja na nju, jer ako sve samo pasivno prihvaćaš zaslužuješ sve što ti se desi.“
Svaka priča je za sebe, svaka je čak pisana drugačijim pristupom i svaka govori o jednom određenom segmentu kapitalizma – npr. logor je metafora za stalni nadzor koji nas okružuje jer – veli Ivančić-„danas živimo u nekoj vrsti stalnog izvanrednog stanja.“ Istovremeno, tri su priče pod zajedničkom egidom „Lora pro nobis“ locirane u konkretni logor – zloglasnu splitsku Loru, crnu mrlju na savjesti tog grada o kojoj je Ivančić i u Feralu često pisao, te ga izrazito smeta to što se danas o Lori uopće ne govori, na njoj nema nikakvog spomen-obilježja, već se o tom prostoru isključivo raspravlja u smislu njegove moguće prenamijene u budućnosti, u turističke ili trgovinske svrhe.
U prvom planu svih priča je tema pobune, kao i propitivanje može li se pravda ponekad postići i mimo moralnih kanona, jer Ivančićevi likovi na neki način „uzimaju stvari u svoje ruke“ i često se na nimalo etičke načine obračunavaju i iživljavaju nad onima koji su ih donedavno tlačili, vode neke svoje privatne pobune i postižu neku svoju pervertiranu ideju pravde. „U osveti, odmazdi nema ničeg moralnog, ali može biti pravedno.“ kaže Ivančić, ističući da u knjizi problematizira i odnos između morala i pravde, pokazujući da se ta dva pojma često ne moraj poklapati. Naglašava da su sve te priče fikcija, nisu apologija likova i njihovih djela, već mu forma priče daje mogućnost izreći više. Potreban mu je taj autorski odmak od „političke korektnosti“ koja je danas postala velikom kočnicom za sve javne djelatnike, jer se svako kritično mišljenje po nekim novim nametnutim obrascima o potrebi „pozitivnog mišljenja“ sasijeca s „ah, vi razmišljate suviše negativno!“ „Ja sam jedan neodgovoran autor“ – šali se – „Ne zanima me kakav će utjecaj na čitatelja imati moje pisanje, pišem o tome jer imam potrebu to izreći.“
Priče ilustriraju cinično stanje prešućenosti, pogotovo zločina koji su bili i kolektivni, a kompletno društvo ih prešućuje, „zabija glavu u pijesak“ kao da se nikad nisu dogodili. „Bljuje mi se na priče o individualizaciji krivnje“ kaže Ivančić, „Najbolje su mi one priče koje zabodu u kolektivnu savjest – npr. u Feralu smo najveći problem imali zbog jedne priče bez imalo krvi: U vrijeme nakon Oluje poslali smo mladu novinarku – pripravnicu na zadatak: Trebala je otići vlakom Split-Knin, čijih je 20-tak vagona svakodnevno bilo krcato, te sastaviti reportažu o tome što se tu doista događa. Masa je splićana odlazila u Knin i uvečer bi se vraćali punih torbi, kao iz šopinga. Djevojka je jednostavno reportažno ispričala što je tamo vidjela, kako se ulazilo u napuštene kuće i odnosilo tuđe. Svi su znali da se to događa, ali kada smo mi to objavili doživjeli smo brutalnu hajku, toliku da nas je morala čuvati specijalna policija! Ljudi najteže podnose kad im pred lice postavite ogledalo. Zato mene zanima svako prikrivanje i kritika toga što je prikriveno, ona koja izaziva nelagodu. To danas novine u pravilu ne rade, a smatram da bi baš to trebala biti prava uloga medija – raskrinkavanje prešućenoga. Zato je upravo ta jedna radikalna demistifikacija bila prava poetika Ferala.“
Ivančić u posljednje vrijeme, paralelno s ovom, promovira i nedavno objavljenu knjigu o Feral Tribunu, ali kaže da mu je uvijek nezgodno pričati o svom „minulom radu“, predstavljati taj „grob“. Nije znao da će knjiga izazvati toliki interes, ali priznaje da bi umjesto emotivnih nostalgičnih promocija radije radio tribine o današnjem nedostatku javne artikulirane kritičke misli na medijskoj sceni. Iako podsjeća da u Hrvatskoj postoji tradicija kritičnog duha, Ivančić ocjenjuje da on danas u zemlji nedostaje „jer ga je sustav raspršio u neke marginalne džepove, pa nije više snažno artikuliran.“ Problem je što novinarstvo živi od marketinga, traganje za istinom i pravdom podređuje se političkim interesima financijera i miješa s reklamama, tako da ova struka sve više postaje običnom uslužnom djelatnošću, a „tržište je premalo da bi novine opstale bez komercijalnih sadržaja, sisa i guzica.“ Ivančić je ipak iskazao i umjereni optimizam, naglasivši da kritička misao ipak opstaje po nekim portalima, blogovima,forumima, kolumnama…: „Uvijek će biti ljudi koji će željeti i kritički pisati i onih koji će to htjeti čitati i kritički djelovati, pa je tako margina na koju su kritički misleći stjerani možda i dobra, odmaknuta pozicija s koje se stvari mogu sagledati realnije.“
Upitan zašto objavljuje u Beogradu odgovorio je da je taj potez, između Splita i Beograda, oduvijek bio neki njegov kulturni prostor – „Jednako me dobro razumiju u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, pa nema potrebe da mi istu knjigu objavljuju različiti izdavači“, rekao je, dodavši da je cijeli život uložio u rušenje zidova, pa ga smeta što ga i danas napadaju istim tim zidovima. Naglasio je da mu je bitan kontekst, a u Tvornici knjiga kao i na portalu Peščanik, gdje redovito objavljuje svoje kolumne i svoj poznati satirički „Dnevnik Robija K:“, pronašao je „pristojno okruženje“: „Ima čitav niz medija u kojima se ne želim pojaviti i pristojnih mjesta na kojima želim, neovisno jesu li u Hrvatskoj ili vani.“ Ocijenio je da se danas događa zatvaranje izdavača u nacionalne torove, da se nacionalna paradigma izdavaštva dobro slizala s onom tržišnom i kategorično je ustvrdio da si on neće dopustiti da ga uvuku u tu igru. Dodao je da je prava kulturna sramota što u Hrvatskoj nema prevedenog ni jednog djela npr. Davida Albaharija, a još je veća sramota koja se dogodila 90-tih, kad je iz hrvatskih biblioteka uklonjeno preko sto tisuća knjiga na ćirilici, uključujući i prijevode stranih pisaca u npr. nakladi Nolit. „HDZ je bio takav nacionalistički pokret koji je valjda smatrao da se nacionalna kultura stvara tako što će se izuzeti neki „višak““ – komentirao je.
Na pitanje koji mu je sljedeći korak Ivančić je odgovorio: „Da bacim bombu?“, ali odmah se, s „nisam tako mislio“ i ogradio od te šale, a upitan za prognozu budućih izbora kazao je da se ne bi u nju upuštao premda mu se, po sadašnjem stanju, čini da ćemo „imati nepristojnu državu fašistoidnih intencija.“
Na „Što misliš – formira li se u Hrvatskoj neka nova ljevica?“ odgovorio je da pozdravlja svaku ljevicu, ali mimo SDP‑a, koji smatra soft varijantom HDZ‑a, u osnovi strankom koja također nije osvijestila 90-te i koja također igra na nacionalizam, samo u blažoj verziji- „ako je HDZ jedan litar nacionalizma, SDP nudi tri decilitara istog.“ Na žalost, kazao je, nacionalizam u Hrvatskoj postaje način života i glavna priča, a jasno je da dobar nacionalizam ne postoji i da se svaka se vlast njime koristi kako bi skrenula pozornost javnosti s drugih spornih pitanja.
U nastavku, bilo je i nekoliko pitanja publike, koja su se vrtjela oko mogućnosti promjene postojećeg stanja u državi.
„Živcira me to što nam danas nude jednačenje kapitalizma s demokracijom. Smatram da je ozloglašenost socijalizma kao pozitivne utopije pogrešna i da je neki vid demokratskog socijalizma moguć. Socijalizam je bila plemenita ideja,mnogo više od EU i, kao jedan oblik otpora, obrazac socijalizma može poslužiti kao inspiracija za neki budući korak dalje iz ustajalih voda „demokracije“ koju se obično pravda kao „nesavršen sustav, ali najbolje što je ljudski rod uspio osmisliti“, kao da je zauvijek zadana i nije je moguće usavršiti. Kod nas je to posebno vidljivo jer demokracija u svojoj punini ovdje nikad i nije uspjela zaživjeti, pa se događa da izbore, kao pretpostavku demokracije, shvaćamo kao njen jedini sadržaj. Danas nam prodaju priče o kapitalizmu kao jedinoj demokraciji i krajnjem stupnju razvoja ljudske zajednice, kao „manjem zlu“ i „boljem izboru između dva zla“. Međutim, ne vjerujem da je ljudski um toliko statičan da ne može misliti o boljem svijetu“, rekao je Ivančić naglasivši da je potrebno pomaknuti ljude iz te pogubne ideje da su demokracija isključivo izbori, jer „demokratskog života nema ako se on svede isključivo na stranački život.“ Potrebno je, smatra, razvijati sve vidove otpora i političkog aktivizma i svatko s pozicije na kojoj se nalazi treba učiniti svoj dio. Sve opcije još nisu zatvorene, zaključio je: „Ja nisam neki veliki pesimist, vjerujem da će se desiti nešto što će nas pomaknuti s crne točke.“
Jedan od posjetitelja je nakon promocije poklonio Ivančiću dres Robija K., a zatim su svi koji su kupili knjigu dobili i autorovu posvetu.
Tekst Danela KNAPIĆ
