Nagrađeno „Srce psa“ Laurie Anderson
Novi film Laurie Anderson, „Srce psa“, osvojio je nagradu Međunarodnog društva filmofila (ICS) za najbolji dokumentarac. Taj njen prvi film u posljednjih 30 godina, osobni je esej koji na njen specifičan poetski način priča o radosti i boli, sjećanjima i zaboravu, a u središtu mu je žalovanje za pokojnim joj voljenim psom Lolabelle. Indirektno je, naravno, u film pretočila i svoje bolne emocije vezane uz gubitak 2013. godine svoje velike ljubavi i dugogodišnjeg partnera, legendarnog rockera Lou Reeda, čijom se metafizičkom skladbom „Turning time arround“ (Vratiti vrijeme) film zaključuje.
Laurie Anderson je umjetnička zvijezda već više od 30 godina, vrsna glazbenica, performerica, multimedijalna umjetnica, spisateljica, filozofkinja i redateljica. Njezine impresivne vještine do izražaja dolaze i u ovom memoarsko-meditativno-poetskom filmu, koji počinje izmaštanom pričom u kojoj Anderson „prepričava“ porođaj svog terijera Lolabelle, a završava spomenutom Reedovom pjesmom koja film zaokružuje. To je priličan podvig, s obzirom da povezuje intenzivno osobne dijelove s univerzalnijim promišljanjima o ljubavi, smrti i današnjim orwellijanski nadziranim državama, u halucinantnu, dijelom animiranu vizualnu igru prožetu Laureinim poznatim ugodno umirujućim glasom. Kritičari već sada film svrstavaju u one koje prkose opisima, a toliko su dobri da se moraju pogledati, npr. A. O. Scott ga je u New York Timesu pohvalio kao “filozofski promućurnu, emocionalno nabijenu, sanjivu i ljupku meditaciju o smrti, ljubavi, umjetnosti i psima.”
Laurie Anderson bila je među prvim umjetnicima koji su kombinirali glazbu, tehnologije, multimedije i performanse. Njezin singl iz 1981. “O, Superman”, koji je propitivao tehnologiju i njen utjecaj na ljudske komunikacije, jedini je koji je dosegao visoka mjesta na glazbenim ljestvicama, mada je u međuvremenu objavila još sedam studijskih albuma. Objavila je i više albuma u suradnji s drugim glazbenicima, uključujući s Lou Reedom, kao i pet knjiga i dva nosača zvuka na kojima je zabilježila svoju poeziju. Iako je mogla biti zvijezda, fokusirajući se na bilo koju od disciplina kojima se bavi, Laurie je izabrala biti samosvojna, uvijek djelujući izvan okvira zadanih „pješčanika“.
Izuzev „Home of the brave“, koncertnog dokumentarca iz 1986., svoju je filmsku produkciju ograničila na manja djela koja često prate njene izvedbe. S dolaskom DIY filmske opreme, uključujući i kućna kina, iPhone, dronove i Go Pro snimke uključene u ovom filmu, njezin se stav promijenio i rezultirao ovim remek-djelom, o čemu Laurie govori u kratkom intervjuu povodom izlaska „Srca psa“ čije vam dijelove donosimo u nastavku…
“Film objedinjuje puno stvari koje volim raditi”, priča Anderson u potkrovlju njujorške ulice Canal Street, koje je još od 80-ih dijelila s pokojnim mužem, Lou Reedom. “Pa sam tako pomislila: zašto do sada nisam napravila još koji film? Mislim da je to vjerojatno zato što je zvučalo kao prevelik projekt. Nisam shvatila da bih sada mogla napraviti film brzo i jednostavno. Posljednji dugometražni film radila sam davno i u to je bilo uključeno na stotine ljudi i opreme, bilo je zastrašujuće, a ja danas volim raditi puno opuštenije, samo stvari za koje se sredstva ne moraju prikupljati zauvijek.”
U svom je radu uvijek koristila tehnologiju, npr. već je koncem 70-ih u galeriji Holly Solomon izložila svoju zvučnu skulpturu koja se aktivirala kretanjem publike. Novinar ju je upitao da li se educirala u elektronici. “Učila sam tu u Canal Streetu”, kaže ona. “Bilo je tu onih trgovina elektronike koje su uglavnom nestale. Petljala sam oko svih tih stvari koje su se mogle naći na otpadu i gledala što s njima skrpati. Voljela sam to, sastavljati odbačeno. Još uvijek to volim.”
To se nekako uklapa i u način na koji je došlo do filma – petljanjem i sastavljanjem. “Započela sam s nekim pričama o psima i kad je to postala kratka zbirka priča pomislila sam: što to one imaju zajedničko? Što je tu motor? U smislu načina kako se energija pomiče. U središtu filma je knjiga – Tibetanska knjiga mrtvih. Ona je svojevrstan model. To koliko je energije na halucinantan način izraženo u toj knjizi jest ono za što se nadam da pruža i ostatak filma. U sredini je vrlo zgusnuta verzija toga kako se osjetila rastaču i svijest otpada, te toga što ostaje od nas i naših života. Film također govori o pogrešivosti riječi, priča o riječima i tome kako nas one mogu iznevjeriti.”
Iako „Srce psa“ ima mnoge teme i asocijacije, filmski i zvukovno je kompaktan, povezan violinom i glasom Laurie Anderson koji nas prate kroz krajolik. “Zapravo je tu riječ o pričama”, kaže ona, “o tome zašto ih stvaramo i što će se dogoditi kada ih zaboravimo. Također i o tome što se događa kad ih ponavljamo, kao i onome što se događa kada netko pokušava ispričati vašu priču umjesto vas, a to bude potpuno pogrešno i ne možete to podnijeti. Ovo nije film kojim me možete upoznati. On je pun pitanja o tome kako se stvari sjećamo.”
„Srce psa“ se trenutno prikazuje u kinima diljem SAD‑a, premijerno će na HBO‑u biti prikazan 25. travnja, čekaju ga i projekcije na još nekoliko festivala u SAD‑u i Velikoj Britaniji. Nominiran je i za nagradu Independent Spirita za najbolji dokumentarni film, a da li ju je i osvojio znati će se u subotu, 27. veljače na proglašenju pobjednika. Potpuni soundtrack „Srca psa“ dostupan je na iTunes ili Nonesuch Store.
Priredila D. KNAPIĆ
