„POD UDAROM ZAKONA“ JIMA JARMUSCHA NA KLUBODROMU PULSKE FILMSKE TVORNICE

30.11.2016.

Nezavisna crno-bije­la drama/komedija/krimić „Pod uda­rom zako­na“ (Down by Law, 1986.) Jima Jarmuscha – s izvr­s­nim Tomom Waitsom, Johnom Luriem i Robertom Benignijem u glav­nim ulo­ga­ma – bit će pri­ka­za­na ovog čet­vrt­ka, 1. pro­sin­ca, u 20 sati u sklo­pu Klubodroma Pulske film­ske tvor­ni­ce, a pro­gra­mom će mode­ri­ra­ti Ivana-Nataša Turković. Ulaz na pro­jek­ci­ju je slobodan.

down-by-lawRadnja tre­ćeg Jarmuschovog dugo­me­traž­nog fil­ma vrti se oko uhi­će­nja i bije­ga iz zatvo­ra troj­ce muška­ra­ca, nije­dan od kojih nije veli­ki kri­mi­na­lac, no svi ima­ju lošu sre­ću u živo­tu i oda­bi­ru pri­ja­te­lja. Redatelj je ovdje odba­cio uobi­ča­je­ne kli­še­je veza­ne za sam bijeg i, umjes­to na način nje­go­ve izved­be, foku­si­rao se na inte­rak­ci­ju među zatvo­re­ni­ci­ma. Ključan ele­ment ovog kons­truk­ti­vis­tič­kog neo-noira je spo­ra kame­ra Robbyja Müllera, koja hva­ta arhi­tek­tu­ru New Orleansa i močva­re Louisiane u koju zatvo­re­ni­ci dos­pi­je­va­ju. Müller je poz­nat po radu za Wima Wendersa, a s Jarmuschom je i kas­ni­je sura­đi­vao na fil­mo­vi­ma „Tajanstveni vlak“ (1989.), „Mrtav čovjek“ (1995.) i „Put samu­ra­ja“ (1999.).

down-by-the-lawJarmusch je oka­rak­te­ri­zi­ran kao mini­ma­lis­tič­ki fil­maš, čiji neo­bič­ni fil­mo­vi izbje­ga­va­ju žur­bu. Također, klo­ne se tra­di­ci­onal­ne nara­tiv­ne struk­tu­re, pa tako i jas­nog napre­do­va­nja rad­nje, te su više foku­si­ra­ni na sta­nja i razvoj liko­va. Njegovi rani rado­vi obi­lje­že­ni su snaž­nim kon­tem­pla­tiv­nim tonom, dugim šut­nja­ma i sta­tič­nim kadro­vi­ma, a zahva­lju­ju­ći nji­ma Jarmusch je pos­tao utje­caj­ni pred­stav­nik tren­da ame­rič­kog fil­ma ces­te i jedan od naj­ve­ćih zago­vor­ni­ka neza­vis­nog filma.

„Pod uda­rom zako­na“ ima poput dru­gih nje­go­vih rado­va tem­po i ritam blu­esa i jazza. Glazbu su radi­li muzi­ča­ri Tom Waits (čija pje­sma “Jockey Full of Bourbon” veli­čans­tve­no otva­ra film) i John Lurie, a u fil­mu je po prvi put pred­stav­ljen ame­rič­koj publi­ci tali­jan­ski komi­čar Roberto Benigni. Benigni i Nicoletta Braschi, čiji liko­vi se u dra­mi zalju­be, u stvar­nom živo­tu su se kas­ni­je vjen­ča­li. Jarmuschovi pro­ta­go­nis­ti su obič­no osam­lje­ni avan­tu­ris­ti i među nji­ma se čes­to nala­ze stra­ni glum­ci i liko­vi. Interakcija i sin­te­za raz­li­či­tih kul­tu­ra, arbi­trar­nost naci­onal­nog iden­ti­te­ta i nepo­šti­va­nje etno­cen­triz­ma, patri­otiz­ma ili naci­onal­nih osje­ća­ja uobi­ča­je­ne su Jarmuschove teme. Tako je i dija­log u fil­mu neri­jet­ko na ne-engle­skom jezi­ku. To je u skla­du s reda­te­lje­vom ide­jom pre­ma kojoj on gle­da na Ameriku „kroz oči stran­ca“, u namje­ri stva­ra­nja obli­ka svjet­skog fil­ma koji sin­te­ti­zi­ra europ­sku i japan­sku kine­ma­to­gra­fi­ju s onom holivudskom.

Izvor