Što ako već jesmo savršeni? – razgovor s Leonom Lučevom
„Ogoljeno – iza svih obrazaca razmišljanja, emocija, identiteta – stoji nešto što je autentično, mirno, što je stalno tu, dok mi lutamo u moru zamišljanja, maštanja,… to je stalno tu. To smo mi.“ Leon Lučev
Proteklog vikenda je u organizaciji pulskog Gaia Kolektiva u Društvenom centru Rojc poznati glumac i pedagog Leon Lučev održao radionicu pod naslovom „Artikulacija prisutnosti“. U njoj su, kroz metodu vođenih improvizacija, polaznici u opuštenoj atmosferi imali priliku istraživati svoje emocije, artikulirati ih i prihvaćati, osvješćujući time ujedno i ono što ih blokira u vlastitoj kreativnosti i iskazivanju svog autentičnog identiteta. Evo što nam je Lučev ispričao nakon radionice…
Kako bi Leon Lučev definirao svoju prisutnost u svijetu? Tko je Leon Lučev?
- Leon Lučev je jedan mali uplašeni dječak, jedan hrabri bezobrazni dječak, jedan muškarac sa ženskim osobinama, s izrazito muškim osobinama, jedan heroj, jedna kukavica, jedan glumac, jedan profesor, pedagog, scenarist, jedan učitelj, jedan režiser… U stvari, iza svega – ljudsko biće i prije svega ljudsko biće.
Ovo čime si se ovaj vikend bavio, koliko je to proizašlo iz glume ili ti se dogodila neka životna prekretnica pa si se i takvim „drugačijim“ stvarima počeo baviti?
- Kad sam se počeo baviti umjetnošću glume, dakle umjetnošću igre, imao sam sreću raditi s ljudima kojima je istraživanje bilo način izražavanja. U prvom redu mogu reći da su to Tom Janežić, Joana Merlin, Scott Fielding, ljudi s kojima sam odrastao – moje kolege Nina Violić, Dražen Šivak, Tvrtko Jurić, Daria Lorenzi, ljudi s kojima sam glumački odrastao i projekti koje sam s njima radio. Dakle, nama je gluma bila istraživanje. Paralelno s tim glumačkim istraživanjem obilazio sam jako puno radionica raznoraznih učitelja da bih sebi dozvolio umjetnost igre, da bih svoj glumački aparat, mojem biću glumca, dijelu mene koji je glumac, da bi mu omogućio da bude što plastičnije, što elastičnije, što fleksibilnije, da se može prilagoditi raznoraznim ulogama. U jednom trenutku sam to znanje s tih radionica počeo prenositi studentima. Krenuo sam sa Sarajevo talent campusom, gdje sam osam godinama predavao studentima, zatim sam nastavio na UMAS‑u, Umjetničkoj akademiji Split, gdje i dan danas predajem i to je jedan profesionalni dio. Međutim, paralelno s time počeo sam se baviti nečim s čime smo se mi bavili u našim istraživanjima glume, to znači osobnim, ljudskim i glumačkim, jer sam shvatio da neke nepoznanice koje sam riješio kao glumac i načine kako sam ih rješavao mogu upotrijebiti i za sebe kao čovjeka. Dakle, ne samo za umjetnost nego i za umjetnost života. To znanje i iskustvo počeo sam prebacivati u neke radionice u kojima sam radio s djecom, s tinejdžerima, s ljudima koji imaju raznorazne psihoze, šizofrenije, s ljudima koji nemaju nikakvog scenskog iskustva… i to se nekako godinama uobličavalo u neku formu. Prvo se, u Sarajevu, zvalo „Close up and personal“, onda sam dao naslov „Artikulacija emocija“, a prošlog ljeta, nakon radionice na Zlarinu, ja i jedan kolega nezavisno jedan od drugog došli smo na istu ideju da se to zove „Artikulacija prisutnosti“…
Hajdemo onda objasniti tu radionicu – kako to sada radiš?
- Sada krećem od toga da u stvari postoji jedan veliki zajeb u ljudskim bićima koji se zove ideja „savršenosti“. Ljudi godinama rade na sebi da bi bili ili da ne bi bili ili „jednog dana“ ili „sutra“, kad se spoznaju, kad se ostvare… Ja krećem od toga da je već sve u redu i da sve štima i da ne treba ništa popravljati, da je sve tu i da samo trebamo prepoznat što je sve tu i iz toga počet djelovati u smjeru koji nas najviše privlači. Ne mora neminovno značiti da je taj smjer najlakši smjer, to može biti jako težak posao, zahtjevan, ali gledam koja je unutrašnja želja, gdje nas taj „inside will“ vuče. Smatram da to trebamo pratiti usprkos svemu i baviti se onime što volimo, što nas veseli, usprkos svim onim predrasudama zbog kojih će nam okolina i društvo reći da to nije u redu, da se to ne smije, da je to nemoguće… jer baš ti ljudi koji su radili usprkos tome što su im rekli da je nemoguće i da se to ne može napraviti, postigli su rezultate, prešli su granice…
Na tim se radionicama svašta događa, izlaze svakojake potisnute emocije, ljudi od toga dosta zaziru iz straha od otvaranja…
Mislim da se ja na mojim radionicama ne bavim otvaranjem nego prvenstveno prihvaćanjem onoga što jest, jer mislim da tu često imamo problem, da ne prihvaćamo to što jest. Dakle, ili mentalno ili idejno mislimo da bi trebali biti netko drugi, nešto drugo i da bi se trebali ponašati nekako drugačije. Na mojim radionicama se bavimo onime što jest, jer to je savršeno.
Koliko tebi osobno pružaju takve radionice, koliko ti koriste u tvom usavršavanju?
Mene svaka radionica pomakne jer je vidim s odmakom. Dugo mi je, u stvari, trebalo da sam sebi dam dozvolu, da imam pravo to raditi. Imam jako puno iskustava, puno sam stvari vezanih uz takve radionice prošao. U jednom momentu sam počeo prenositi znanje, ali uvijek s onim nekim dijelom mozga koji je govorio: „ali, možda još nije vrijeme“. To je bio neki moj skok, kad sam si rekao: da, sad ti je vrijeme, prenesi ljudima ono kroz što si ti prošao. Dalje od toga ih ne mogu voditi, manje od toga im ne mogu dati, oni odlučuju dokle idu. Oni koji su otišli dalje vodit će mene, a oni koji su prošli manje ja im mogu pomoći i to je negdje ključno.
Što te pokreće?
Ujutro, kad se dignem? Nemam pojma, uvijek imam nešto s čime krećem, bilo da nešto počnem raditi, pisati, bilo što. Imam nešto što me pokreće i to pustim, ne blokiram, ne zatvaram nego krenem, prestao sam…
Kalkulirati da li je dobro ovo ili ono?
Da, prestao sam misliti što me pokreće nego dopuštam da me pokreće i pokreće me, cijeli dan sam u pokretu, radim s ljudima koje volim, s ljudima sa svih strana, radimo lijepe stvari i uživamo u njima i to me pokreće. Nije ih lako realizirat, ali je gušt to raditi. Pokreće me upornost, to da hoću doći do kraja nečega što sam započeo, pokreće me kad si postavim neki cilj da dođem do njega. Pokreće me neka ideja koju želim istražiti… Dakle, zadam si nešto što me pokreće i ne odustajem…
Koliko kontekst, svijet u kojem živiš i kočnice koje ti se pojave na putu mogu biti izazovi, utrke s preponama ili ti nešto izaziva malodušje?
U Indiji kad smo bili na jednom filmskom festivalu zamotali su mi ajur – vedski lijek u neke novine, pa sam otvorio te novine i pročitao rečenicu koja mi je bila super: „To što sad ne vidim vrata ne znači da ih nema, nego znači da ih sad ne vidim“ Mislim da je to nešto što u ovom svijetu, bez obzira na sve, treba pronaći – prolaze, kako prolaziš do stvari…pričekati neka vrata da se otvore, ili pronaći nova ili preskočiti zid… Ne mislim da stvari idu lako i glatko, ali s druge strane idu… Ukoliko imaš jaku želju i jasan cilj one idu i doći ćeš tamo gdje trebaš doći. Živimo u vrijeme u kojem živimo, ali nisam malodušan. Odustao sam od toga da će nešto netko za mene napraviti, odlučio sam pokrenuti stvari da ih napravim, tako da očekivati stalno od nekog drugog da riješi naše probleme, pa to nam je svima jasno… Ukoliko nije, onda bi ljudi trebali promisliti što nam se dešava u zadnjih 20 godina i gdje smo sada, u tom očekivanju da netko, neka grupa ljudi riješi neke probleme… Ukoliko nam nije jasno što se dešava, mislim da smo onda u problemu. Govorim na nivou politike…
Na nivou politike, snaga pojedinca kao da se gubi, nekad su se stvari mogle rješavati na ulici, ali danas kao da smo svi u mašini…
Nismo u mašini. Apsolutno mislim da nismo u mašini. Ne znam kako se zvao pisac koji je napisao : “Prvo su odveli susjeda Židova, a ja nisam reagirao, pa su odveli susjeda tog i tog – nisam reagirao, kad su došli po mene nije bilo koga da reagira.“ Dakle, još uvijek je ljudima u njihovih 70 kvadrata dobro, toplo i evo – imaju taman za do kraja režija. Pitanje je samo da li je to život? Mislim da ima puno ljudi koji razmišljaju drugačije, mislim da je jedino što nas u ovom periodu može spasiti komunikacija, da zajedno komuniciramo o bitnim stvarima i da zajedno vidimo kako ih možemo riješiti, a ne da to rješenje prebacujemo na hrpu političara koji ne funkcioniraju zajedno, nego da svatko djeluje, uradi ono što najbolje može i zna. Samo kad bi to od ranog jutra do navečer svatko od nas radio mislim da bi društvo napravilo kvantni skok naprijed u roku mjesec dana, znači samo da damo svoj maksimum. Mislim da treba djelovati, ali tamo gdje te vuče i gdje misliš da imaš svoj potencijal, ići u tom smjeru i raditi. Ja pratim što se dešava ali ne uplićem se u to. U ovoj trenutnoj političkoj situaciji ne vidim smisla, jer ne vidim nikakvu komunikaciju. Što će se dalje događati stvarno ne znam, ali po meni ono što je možda bitno ovdje reći jest da mi živimo u jednoj od najbogatiji država Europe, a to nigdje nitko ne govori. Hrvatska je treća u Europi po količinama vode i prva po kvaliteti vode. Znamo da je voda nafta budućnosti, a mi smo Saudijska Arabija vode, bogat teritorij i iznimno bogata država. Ja o tome želim pričati. Želim pričati da građani ove države imaju ogromnu vrijednost na kojoj žive, vrijednost od koje bi danas – sutra mogli vratiti sve dugove i svaki pojedinac stariji od 18 do mirovine mogao bi primati zagarantirani osobni dohodak. To je ideja koju podržavam i iza koje stojim. Dakle, bogata smo država s enormnim bogatstvom, a o tome nitko ne govori. Zato je moja potreba da baš o tome govorim, da smo mi Saudijska Arabija vode, dakle imamo ogromnu vrijednost. Da bi je sačuvali trebamo biti zajedno, jer tu nema podjela, jer zajedno živimo na ovom teritoriju. Moramo biti svjesni vrijednosti na kojoj živimo, a o kojoj nam nitko od političara ne govori, ali ja sam to pročitao na internetu jer tamu pišu podaci – mi smo jedna od najbogatijih država Europe. To bogatstvo će se materijalizirati u roku od par godina, nalazi nam se pod nogama i Ustavom je zabranjeno rasprodavati ga, temeljnim pravnim aktom Republike Hrvatske ono je neotuđivo pravo građana RH,tako piše, mislim da je to članak 2 Ustava RH Nemojmo ići kontra, onako kako svi spinuju: „Oni će to rasprodati.“ Ako to stalno govoriš već si malodušan. Za sad imamo vrijednost, ta vrijednost je naša, po Ustavu je ona neotuđivo pravo svih građana Republike Hrvatske i ja vjerujem da će nekad u budućnosti doći neka vlast koja će pročitat taj Ustav i po njemu vidjeti što se zadnjih 20 godina dešavalo i tko je radio u skladu s nacionalnim interesom ove države, a tko nije. I vjerujem da će tada dosta ljudi odgovarati, zato jer nisu radili u skladu s nacionalnim interesom teritorija na kojem žive, a koji je Ustavom jasno postavljen.
Vratimo se na tebe. Trenutno živiš na otoku Zlarinu, tamo se također događaju neke ljetne radionice, želiš li ih najaviti?
Na Zlarin ove godine puno ljudi dolazi pisati, na radionice pisanja i nekako se ta priča sama od sebe uobličuje. Polako se to događa, ljudi su počeli dolaziti, što znači da ćemo ove godine dolje raditi puno dobrih stvari, ali ne želim o tome pričati dok se ne naprave, pustit ću da se dogode i onda ću o njima pričati.
Što je s glumačkom stranom?
Glumačka strana ide paralelno, dakle – radim filmove, radim u kazalištu, predajem na akademiji UMAS u Splitu, radim i druge stvari koje me zanimaju, vodim ove radionice… Shvatio sam da sam „multipraktik“, samo što nisam „multipraktik“ koji može sve raditi u isto vrijeme nego mogu raditi jednu po jednu stvar i nekako sam to tako odlučio i sada stvari idu na taj način – kad se završi jedna ide se na drugu, kad se završi druga na treću, ali dok radim jednu stvar fokusiram se samo na nju.
Pružaš dojam sretnog čovjeka, koliko si sretan i imaš li neki recept za sretan život?
Ne bih za sebe rekao da sam sretan, rekao bih da sam ispunjen, jer nekako mi se čini da se u današnje vrijeme sreća povezuje samo s jednom emocijom, a ispunjenost sa puno njih. Nekad sam tužan, nekad sretan, nekad veseo… U stvari, guram u nekom smjeru koji ja želim i bavim se stvarima koje volim.
Živiš.
Da.
Razgovarala Daniela KNAPIĆ Fotografije Gaia Kolektiv
