Živjeti Boga – susret s Tomislavom Brajnovićem u Gradskoj radionici
U sklopu raznovrsnih događanja koje udruga Gradska radionica pod zajedničkim naslovom „Gradionica: Druženje s umjetnicima“ posljednjih mjeseci priređuje u vrtu svog sjedišta na Stoji, u nedjelju 17. srpnja održan je susret s multimedijalnim umjetnikom i profesorom na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, Tomislavom Brajnovićem. Tom je prigodom on predstavio svoje novije radove i održao predavanje o svom viđenju uloge umjetnosti u suvremenom svijetu, koje se ubrzo pretvorilo u opuštenu i živahnu diskusiju s okupljenim gostima.
Odmah na početku, Brajnović je ustvrdio da ne postoji umjetnost koja na neki način nije angažirana, ne reagira i ne reflektira mjesto i vrijeme u kojem nastaje. Naveo je za to dva recentna primjera radova svojih kolega koji su polučili burne reakcije medija i javnosti – performans Siniše Labovića koji je na pravoslavni Božić razbijao ploče s poznatim rečenicama hrvatskih i srpskih autora, te umjetničku intervenciju Marijana Crtalića koji je na križ, koji je na Golom otoku postavljen kao spomen na nekad tamo zatočene, pridodao crvenu petokraku.
U oba primjera radi se o provokacijama, o prepoznavanju konteksta i neuralgičnih točaka te reakcijama na njih, no Brajnović se pita da li je to sve što umjetnost može ili kao što to čine i filozofija, politika i druge discipline, ona treba biti usmjerena i na traženje rješenja za kritične društvene situacije? Odgovarajući potvrdno, on smatra da je potrebno posegnuti dublje i detektirati formativni kontekst koji nas je doveo do alarmantno apokaliptičnog stanja u kojem se danas našao naš svijet. Tu je postavio i pitanje što je uopće kultura i treba li i njena definicija biti revidirana? Jer, ako se složimo s nekom generalnom odrednicom da je kultura sve što je čovjek stvorio, tada ona postaje kočnica i prepreka neposrednom kontaktu s božanskim izvorom, postaje „Zlatno tele“ koje simulira i zamagljuje taj izvorni i u čovjeku, mada često zaklonjen, uvijek prisutan odnos. Brajnović je potom svoje obrazlaganje ove teze nadogradio i primjerom inzistiranja Islama da je vizualno prikazivanje Boga bogohuljenje, što kao posljedicu u formi radikalnog Islama ima i rušenje kipova Bude i drugih primjera uništavanja spomenika kulture, kako ju razumije zapadni svijet. U osnovi tih ekstremnih postupaka je isti stav kao i Mojsijev bijes nad zlatnim teletom. „Da li bi gubitak slika božanskog zapravo bio dobitak za čovječanstvo?“, pita se Brajnović. U tom smislu čak i opće slavljena remek-djela, poput Michelangelove Sikstinske kapele ili Leonardove Posljednje večere, on naziva kičem, jer iako se renesansa slavi kao razdoblje savršene umjetničke forme ona ne odražava božansku esenciju jer, osim što se direktno protivi drugoj božjoj zapovjedi, licemjerno ko-egzistira s inkvizicijskim progonima, te je stoga lažna i nimalo u skladu s kršćanskim idealima i moralnim vrijednostima. Kao posljedica tog licemjerja, smatra Brajnović, danas imamo dekadenciju i ateizam (ili jednog Slavoja Žižeka, koji uvažava temeljne kršćanske vrijednosti, ali se deklarira kao ateist), jer neprikladno prikazivanje čiste ideje stvara daljnje antagonizme. A kada čovjek svoju slobodnu volju počne koristiti kako bi se igrao boga, uplićući se u atome, genetiku, sjeme i „pokoravajući prirodu“, dobivamo današnje neodrživo stanje koje vapi za božanskom intervencijom i čudesnim razrješenjima.
Da bi ovu tezu pojasnio, on razlikuje konvencionalno i konceptualno kršćanstvo. Pod prvim podrazumijeva svu silu nakalemljenih pojmova koji su s vremenom postali povezani s idejom kršćanstva, od nacije, vlasti, časti, titule, imovine, slave, do fakulteta, samostana, običaja, vjerskih obreda, celibata, grijeha, ispovijedanja i drugih, dok konceptualno kršćanstvo definira kao jednostavni „život u skladu s prihvaćanim Kristovim otkupljenjem“ u kojem nema potrebe za drugim nagradama do života samog. Ni jedna od konvencionalnih odrednica kršćanstva pa tako ni njegovi umjetnički prikazi, smatra on, ne mogu nas dovesti u izvorni odnos s Bogom kojem je Isus podučavao, već naprotiv – sve nas više od tog odnosa udaljavaju. Živimo u potrošačkom vremenu gdje ideje ne postoje, već i one kao i priroda i ljudi postaju tek potrošna roba, a gospodari svijeta, nekoliko bogatih obitelji, svojim primjerom nameću „zgrabi i otmi koliko možeš“ stil života, toliko oprečan izvornoj Isusovoj poruci na koju se mnogi formalno pozivaju.
Što u takvom kontekstu može umjetnost i tko je uopće umjetnik, je li to samo netko s posebnim darom ili bi svi trebali biti svojevrsni „umjetnici življenja“? – pita se Brajnović i odgovara da je potrebno pronaći „duhovnu gravitaciju“ i ravnotežu između čovjeka, prirode i Boga, čisti moralni temelj koji će omogućiti da sve što radimo bude umjetnost. Zaključio je tezom kako prava umjetnost postavlja pitanja, a odgovore živi.
Nastavak večeri bio je u znaku poezije. Glumac Zvonko Novosel pročitao je nekoliko pjesama po svom izboru, a jedan od članova Gradske radionice, Gordan Poropat, predstavio je nekoliko vlastitih poetskih uradaka. Sljedeći program u vrtu Radionice najavljen je za srijedu, 20. srpnja u 20 sati, kada će tu nastupiti mladi violinisti udruge Figaro, dok je za idući ponedjeljak, 25.srpnja, zakazana još jedna Točka susreta, večer improvizacijske svirke s violinisticom Isabelle.
Tekst Daniela KNAPIĆ
Fotografije D. K. i Gradska radionica
