Mahaluša Indira Kučuk-Sorguč gošća knjižnice u Umagu
U Gradskoj knjižnici grada Umaga, u srijedu 10. listopada, predstavljena su književna djela čija je autorica popularna sarajevska novinarka i spisateljica Indira Kučuk-Sorguč. Književna večer je nastala u organizaciji Nacionalne zajednice Bošnjaka Bujštine čija je predsjednica Mersada Borić pozdravila prisutne. S autoricom je razgovarala njezina suradnica Slavica Lončarić, te su obje tijekom večeri pročitale pokoju priču iz ovih najtiražnijih izdanja u Bosni i Hercegovini. Knjige koje su se promovirale i iz kojih je pročitano nekoliko ulomaka su: “Ja mahaluša”, “Ja mahalac”, te “Bekan u klimaksu”. Sva tri djela su zapravo zbirke vrlo čitanih kolumni koje su prethodno objavljivane u Bosansko Hercegovačkom magazinu Azra. Kučuk-Sorguč je pisala kolumne koje na duhovit način obrađuju život parova i muško ženske odnose u Bosni općenito. Autorica je svojim kolumnama koje imaju oblik priča stekla veliku popularnost u svojoj zemlji, a doživjele su dodatni uspjeh nakon što su od pisanih tekstova uređene u kazališne predstave “Ja, mahaluša” i “Ja, mahalac”.
Riječ “mahaluša” koja se javlja u naslovu autoričinih kolumni i zbirki proistječe iz riječi mahala koja znači kvart, odnosno gradska četvrt, a mahaluša označuje ženu koja prepričava događaje iz tuđih života. Negativna strana je što su ti događaji često neugodni, a širenje takvih priča rezultira u spuštanju statusa osoba koje su glavni likovi njenih priča, dok je pozitivna strana otvorenost i dostupnost ljudi iz susjedstva slično kao unutar uže obitelji. 
Druga knjiga nosi naziv “Bekan u klimaksu”, a odnosi se na muškarce koji u zreloj dobi žele ponovno iskusiti draži mladosti. Iako izlaze u časopisu koji se bavi životima osoba poznatih u javnosti, kolumne ove popularne novinarke se često bave životima običnih ljudi. Kako ona sama kaže, sve su priče istinite, pa iako se imena osoba o kojima se govori u pričama ne navode, često se opisane situacije i likovi mogu prepoznati u stvarnome životu, htjeli to oni ili ne. Priče nastaju iz svjedočanstava koje su joj prepričali njeni prijatelji ili susjedi, bilo da su govorili o samima sebi ili njima poznatim osobama. Indira Kučuk-Sorguč naglašava da joj nije cilj omalovažavati, nego naprosto ima tendenciju i naum potaknuti svoje čitatelje da uče iz tuđih iskustava i grešaka umjesto od vlastitih. Briljantni humor spisateljice vrvi sarajevskim žargonom, priče, kako sama kaže, imaju svoj kontekst, pouku i poruku, a karakteriziraju ih njeni jedinstveni uvidi u životne situacije u svijetu koji nas okružuje.
Priče su složene na takav način da naracija prelazi od jednog lika na drugi mijenjajući perspektivu čitatelja, dok ne stigne do posljednjeg koji će svojim mišljenjem ili izjavom izazvati učinak vica. Jedan od primjera šaljivog uvida jest spoznaja kako je moda tetoviranja tijela danas uzela toliko maha da čak i bake tetoviraju inicijale unučadi, dok su se nekada tetovirali samo “KP-ovci i jalijaši”, (osuđenici iz kazneno popravnih domova, te besposličari i nasilnici). Što je najbitnije, to je bosanski i ženski humor – urnebesan, zarazan i lagan, a jedina prepreka razumijevanju zna biti što ljudi koji nisu iz Bosne ne mogu znati što pokoja specifična žargonska riječ znači. Glavne žrtve Indirine kritike su ljudske slabosti, koje ona razotkriva i izvrgava ruglu bilo da ih imaju političari koji kupuju ljubav, ili nevjerni muževi. Tko god se previše odmaknuo od načina života koji se njegovao od vremena prabaka, koji se smatra ispravnim, i koji je usmenom predajom došao do današnjih dana, može se dovoljno isticati da ga “vigilantica” mahaluša “prozove”. Autorica svojim kolumnama stavlja sebe u duboku povezanost sa svojim narodom, odnosno bosanskim i sarajevskim muškarcima i ženama s kojima dijeli mane i vrline, te drugim riječima poručuje: „Ja sam jedna od vas i ništa mi ne može promaknuti!“
Tekst Marko ŠORGO
Fotografije Lidija KUHAR
