Razgovor: Silvia Guerra – umjetnička direktorica Media Mediterranea 18 festivala

18.08.2016.

Festival Media Mediterranea ove će se godi­ne odr­ža­ti po 18. put i to na novoj loka­ci­ji – u Titovom par­ku 19. i 20. kolo­vo­za od 18 do 1 sat. Tema fes­ti­va­la je „Post-it!“, a tim povo­dom raz­go­va­ra­li smo s umjet­nič­kom direk­to­ri­com ovo­go­diš­njeg fes­ti­va­la Silviom Guerra koja je zajed­no s Anselmom Tumpićem osmis­li­la samu temu pro­gra­ma i oda­bra­la među­na­rod­ne umjet­ni­ke koji će se na fes­ti­va­lu pred­sta­vi­ti sa svo­jim radvi­ma. Od nje smo prvo htje­li doz­na­ti kako je doš­la do same ide­je za festival.

silvia guerra- O okvir­noj temi fes­ti­va­la raz­go­va­ra­la sam s Anselmom Tumpićem, a pala mi je na pamet kada sam puto­va­la za Pariz jer sam tada u ruka­ma ima­la Art Forum Magazine na kojem je bila nas­lov­ni­ca Barbare Kruger. Na njoj je Kruger raz­ma­tra­la o smis­lu rije­či post u današ­nje vri­je­me. Što zna­či post u slo­že­ni­ca­ma post-ljud­ski, post-gen­der, post-kolo­ni­ja­lis­tič­ko? Mislim da je danas post riječ koja se tiče svih nas jer svi koris­ti­mo druš­tve­ne mre­že poput face­bo­oka. Ideja je bila istra­ži­ti smi­sao rije­či koja ozna­ča­va nešto što se doga­đa nakon neče­ga, ali i obja­vu krat­ke ide­je ono­ga što želi­mo uči­ni­ti. Dakle, upo­tri­je­bi­la sam taj tekst Barbare Kruger kojeg je naru­čio časo­pis za svo­ju nas­lov­ni­cu i uklo­pi­la ga u fes­ti­val jer se radi o ide­ji koja je danas jako aktu­al­na i pove­zu­je dizajn i umjetnost.

Koji je bio naj­ve­ći iza­zov u razvo­ju te ideje?

- Za mene je to bilo, a još uvi­jek čekam da vidim kako će se to razvi­ti, pove­zi­va­nje spe­ku­la­tiv­nog dizaj­na i umjet­nos­ti u okvi­ru jed­nog fes­ti­va­la koji se odvi­ja na otvo­re­nom. Ta među­sob­na veza izme­đu razvo­ja spe­ku­la­tiv­nog dizaj­na, pro­miš­lja­nja buduć­nos­ti i umjet­nos­ti koja na to gle­da na dru­ga­či­ji način je meni vrlo zanim­lji­va. Budući da uglav­nom radim u polju umjet­nos­ti, a ne u sfe­ri dizaj­na, ta me veza zais­ta zani­ma. Dakle, jedan od naj­ve­ćih pro­ble­ma kada radi­te u tako opsež­nom polju kakav i jest ovaj kojeg istra­žu­je­mo pod ime­nom „Post-it!“ je to što uvi­jek želi­te doda­ti još stva­ri. Želite da lju­di diljem svi­je­ta poša­lju svo­je „obja­ve“. Sama struk­tu­ra ogra­ni­če­na je dvod­nev­nim tra­ja­njem fes­ti­va­la dak­le ne može­te uči­ni­ti sve ono što bi zapra­vo htjeli.

Jednom kada je ide­ja razvi­je­na kako oda­bi­re­te auto­re koji su za nju najbolji?

cover MM18- Na ras­po­la­ga­nju ima­te uvi­jek one umjet­ni­ke s koji­ma ste već sura­đi­va­li, a ide­ja koga anga­ži­ra­ti vam dođe na jed­nos­ta­van način jer poz­na­je­te nji­hov rad i zna­te što bi se od toga moglo uklo­pi­ti. Moja ide­ja je bila koris­ti­ti rado­ve koji ima­ju povez­ni­cu s proš­loš­ću, ali su usmje­re­ni pre­ma buduć­nos­ti. Na pri­mjer: umjet­nik Ignacio Uriarte ima rad koji je zvuč­ni zapis pisa­če maši­ne što je po meni arhe­olo­ški pred­met iz 20. sto­lje­ća. Ja sama nisam nikad radi­la s pisa­ćim maši­na­ma – u moje vri­je­me već smo koris­ti­li raču­na­la. Moj sin, na pri­mjer, nije nikad ni vidio pisa­ću maši­nu. Dakle Uriarte radi sa zvuč­nim sje­ća­njem pred­me­ta iz 20. sto­lje­ća, a mi koji smo dubo­ko u 21. sto­lje­ću može­mo uvi­jek pita­ti našeg dje­da ili baku koji su taj pred­met poz­na­va­li – to je za mene vrsta pove­zi­va­nja dizaj­na i umjet­nos­ti. Isto tako, umjet­ni­ca Ceal Floyer koris­ti obr­nu­to odbro­ja­va­nje lan­si­ra­nja rake­te Apollo 11, no pitaj­mo se: tko je to vidio? Možda moji rodi­te­lji jer ja sigur­no nisam. To je tako­đer veza s proš­loš­ću koja dono­si nešto buduć­nos­ti. Francisco Queirós dono­si video koji je možda i povez­ni­ca s Pulom koju je, kao što sam doz­na­la nakon svog istra­ži­va­nja, dubo­ko obi­lje­ži­la punk glaz­ba i u kojem se izme­đu osta­log vrte i popu­lar­ni mar­še­vi što je zna­ko­vi­to budu­ći da se fes­ti­val odr­ža­va u Titovom par­ku. Budući da fes­ti­val ima tra­di­ci­ju surad­nje i dije­lje­nja s mno­gim dru­gim pro­jek­ti­ma i udru­ga­ma doni­je­la sam i kipa­ra koji voli dije­li­ti svo­je rado­ve s publi­kom, a to je nje­mač­ki umjet­nik Gereon Krebber. On je stvo­rio kons­truk­cij­ske seto­ve zahva­lju­ju­ći koji­ma može­te sami napra­vi­ti nje­go­vu skul­p­tu­ru i odni­je­ti ju doma bes­plat­no. Inače ima­te Krebberovu skul­p­tu­ru koja košta 30 tisu­ća eura, ali može­te posje­do­va­ti i jed­nu bes­plat­nu budu­ći da se radi o auto­ru koji voli dije­li­ti to što radi. Za nje­ga je to važan stav jer čak i na nje­go­voj Internet stra­ni­ci ima­te moguć­nost pre­uzi­ma­nja tak­vog rada. To je tako­đer rad koji može pove­za­ti gene­ra­ci­je jer sta­ri­ji mogu pomo­ći mla­đi­ma u izra­di skul­p­tu­ra ili obrat­no. Mislim da je to jed­na od glav­nih pot­ki ovo­go­diš­njeg fes­ti­va­la – pove­zi­va­nje raz­li­či­tih gene­ra­ci­ja, a to je vid­lji­vo i po radi­oni­ca­ma za dje­cu – dak­le, raz­miš­lja­mo o proš­los­ti i buduć­nos­ti i pove­zu­je­mo ih.

Kao što smo već rek­li ovo­go­diš­nja fes­ti­val­ska loka­ci­ja je Titov park, no kako sam oda­bir loka­ci­je uvje­tu­je nje­go­vu formu?

- Vidjela sam park, ali na samoj loka­ci­ji je radio tim iz udru­ge Metamedij zajed­no s Anselmom. Svi rado­vi će poku­ša­ti stvo­ri­ti dija­log izme­đu ono­ga što u par­ku već pos­to­ji, dak­le cen­tral­na skul­p­tu­ra, bis­te, sta­bla, dje­čje igra­li­šte. S tim ćemo rado­vi­ma pove­za­ti proš­lost i buduć­nost – jav­ni pros­tor i umjet­nič­ka i dizaj­ner­ska djela.

Na koji način bi pozva­li lju­de na fes­ti­val – zašto je važ­no da dođu i vide ono što ste im pripremili?

- Voljela bih da lju­di dođu i raz­mis­le o samoj ide­ji „pos­ta“ dak­le obja­ve – jer to već sva­kod­nev­no rade. Idu na puto­va­nje i objav­lju­ju: „Ovdje sam na pre­kras­noj pla­ži“ ili „Evo me u Puli – vidio sam Arenu“. Dođite na fes­ti­val i podi­je­li­te to s nama – osta­vi­te pra­vi post-it i zali­je­pi­te ga zajed­no s dje­com. Dakle rek­la bih im: „Come and Post-it!“

Razgovarao Boris VINCEK