“Portreti obitelji” Vlahe Bukovca i “Istovremeno” Ane Požar Piplica u Novigradu
U sklopu programa Međumuzejske suradnje Umjetničke galerije Dubrovnik i Muzeja Lapidarium, autorica koncepta suradnje dr.sc Jerica Ziherl i kustosica izložbi dr.sc. Rozana Vojvoda predstavile su u Novigradu, 19. listopada dvije izložbe. Postavi pripadaju zbirci Umjetničke Galerije Dubrovnik, a autori su slavni slikar Vlaho Bukovac (1855.-1922) i fotografkinja, slikarica, te video autorica Ana Požar Piplica.
Vladimir Torbica, pročelnik Upravnog odjela za kulturu Istarske županije, otvorio je izložbe, otkrivši jednu zanimljivost, odnosno da se Vlaho Bukovac rodio kao Biagio Faggioni, u hrvatsko talijanskoj obitelji, a svoje je ime i prezime pohrvatio 1877. na nagovor Mede Pucića prije odlaska u Pariz. Izložba koja nosi naziv “Portreti obitelji” sastoji se od deset slika koje su djelo Vlahe Bukovca, te dvije slike čije su autorice njegove kćerke Ivanka i Jelica, a svi izloženi radovi naslikani u tehnici ulje na platnu nastali su između 1900. i 1937. godine. Motivi slika su članovi uže obitelji slavnog slikara iz Cavtata, gdje je dio izloženih slika i nastao, dok su ostale naslikane u Pragu. Zadivljujuće majstorstvo utemeljitelja modernog hrvatskog slikarstva se ispoljava na svim razinama, od kojih se posebno ističe briga o proporcijama.
Muzej grada Novigrada po prvi put ugošćuje izložbu Vlahe Bukovca, a kustosica Rozana Vojvoda naglašava da radovi ovog izvrsnog slikara brojnošću, kvalitetom i značajem zauzimaju izuzetno mjesto u zbirci moderne i suvremene umjetnosti Umjetničke galerije Dubrovnik, te se predstavljanje ovog utemeljitelja hrvatskog modernog slikarstva, čija se djela nikada nisu izlagala u Novigradu, nametnulo kao prva ideja u promišljanju međumuzejske suradnje s Muzejom Lapidarium. Zbog prilagodbe manjem prostoru Muzeja Lapidarium odabrana je specifična i intimna tema portreta članova uže Bukovčeve obitelji iz cavtatskog i praškog perioda koja uključuje portrete žene Jelice, kćeri Marije, Jelice, Ivanke i sina Agostina. “Portreti cavtatskog perioda uglavnom su rađeni u pleneru, uz prisustvo jarke dnevne svjetlosti u svijetloj paleti u kojoj dominiraju bjeline. Portreti praškog perioda kada se slikar povukao u osamu uglavnom su rađeni u interijerima, a najčešći modeli su mu kćeri Marija, Jelica i Ivanka u trenucima učenja i odmora. Kod portreta obitelji postoji jedna opuštenost i ležernost koja se ne nalazi kod naručenih portreta i koja je jednako plod intimnog odnosa između slikara i modela kao i dugogodišnje prakse njihova poziranja. Zanimljivo je da kćerke Jelicu i Ivanku Bukovac, koje su bile prve žene studentice na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, s neskrivenim očinskim ponosom, prikazuje s ikonografskim atributima njihove slikarske vokacije – Jelicu u atelijeru u činu slikanja, a Ivanku s kistom, u zamrljanoj slikarskoj kuti.”
Vlaho Bukovac rođen je u Cavtatu, gradiću nedaleko od Dubrovnika, 1855. godine, ali je veći dio života proveo izvan Hrvatske. Studirao je u Parizu na École des Beaux Arts kod profesora Alexandera Cabanela od 1877. do 1880. Već 1878. uspješno izlaže na pariškom Salonu kao prvi hrvatski slikar uopće. Godine 1882. doživio je izniman uspjeh slikom „La Grande Iza“, čije su reprodukcije na Salonu rasprodane u tisućama primjeraka. Nakon završenog školovanja, u Parizu boravi do 1893. godine, upoznaje umjetnost impresionista, prelazi na življu skalu boja i radi u prirodi. Često je boravio u Engleskoj (1882. – 1892.), a od 1902. pa do kraja života je u Pragu, gdje radi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Vlaho Bukovac je bio izuzetno plodan autor, s golemim opusom od oko 1200 ulja na platnu, te stotinjak akvarela, tempera i crteža.
Izložba nazvana “Istovremeno” čija je autorica Ana Požar Piplica sastoji se od 13 ploča od pčelinjeg voska s urezanim natpisima kao što su: vrijeme, mama, tata, moj najružniji san, devotio, luxus i druge te projekcijom desetominutnog videorada “Domjenak u Muzeju suvremene umjetnosti Pelegrin”. Radovi su nastali u posljednjih 19 godina od materijala sakupljenog od ostataka crkvenih svijeća. Naime, autorica se bavi restauracijom i to često upravo u vjerskim objektima. Od otopljenog voska izlivenog u kalupe umjetnica izrađuje ploče odnosno skulpture, raznih nijansi u koje urezuje riječi odnosno poruke te ih prepušta vremenu i vremenskim uvjetima na daljnje oblikovanje. Crno bijeli film nastao 2018. godine prikazuje skupinu ljudi koji dolaze na zamišljeni domjenak u devastiranom turističko hotelskom objektu Pelegrin u Kuparima u Župi dubrovačkoj, koji poput mnogih sličnih objekata kod nas gubi bitku s vremenom, a mogao bi po navodima umjetnice, kad bi se htjelo, postati čak i Muzej suvremene umjetnosti. Cijela izložba upućuje na tankoćutan element ljudske duše koja traži svoj dom između bilježenja i iščezavanja, bilo da se sklanja u vjeri ili u umjetnosti.
Kustosica navodi da je jedna od ploča nastala kada je umjetnica radila prostornu intervenciju u Bukovčevoj rodnoj kući u Cavtatu, a dvobojnom površinom s pigmentima boje zapravo predstavlja hommage zidnim slikarijama koje je umjetnik u mladoj dobi radio u svojoj kući. “Nestajanje, iščezavanje materijalnih stvari koje umjetnica tematizira nabrojanim radovima i svojim pločama od voska, te propitivanje otisaka vremena u ovom zabilježenom susretu s hotelom Pelegrin, koji najvjerojatnije samo čeka svoje rušenje, dobivaju svoju epsku varijantu. Ovog puta riječ je o drugačijim, kako sama umjetnica kaže sintetičkim materijalima koji propadaju na drugačiji način i koji se poput intimističkih gabarita kamenih ljetnikovaca ne mogu romantičarski stopiti s prirodom, o većim dimenzijama građevine koju umjetnica u vizionarskom duhu naziva hipotetičkim muzejom suvremene umjetnosti. Supstance koje se opiru nestajanju susreću se i opet utiskuju u prolaznost materijalno.”
Ana Požar Piplica rođena je 1968 godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Miroslava Šuteja 1997 godine. Bavi se slikarstvom, fotografijom i videoradom. Živi i radi u Močićima i Dubrovniku. Autorica je dvanaestak samostalnih izložbi, te je sudjelovala na desetak skupnih.
Postavljanje izložbi su omogućili Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, te gradovi Dubrovnik i Novigrad, a mogu se posjetiti do 19. studenog.
Tekst Marko ŠORGO
Fotografije Lidija KUHAR
