IZLOŽBA FOTOGRAFIJA “…PUTUJEM,PUTUJEM…” U LABINU

19.10.2015.

Izložba foto­gra­fi­ja Karmen Orlić i Denisa Gržetića pod nazi­vom “…putujem,putujem…” bit će otvo­re­na u uto­rak 20. lis­to­pa­da, u 20 sati u Narodnom muze­ju Labin. Izložba osta­je otvo­re­na do 20. studenog.

Screen Shot 2015-10-19 at 10.07.49

Više o izlož­bi “…putu­jem, putujem…”:

Bilo kuda da danas putu­je­mo, ne može­mo odo­lje­ti pori­vu da usput, lako nam dos­tup­nim foto­apa­ra­ti­ma, mobi­te­li­ma i table­ti­ma, sve ne foto­gra­fi­ra­mo. I tako zabi­lje­ži­mo „gdje smo sve bili”- u kojim gra­do­vi­ma, pod­neb­lji­ma i pej­za­ži­ma, pa to memo­ri­ra­mo u nekom svom osob­nom albu­mu uspo­me­na. Kad među­tim foto­gra­fi putu­ju, tad je u njih ta pove­za­nost izme­đu puto­va­nja i foto­gra­fi­ra­nja usko stva­ra­lač­ki uvje­to­va­na.… i nije nikad usput­na i slu­čaj­na. Jer oni putu­ju zbog stras­ti za foto­gra­fi­ra­njem, a ne foto­gra­fi­ra­ju kako bi doku­men­ti­ra­li doživ­lja­je s puto­va­nja. Na put kre­ću zbog potra­ge za foto­graf­ski osmiš­lje­nim pri­ča­ma; za pri­ča­ma gle­da­nim kroz diskurs foto­graf­skog medi­ja. I sva nji­ho­va puto­va­nja uvi­jek se pre­tva­ra­ju u istra­ži­vač­ki “foto-trek­king”. U potra­zi su za bli­skim im moti­vi­ma i vizu­ra­ma, koje per­ci­pi­ra­ju i vizu­al­no inter­pre­ti­ra­ju na autor­ski način.

Upravo na tak­va puto­va­nja, iz potre­be za foto­gra­fi­ra­njem, uvi­jek kre­će autor­ski dvo­jac Karmen Orlić i Denis Gržetić. Putne pri­če s nji­ho­vih puto­va­nja vode nas maglo­vi­tim i mis­tič­nim sta­za­ma i ambi­jen­ti­ma nekih magič­nih kra­jo­li­ka i gra­do­va čije nam se vizu­re na prvi pogled čine zna­ne, ali ubr­zo shva­ća­mo da pri­pa­da­ju nekom dru­gom svi­je­tu. Onom sno­va i mekih tiši­na, ispraž­nje­nih pros­to­ra i začud­nih osvjet­lje­nja. Svijetu čudes­nih, melan­ko­lič­nih „nok­tur­na” i tje­skob­nih meta­fi­zič­kih ugo­đa­ja. Ali i svi­je­tu širo­kih pano­ra­ma s viso­kim oči­šti­ma, pa u tim foto­gra­fi­ja­ma sve stal­no kli­že u neku dru­gu dimen­zi­ju. Dimenziju nes­tvar­nos­ti i „zale­đe­ne” bez­vre­me­nos­ti. Postaje jas­no da to više nisu neka kon­kret­na, nego uni­ver­zal­na mjes­ta pos­to­ja­nja i biva­nja, u koji­ma caru­ju mir, zaus­tav­lje­nost – i odsut­nost čovje­ko­ve pri­sut­nos­ti. Autori ne pre­no­se zbi­lju, jer ona tu nije važna.Važne su misa­one i spoz­naj­ne poru­ke. A mi, oča­ra­ni, pra­ti­mo ih u ima­gi­nar­noj zbi­lji jer oni suve­re­no putu­ju tim pros­to­ri­ma. Ne kao turis­ti, nego kao likov­ni istra­ži­va­či. Ne kao brb­lja­vi pri­po­vje­da­či i opi­si­va­či, nego kao sli­kov­ni pjes­ni­ci Gradova i Krajolika, čije su foto­gra­fi­je lir­ske meta­fo­re i krip­tič­ne aso­ci­ja­ci­je; emo­tiv­na sna­tre­nja i tihe medi­ta­ci­je. Ali su pri­je sve­ga kon­cen­trat žive likov­nos­ti i čis­te vizu­al­nos­ti. Stvarno doga­đa­nje zami­je­nje­no je tu onim vizu­al­nim, a svje­tlo je auto­ri­ta­tiv­no pre­uze­lo glav­nu ulo­gu, naj­češ­će se slju­biv­ši sa sje­nom, pa usmje­riv­ši doživ­ljaj s opip­lji­vo­ga na ilu­zi­ju. Svjetlo i sje­na­ta­ko se ovdje pojav­lju­je kao način poima­nja stvar­nos­ti i sred­stvo odgo­ne­ta­va­nja smis­le­nos­ti. Kao način obli­ko­va­nja i ele­ment stvaranja.

Nije slu­čaj­no da foto­gra­fi­je Karmen Orlić i Denisa Gržetića neri­jet­ko doživ­lja­jem, nači­nom pris­tu­pa, čak i ter­mi­no­lo­gi­jom veže­mo uz sli­kar­stvo. Jer one se s njim u mno­go čemu dodi­ru­ju, pa i prek­la­pa­ju, a na sli­kar­ski način se ponaj­bo­lje i išči­ta­va­ju. Oba se auto­ra u svom foto­graf­skom izri­ča­ju pri­mar­no  koris­te svje­tlom. Svjetlo je za njih čude­san, čarob­ni medij. Medij koji sve što dotak­ne oživ­lju­je i čini eks­pre­siv­nim i dina­mič­nim. Ali isto tako i sve dema­te­ri­ja­li­zi­ra, „pomi­če” u neku dru­gu dimen­zi­ju i čini nedo­dir­lji­vim i dale­kim. Za Karmen i Denisa svje­tlo je iza­zov i ins­pi­ra­ci­ja; nosač i pokre­tač likov­nos­ti; odre­di­telj pros­to­ra i vre­me­na, te vla­dar zbi­lje. Ovi auto­ri­pu­tu­ju za svo­jim svje­tlom i strp­lji­vo išče­ku­ju da seu svoj puni­ni poja­vi na deta­lji­ma grad­skih fasa­da, na vrš­ci­ma crk­ve­nih tor­nje­va, u magli­ci nad morem, u obla­ci­ma na hori­zon­tu, na seoskom putelj­ku, na pti­čjem kri­lu… Iščekujući to svo­je poseb­no svje­tlo, hva­ta­ju ga jed­nom kao jutar­nje maglo­vi­to, bli­je­do i pro­hlad­no, a dru­gi put kao zlat­no i toplo kas­no popod­nev­no, koje u suton priv­la­či u svo­ju bli­zi­nu dugač­ke i tam­ne sje­ne s koji­ma se nad­me­će, poigra­va i koji­ma bje­ži. Samo s tak­vim svje­tlom, koje ima širo­ku pale­tu tono­va i inten­zi­te­ta sja­ja, voli ovo dvo­je auto­ra „osli­ka­va­ti” svo­je nadre­al­no-mis­tič­ne kra­jo­li­ke i sanji­ve vedu­te. Jer tako ih naj­vi­še puni enig­ma­tič­noš­ću i mis­ti­kom; zna­čenj­skom slo­je­vi­toš­ću i sim­bo­li­kom. Ali iznad sve­ga vizu­al­nim obi­ljem. (Višnja Slavica Gabout)

Izvor