Izložba o fanzinima u Dnevnom boravku DC‑a Rojc
Pogled unatrag
• Izložba „Retrovizor: fanzini u Hrvatskoj“, te razgovor o samom mediju, njegovoj povijesti i mogućoj budućnosti u Hrvatskoj održani su prošlog petka, 16. studenog u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc.
Prethodno postavljena u Klubu Booksa i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, izložba se u Rojcu može pogledati do 29. studenog. Nastala je u sklopu projekta “Aktivni arhivi za aktivno znanje: mladi u Centru za dokumentiranje nezavisne kulture”, koji u akademskoj godini 2017./2018. provodi Udruga za promicanje kultura Kulturtreger u partnerstvu s Odsjekom za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Na projektu radi skupina studenata i mladih volontera zainteresiranih za domaću nezavisnu scenu, od kojih su neki tek kad su u to krenuli prolistali prve fanzine u svom životu, dok su neki i sami autori fanzina. Pri tom ih je ugodno iznenadio broj novih fanzina koje su uspjeli prikupiti, što potvrđuje da interes za ovaj „zastarjeli“ medij još uvijek postoji.
Fanzin je neprofitabilna i nezavisna publikacija rađena prema “uradi sam” (DIY – do it yourself) principu, najčešće tiskana u manjoj nakladi. Kako bi dokazali da nije riječ o minornom, nego zanimljivom i naprednom dijelu nezavisne kulturne, autori izložbe odlučili su oživjeti dio arhiva i baciti pogled u natrag na domaću fanzinsku scenu, izradivši i vlastiti „meta-fanzin“, kao svoj doprinos dokumentiranju, ali i oživljavanju scene. U fanzinu Retrovizor se, pored teksta o povijesti domaćih fanzina, može pročitati intervjue s ekipom iz skvota BEK, s bendom Drotpad i fanzinašima Mašom i Gajom, zatim strip i tekst o tehnologiji izrade fanzina, recenzije nekih novijih fanzina, distro-listu s popisom mjesta na kojima se može doći do fanzina (Infoshop Knjižnica Pippilotta, Infoshop Karlovac, Zin Zin, Nigdjezemska…), kao i mapu Hrvatske s popisom od tristotinjak fanzina koji su u nekom trenutku izlazili u Hrvatskoj. Naglasivši da su svjesni kako to ni približno nije konačan popis, ali može poslužiti kao dostatan uvid u povijest i raznolikost domaće scene, autori su u Retrovizoru za one koji žele znati više priložili i popis relevantne literature, uz poziv svim zainteresiranima za suradnju u popunjavanju arhive i oživljavanju scene, da im se jave na mail: booksa@gmail.com.
U razgovoru po otvorenju izložbe, uz moderatoricu, Dunju Kučinac iz zagrebačkog Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, sudjelovali su dvoje suradnika na „Retrovizoru“ Nikola Mokrović i Pero Kusalo iz Zagreba, zatim dobri poznavatelji pulske i istarske fanzinske scene Dean Cukon, Oleg Morović i Marko Vojnić Gin, te stripašica, danas muzejska pedagoginja u MSUI‑u, Iva Gašparović.
Pričalo se o tome što su fanzini bili nekad, a što mogu biti danas, u kontekstu promijenjenih okolnosti njihove izrade, distribucije i recepcije. Pero Kusalo iznio je kratku povijest fanzina, čiji se počeci mogu nazrijeti u 20-im i 30-im godinama prošlog stoljeća kad su se u SAD‑u pojavili prvi magazini koje su u tiskali fanovi SF – filmova, dok su istovremeno u SSSR‑u disidentski pisci objavljivali svoje „samizdate“ iz „kućne radinosti“. Javljaju se potom i horor, rock i strip fanzini (tzv. comiczinei, koji su kasnije nazvani comic books), ali svoj pravi procvat taj medij doživljava tek sredinom 70-ih, s pojavom novog vala i punk supkulture.
Iz tog razdoblja datira i početak fanzinske scene u Jugoslaviji. Međutim, zbog političke situacije, a i skromnih tehničkih uvjeta (prvi su fanzini nastajali na tzv. šapirografima, strojevima za ručno umnožavanje tekstova i slika, a svaki se takav stroj morao prijavljivati policiji), svoj pravi bum na ovim prostorima fanzini doživljavaju tek nakon Titove smrti, u 80-ima s postupnom liberalizacijom društva i usporednim napretkom tehnologije, jer je pojava fotokopirnih uređaja znatno olakšala izradu fanzina.
Linearnost priče na par godina razbija rat, kad je sve naizgled zamrlo i mreža koja je već bila formirana među fanzinašima je razbijena. Kao svijetli primjer naveden je fanzin „Preko zidova nacionalizma i rata“ (koji su zajedno radili fanzinaši iz Srbije i Hrvatske, probivši nekim svojim putovima potpunu komunikacijsku blokadu među zaraćenim državama), a veliku ulogu odigrao je i Arkzin – politički fanzin Antiratne kampanje Hrvatske koji je kasnije prerastao u pravi magazin. Zajedno s još jednim magazinom, NoMad, Arkzin je zaslužan za širenje informacija o fanzinskom izdavaštvu.
Najčešće teme bili su bandovi i intervjui s njima (koji su se obično obavljali putem pisama, pa se na odgovore pobožno čekalo i po mjesec dana), recenzije ploča, kazeta i drugih fanzina, ali pisalo se i o anarhizmu i antikapitalizmu, o ekologiji, vegetarijanstvu i veganstvu, straight edgeu, feminizmu i drugim temama. Međutim, tadašnju se političku situaciju u Hrvatskoj, (tuđmanizam, pljačku u pretvorbi i privatizaciji, ratne zločine, porast netrpeljivosti prema manjinama i dr.) nije puno komentiralo.
Scena je ponovno oživjela tek po završetku vojnih akcija, kad se situacija primirila, te su s radom nastavili mnogi stari, a pokrenuto je i puno novih fanzina. Iva Gašparić se prisjetila da se s fanzinom prvi put susrela kao srednjoškolka na strip-radionici Krešimira Zimonića. Radionica je održana na Art & Music festivalu 1995. (čiji je glazbeni dio bio otkazan zbog mobilizacije u Oluju) i polaznici su tada u 5 dana uspjeli izraditi i objaviti 3 broja strip-fanzina kojeg su nazvali Graah i „mislili su da su jako subverzivni i avangardni“. Ista je grupa (svi su danas afirmirani likovnjaci – npr. Damir Steinfl, Jelena Đanko, Matija Pisačić, Draško Ivezić) nastavila neko vrijeme djelovati i predstavljajući se jednostavno kao Kolektiv objavila strip fanzin Variete Radikale.
S pojavom interneta, blogova i društvenih mreža, a danas i web-zinea, u poplavi informacija koja disperzira interese i pozornost čitatelja fanzinski oblik komunikacije postaje suvišan, jer ga zamjenjuju brži mediji i kraće forme – sms poruke i statusi ograničeni brojem znakova. Fanzina je tako sve manje, a oni preostali su puno češće umjetnički projekti, likovni ili literarni, tzv. art-zinei, ili pak fanzini osobnije naravi, nego klasične brošurice kakve su se nekad dijelile od ruke do ruke i služile informiranju, debati i aktivizmu.
U širem spektru, kazao je Marko Vojnić ‑Gin, fanzinaška scena odgojila je mnogo kreativaca i aktivista i danas su mnogi od njih profesori, edukatori, dizajneri, pozitivni ljudi. Napomenuo je da se, iako bi on osobno volio da se taj medij održi, fanzin danas vraća u modu više kao hipstersko pomodarstvo, jednako kao snimanje albuma na audio kazete.
Na to je iz publike replicirala Iva Milaković, koja je pojasnila da je snimanje kazeta danas svojevrstan bunt, a osim što jesu jeftinije, one su i način da se zaobiđu korporacije koje traže svoj dio kolača i sva pravna lica koja kontroliraju internet. Stoga ona smatra da kako kazete, tako i fanzini i danas imaju smisla.
Sudionici su se složili da je fanzinska scena u Hrvatskoj bila najživlja tijekom devedesetih i dvijetisućitih godina. Tada je odigrala važnu ulogu u komunikaciji, kreativnom izražavanju, razmjenu informacija i povezivanju, odnosno neki tip političke socijalizacije za ljude koji su osjećali potrebu za prisvajanjem prostora slobodnijeg govora i okupljanja, politiziranjem osobnog iskustva i razmjenom informacija pod vlastitim uvjetima i mimo službenih kanala. Stvarane su tako alternativne zajednice, umreživale su se i održavane ispod radara sistema s kojim se nisu uspijevale saživjeti. Najbolji je primjer za to pulski Monte Paradiso kolektiv koji već skoro 3 decenije zadržao svoj DIY način, gradeći svoju mrežu bez interneta, sponzora, natječaja ni pokroviteljstava. (Ipak, pritisak fiskalizacije nije izbjegao ni njihov, anarhistički, šank.) Paradisovac Dejan Cukon prepričao je svoja iskustva s njihovim fanzinom i labelom„Novo istarsko podzemlje“, i općenito bogatom pulskom i istarskom fanzinskom scenom, o kojoj je govorio i Oleg Morović, predstavivši Fanzinoteku u fažanskoj Kasarni, gdje je za 24. i 25. studeni najavljena i besplatna radionica izrade fanzina, otvorena svim uzrastima.
Pojavom novih medija fanzin se u novom mileniju doista polako gasi, na njega se sve više gleda samo kao na kuriozitet i postaje tek još jedan povijesni fenomen kojeg proučavaju i arhiviraju muzealci, pa tako danas u Čakovcu postoji najveći arhiv s preko 1.500 popisanih (koji će najvjerojatnije biti preseljen u zagrebačku „Booksu“) i do sada oko 300 digitaliziranih fanzina, koji će za 2 tjedna biti objavljeni na adresi fanzin.hr.
„Fanzin kao specifični fenomen je neponovljiv, jer je bio vezan za specifično vrijeme i subkulturu“, kazao je Nikola Mokrović, koji je radio na čakovečkom arhivu „Može se razlagati i može biti ponovno aktualan, ali danas ići nešto raditi sa škaricama, ljepilom, klamericama besmisleno je U “bunker situaciji” tuđmanizma doživljaj vanjskog društva bio je dijelom pojednostavljen na „ja i mi“ zajednice ljudi kojima je poveznica bio punk i „ono malo sačuvanog zdravog razuma nasuprot liberalno kapitalistički i nacionalistički nadojenima“. Danas tome nije tako, ali analogija će uvijek živjeti i vraćat ćemo joj se, smatra Morović.
Iz publike je, na kraju razgovora, postavljeno i pitanje o cenzuri u vrijeme bivše države. Na tvrdnju Ive Gašparić kako je nije bilo, iz publike je reagirao prof. Denis Sardoz iz ŠPUD‑a, ustvrdivši kako je cenzura bila itekako prisutna u ranijim razdobljima. Zapravo i nastanak fanzina je po njemu izravna posljedica nemogućnosti komunikacije službenim putovima. Prve fanzinaše usporedio je s partizanima, koji u svojim šapirografiranim uratcima možda nisu bili pretjerano politički artikulirani, ali „bili smo poput pećinskog čovjeka koji ostavlja otisak svoje ruke, htjeli smo jednostavno reći da postojimo“. Danas, međutim, iako im svake godine uz ostale zadatke zada i stvaranje jednog fanzina, njegovi učenici uglavnom odrade zadatak, ali ne pokazuju želju za daljnjim bavljenjem fanzinima.
Općenito, u razgovoru je ponavljano kako smo sa svih strana bombardirani informacijama, pažnja nam je raspršena i većina bira brže medije, ali uvijek će se naći poneki entuzijast koji će u svojoj potrebi za izražavanjem posegnuti i za fanzinom. Međutim, biti će to njihova mogućnost izbora, a ne nužnost.
Tekst Daniela KNAPIĆ
Fotografije Igor DRAŽIĆ, arhiva Rojcneta
