Bijele večeri – „Orlando“ Virginije Woolf i Sally Potter

11.10.2016.

Književno-film­ske Bijele veče­ri Kluba Pulske film­ske tvor­ni­ce nas­tav­lja­ju s pro­gra­mom ovo­ga čet­vrt­ka, 13. lis­to­pa­da, u 20 sati, a na pro­gra­mu će biti ekra­ni­za­ci­ja roma­na „Orlando“ Virginije Woolf (1928.) u reži­ji Sally Potter iz 1992. godine.

orlandoPriča roma­na „Orlando“ poči­nje u eli­za­be­tin­sko doba i opi­su­je prvu veli­ku lju­bav mla­dog ple­mi­ća Orlanda da bi zavr­ši­la počet­kom XX. sto­lje­ća opi­su­ju­ći život lady Orlando. Knjiga je posve­će­na Viti Sackville-West, aris­to­krat­skoj spi­sa­te­lji­ci i pjes­ni­ki­nji čija je biogra­fi­ja pos­lu­ži­la Virginiji Woolf kao izvor za mno­ge deta­lje upo­tri­jeb­lje­ne u roma­nu, a prvens­tve­no kao ins­pi­ra­ci­ja i odgo­vor na pita­nje pos­to­ji li tre­ći spol u kojem su mužev­nost i žens­tve­nost spo­je­ne u nedje­lji­vo jedno.

„Orlando“ je naj­po­pu­lar­ni­ji i naj­či­ta­ni­ji (a ujed­no i naj­ma­nje eks­pe­ri­men­ta­lan) roman Virginije Woolf koja je ovom knji­gom oda­la počast svo­joj dugo­go­diš­njoj lju­bav­ni­ci i pri­ja­te­lji­ci Viti Sackville-West. Njen sin, Nigel Nicolson je napi­sao da je „utje­caj Vite na Virginiju u pot­pu­nos­ti sadr­žan u Orlandu, naj­du­žem i naj­šar­mant­ni­jem lju­bav­nom pismu u knji­žev­nos­ti, u kojem ona istra­žu­je Vitu, uvla­či ju u sto­ljet­ne splet­ke, pre­ba­cu­je iz jed­nog spo­la u dru­gi, igra se s njom, obla­či u krz­na, čip­ke i sma­rag­de, zadir­ku­je i koke­ti­ra s njom te ju oba­vi­ja velom tajne.“

billy-zane-and-tilda-swinton-in-orlando-1992Britanska adap­ta­ci­ja u reži­ji Sally Potter dati­ra iz 1992. godi­ne, a poseb­no ju se hva­li zbog doča­ra­va­nja loka­ci­ja pisa­nog dje­la koje su vizu­al­nu izu­zet­no snaž­ne. U ovoj fan­tas­tič­noj biograf­skoj dra­mi s Tildom Swinton, Billyem Zaneom i Quentinom Crispom u glav­nim ulo­ga­ma pra­ti­mo pri­ču mla­dog ple­mi­ća Orlanda koje­mu u kas­nom 16. sto­lje­ću kra­lji­ca Elizabeta I. nare­di da osta­ne zauvi­jek mlad. To mu omo­gu­ću­je dugu i dubo­ku filo­zof­sku potra­gu za lju­bav­lju, poezi­jom, mjes­tom u druš­tvu i smis­lom živo­ta, ali ne samo s toč­ke gle­di­šta muškar­ca već i žene u koju se pri­rod­no pre­obra­ža­va u 18. stoljeću.

„Moja zada­ća u adap­ta­ci­ji knji­ge Virginije Woolf bila je pro­na­ći način na koji osta­ti vjer­na duhu knji­ge i auto­ri­či­nih namje­ra, ali isto­vre­me­no biti i nemi­lo­srd­na i pro­mi­je­ni­ti one dije­lo­ve knji­ge koji nisu fil­mič­ni. Najneposrednije pro­mje­ne su struk­tur­ne. Priča je pojed­nos­tav­lje­na, a svi oni doga­đa­ji koji nisu zna­čaj­ni za Orlandovu pri­ču su izba­če­ni. Orlandove rije­či i pogle­di u kame­ru su isto­vre­me­no ekvi­va­lent auto­ri­či­nog obra­ća­nja čita­te­lji­ma te poku­šaj pre­va­đa­nja nje­ne duho­vi­tos­ti u film­ski humor“, kaza­la je svo­je­vre­me­no reda­te­lji­ca Potter.

Bijele veče­ri pro­gram je Kluba PFT‑a kojeg vodi novi­nar Boris Vincek i koji iz mje­se­ca u mje­sec dovo­di ekra­ni­za­ci­je popu­lar­nih (i manje poz­na­tih) roma­na i krat­kih pri­ča. Strukturiran je poput klu­ba čita­te­lja, a pro­jek­ci­ja­ma pret­ho­di kra­tak uvod u film i roman, dok je nakon gle­da­nja na ras­po­re­du disku­si­ja s publi­kom. Koncept Bijelih veče­ri pret­pos­tav­lja da je ona una­pri­jed pro­či­ta­la knji­gu kako bi disku­si­ja o adap­ta­ci­ji i pri­je­la­zu pri­če sa stra­ni­ce na ekran bila zanim­lji­vi­ja i potpunija.

Priredio B. V.