Richard III – odnos između karizme i moći kod prototipa političara fašista

11.08.2016.

U 16. sezo­ni Kazališta Ulysses u tvr­đa­vi Minor na Malom Brijunu gos­to­vat će 11., 12. i 13. kolo­vo­za bri­tan­sko kaza­li­šte Almeida, koje 400. obljet­ni­cu Shakespearove smr­ti obi­lje­ža­va pred­sta­vom „Richard III“ u reži­ji Ruperta Goolda, s Ralphom Fiennesom u glav­noj ulo­zi i oska­rov­kom Vanessom Redgrave u ulo­zi kra­lji­ce Margaret. O pred­sta­vi i poče­ci­ma surad­nje među umjet­ni­ci­ma i dva­ma kaza­li­šti­ma, a zahva­lju­ju­ći kojoj je Almeida po prvi put napus­ti­la lon­don­sku adre­su, govo­ri­li su na juče­raš­njoj kon­fe­ren­ci­ji za novi­na­re Goold, Fiennes i Redgrave, te osni­vač Ulyssesa Rade Šerbedžija, umjet­nič­ka direk­to­ri­ca Lenka Udovički i direk­tor pro­duk­ci­je Duško Ljuština.

DSC_0029Kao jed­na od nje­go­vih osni­va­či­ca Vanessa Redgrave stal­na je goš­ća Ulyssesa i sudje­lu­je u nje­go­vim pro­jek­ti­ma, dok je Fiennesu ovo dru­gi posjet oto­ku, no ovog puta radni.

- Osjećam se sret­nim. Već tri godi­ne poz­na­jem Radeta i Lenku. Veliki korak u našem pri­ja­telj­stvu dogo­dio se proš­le godi­ne kada me Rade pozvao da posje­tim nje­ga i Lenku, i pogle­dam „Kralja Leara“. Godinama sam mu odgo­va­rao da mi je žao što ne mogu doći, no tada sam ga izne­na­dio rekav­ši da ću doći. Znam da je poku­šao pokre­nu­ti i nebo i zem­lju kako bi me doveo. Stigao sam proš­log kolo­vo­za i bio dubo­ko ganut i uzbu­đen zbog više stva­ri – pre­kras­nog oto­ka, mora i kli­me, a zatim ener­gi­jom koju je Lenka stvo­ri­la među glum­ci­ma, osje­ća­jem umjet­nič­kog pot­hva­ta i duha, te važ­nog tra­ga­nja za tak­vom vrstom kaza­li­šta koje će nas dir­nu­ti i nadah­nu­ti, zapo­čeo je Fiennes, doda­ju­ći kako su ga pred­sta­va i cije­lo iskus­tvo, počev­ši od dola­ska bro­dom na otok, oduševili.

Upravo taj osje­ćaj da će gos­to­va­nje na Brijunima biti izu­zet­no iskus­tvo potak­lo ga je na pri­hva­ća­nje Šerbedžijinog pozi­va da ondje dove­de uvi­jek aktu­al­nog Shakespearea.

- Richard III je vrlo neo­bi­čan Shakespearov lik. Naizgled nema savjes­ti dugo vre­me­na. Vjerujem da je na nje­ga imao utje­caj dru­gi eli­za­be­ti­jan­ski dra­ma­turg, Christopher Marlowe, jer to je lik koji želi više nego što može, koji mis­li da je veći od Boga i više prav­de. Puno je tak­vih lju­di na svi­je­tu. Također, on je isto­vre­me­no priv­la­čan i odbo­jan. U bri­ta­ni­ji smo ima­li poli­ti­ča­ra koji je bio jedan od vođa kam­pa­nje za Brexit, na koje­mu se vidje­lo da je komič­ni ridi­kul, ali je isto­vre­me­no bio opa­san zato što vodi zem­lju u crnu rupu bez sagle­da­va­nja pos­lje­di­ca. Donald Trump u Americi izgle­da isti takav ridi­kul. Političke karak­te­ris­ti­ke lika su isto tako iznim­no rele­vant­ne, kazao je Goold, koji je ujed­no i umjet­nič­ki direk­tor Almeide.

DSC_0039On sma­tra da je ovaj pot­pu­no zli lik vrlo kariz­ma­ti­čan, a upra­vo mu je taj odnos izme­đu moći i kariz­me jedan od naj­priv­lač­ni­jih ele­me­na­ta predstave.

- Čini mi se da je jas­no kako je Shakespeare htio dati lju­di­ma iz bilo kojeg vre­me­na i zem­lje pro­to­tip poli­ti­ča­ra koji je esen­ci­jal­no fašist, rek­la je Redgrave i doda­la kako je oso­bi­to sada bit­na lek­ci­ja koju pred­sta­va daje.

Razrađujući ulo­gu Fiennes nije mogao „ne mis­li­ti na neke sra­mot­ne i poz­na­te fašis­te i tota­li­tar­ne vođe kao što su Hitler i Staljin“, ali nije teme­ljio izved­bu na njima.

- Oni su bili samo zanim­lji­ve refe­ren­ce. Rano tije­kom pro­ba odlu­čio sam se za tipa Engleza više kla­se koji ima veze s kra­ljev­skom obi­te­lji. Htio sam to istra­ži­ti, ali mi je nakon jed­ne pro­be Rupert rekao da ne dopus­tim da me lik ogra­ni­či, nego da dozvo­lim da stva­ri izvi­ru iz mene. To je bila izvr­s­na i oslo­ba­đa­ju­ća pre­po­ru­ka – da pres­ta­nem pre­vi­še raz­miš­lja­ti i dopus­tim spon­ta­nim impul­si­ma svo­jih raz­miš­lja­nja i onih dru­gih glu­ma­ca da iza­đu vani.

Na pita­nje što Shakespeare može pru­ži­ti današ­njoj publi­ci Redgrave je odgovorila:

- Grci su bili prvi dra­ma­ti­ča­ri koji su istra­ži­va­li dubi­nu čovje­ka i visi­nu koju bi mogao dose­ći kada bi se pove­za­li. To pove­zi­va­nje bilo je jed­na od naj­bit­ni­jih stva­ri i kod našeg engle­skog pis­ca. Mi pove­zu­je­mo sa sna­ga­ma koje mogu pomo­ći ljud­skim bići­ma da se uzdig­nu i izvu­ku sebe i dru­ge iz tog jad­nog kaosa na koje­ga vla­de, ins­ti­tu­ci­je i gre­ške dru­gih oso­ba poku­ša­va­ju sves­ti ljud­ska bića. Zato se tru­dim ugle­da­ti na veli­ke, a Shakespeare je bio jedan od njih. On nam poma­že nadi­ći nas same, naše uske gra­ni­ce i ogra­ni­če­ni raspon.

Iako ne može saže­ti poru­ke tako veli­kih dra­ma i reći što se sve može iz njih nauči­ti, Fiennes sma­tra da one sve više i više doka­zu­ju kako ima­ju kaza­liš­no oprav­da­nje zato što se publi­ka dobro pove­zu­je s nji­ma. To se oso­bi­to deša­va kada reda­te­lji i glum­ci mogu u njoj pro­na­ći nešto što i sami prepoznaju.

DSC_0027– Politički i obi­telj­ski odno­si, kao i odno­si s dru­gim lju­di­ma su vječ­ni. Ako se mi kao čla­no­vi kaza­liš­ne sku­pi­ne može­mo iden­ti­fi­ci­ra­ti s maj­čins­tvom, dje­com, uboj­stvom i ambi­ci­ja­ma, koji­ma je u Shakespearovim rije­či­ma dan nevje­ro­ja­tan život, onda će se stvo­ri­ti i veza sa suvre­me­nim gle­da­te­lji­ma. Znam da je Richard III nevje­ro­ja­tan kaza­liš­ni pok­lon glum­cu, ali ono što sam pose­bi­ce uočio u ovoj pro­duk­ci­ji je izu­ze­tan osje­ćaj za ulo­gu maj­ke, bol i gubi­tak dje­ce te ago­ni­ju maj­čins­tva, dok se muškar­ci među­sob­no masa­kri­ra­ju. Tema maj­čin­skog gubit­ka i boli je snaž­na i nadam se da ćete to vidje­ti u izved­bi Vanesse Redgrave. Uvijek imam otpor kada tre­bam reći što dra­ma zna­či suvre­me­nom gle­da­telj­stvu. Postoji bez­broj nivoa, a sva­ki gle­da­telj uno­si u pred­sta­vu vlas­ti­tu subjek­tiv­nost. Vi i ja imat ćemo dru­ga­či­ju reak­ci­ju na „Richarda III“ i on za nas ima­ti raz­li­či­to zna­če­nje. Nekim lju­di­ma Shakespeare ne zna­či ništa – pre­te­žak im je. Mi smo ovdje jer vje­ru­je­mo da pos­to­ji neka veza s tom pred­sta­vom, zaklju­čio je Fiennes.

Angažirane su bile i rije­či Šerbedžije, koji je nakon iska­za­nog zado­volj­stva gos­to­va­njem Almeide upu­tio umjet­ni­ci­ma apel.

- Naši se sno­vi ostva­ru­ju jer ovdje ima­mo jed­no od naj­bo­ljih kaza­li­šta na svi­je­tu. Kazalište je bila jed­na od glav­nih toč­ki u našem živo­tu, oso­bi­to u vri­je­me gra­đan­skog rata u našoj zem­lji. Živimo u opas­nom svi­je­tu i teškim i mrač­nim vre­me­ni­ma. Jedna od naj­bit­ni­jih stva­ri je da umjet­ni­ci upra­vo sada poku­ša­ju spa­si­ti ovaj svi­jet, rekao je on.

Tekst i foto­gra­fi­je Ivana-Nataša TURKOVIĆ