RAZGOVOR S GRAFIČAROM RAOULOM MARINIJEM
Želim izaći iz grafike i ući u umjetnost: zanimaju me teme iz povijesti Pule i povijest Slavena
• Radove akademskog grafičara, Puležana Raoula Marinija imali smo prilike vidjeti u galeriji Poola pod nazivom „Hej Slaveni“ kada nam je rekao da se zapravo osjeća podijeljeno „u Puli me zovu Talijanom, a u Italiji gdje sam studirao i radim zovu me – „brutto Slavo“, pa otuda moja potreba da istražujem svoje korijene i otkrijem svoj identitet kroz umjetnost kojom se bavim.“
Kako bi opisao svoj umjetnički izraz?
- Ja sam se našao u grafici, malo je otporniji materijal od kista i ulja, ima borbe, ali ima i nježnosti kad moraš paziti kako stavljaš papir, da ga ne uprljaš, da ga ne razbiješ. Nisu mi važne tehničke osobnosti nekog rada, jer ako se baziraš samo na tehniku nećeš nikad uspjet ništa reći, ali isto tako kad imaš dobru tehničku bazu lakše pronađeš svoj izraz. Treba zaboravit tu akademsku uštogljenost i taj zanat koji nas tjera samo da se natječemo s drugima. To mi nije jedini način izraza, ima tu instalacija gdje grafika izlazi sama iz sebe.
Trenutno živiš u Veneciji i aktivan si član kolektiva „Lab43 for Print“, čime se sve bavite?
- Radimo na interdisciplinarnim projektima, dolaze nam ljudi koji se žele izrazit kroz grafiku i mi ih vodimo kroz faze izražavanja, učimo jedni od drugih i razvijamo se, u toj našoj komuni svako svakom pomaže, a finalni proizvod može biti na papiru ili instalacija uz korištenje metala i kamena. Prostor nam je u starom napoleonskom Fortu blizu Venecije, ima tamo raznih umjetničkih udruga, a mi u kulturno umjetničkom udruženju Lab43 pomažemo ljudima da prođu kroz svoj proces i uspostave kontakt s onime što rade. Ovdje su dobrodošli svi umjetnici, profesionalci i amateri kako bi stvarali i istodobno pridonijeli razvoju i udruge i zajednice.
Koje si sve izložbe i projekte do sad realizirao ?
- Moja prva samostalna izložba bila je u Vodnjanu 2012., u galeriji El Magazein, to je bila fotografska izložba „(in)famous eyes“, zapravo kolaž s fotografijama. Tema je bila… ma malo sam dječački to odradio, tek sam bio završio srednju školu, šetao sam se u 8. mjesecu po Puli s tim kartončićima – tiskao sam na kartonima tuđe oči – i molio sam ljude da stave to ispred svog lica i radio sam njihove portrete. To su bile oči poznatih ličnosti, pjevačice, glumci po starom zanatu kao Clint Eastwood. Fotografije sam kolažirao s izjavama tih ličnosti – s izrescima iz novina o tome kako su postali ono što jesu. Oči su ogledalo duše, pa me to navelo na razmišljanja o tome šta je netko postigao i koliko je to povezano s njim samim, jer ono što stvarno je Clint Eastwood – nije ono što mi vidimo! Mi ne znamo tko su zapravo te poznate ličnosti, a svi ih poznajemo i mislimo da znamo sve o njima.
Nakon Opće gimnazije u Puli, krenuo si na studij grafike u Italiju…
- Da, dolazim iz obitelji grafičara, a kažu mi da sam Talijan – talijanska manjina u Puli, pa je logičan nastavak bio studij u Italiji. Najprije Academia di belle arti u Urbinu, a nakon toga magisterij u Veneciji na smjeru Arti visive e discipline dello spettacolo – grafica d’arte pod mentorstvom Paola Fraternalija s kojim postajem dobar prijatelj i 
sad surađujemo u kulturno umjetničkoj udruzi “Lab43 for Print”. Tijekom i nakon studija imao sam grupne izložbe na Bijenalu grafike u Lodzu u Poljskoj, na Bijenalima grafike u Italiji, pa Srbiji. Dobio sam nagradu Carnello Carte ad Arte (Bijenale grafike u Italiji) gdje sam izlagao ksilografiju, drvorez s Jan Palachom što je važna nagrada koja nagrađuje grafiku kao zanat. Na svojoj prvoj izložbi u Puli, u galeriji Poola izlažem radove koji su jetkani na željezu i tiskani metodama koje tradicionalni grafičari ne bi odobrili; koristim više boja i ne izlažem pod staklom. Ovdje želim izaći iz grafike i ući u umjetnost, ljudi se zatvore u tehničke zadanosti, a meni je važno raditi umjetnost, a ne raditi tehnička dostignuća.
Možeš li nam opisati neke od projekata na kojima si radio, a koji idu u tom smjeru?
- S mojim kolektivom „Lab43 for Print“ radio sam, prošle godine na Festivalu sedam dana stvaranja u Pazinu, radionicu dubokog tiska ali smo se, sasvim slučajno, spojili s radionicom psihologije „Upoznavanje sebe“ i uspjeli to izraziti kroz grafiku. To je dobar primjer za grafiku koja ulazi u umjetnost. Radili smo s matricom željeza – najprije smo tiskali hrđu, pa su polaznici na to skidali, nadodavali, tukli, bilo je važno da sebe najprije vide kao zahrđalu matricu, a kako su radili na sebi tiskali smo i sljedeće stanje. Na radovima se moglo vidjeti što su naučili o sebi i o grafici, jer u vizualnoj umjetnosti sve se vidi, ne možeš lagat. Ljudi i radovi prolazili su kroz preobrazbu u tom procesu međusobnog povezivanja, učenja i druženja i od radova je nastao veliki hram – instalacija. Napravili smo je s matricama – koje se inače na izložbama ne izlažu, a mi smo sve spojili u jedan veliki kolaž na juti koji je visio kao baldahin i pričao o procesu upoznavanja sebe kroz umjetničko stvaranje.
Vratio si se iz Kine u veljači ove godine, kako je izgledala ta umjetnička suradnja?
- Projekt je krenuo kako bi profesori iz Kine, s njihovih akademija došli kod nas u „Lab43 for Print“ vidjet što se dešava u grafici u Europi, ali zapravo se radi o razmjeni iskustava, pa smo i mi otišli tamo. Naziv projekta je Hill + i cilj mu je oživljavanje ruralnih područja Kine. Tamo gradovi postaju preveliki jer ljudi iz sela odlaze u gradove, pa se daju razni fondovi kako bi se pridonijelo životu ruralnih područja. Kroz našu umjetnost surađivali smo s običnim ljudima, tokarima, farmerima i stolarima u tom jednom ruralnom mjestu koje se zove Mjesto bambusa. Oni imaju tradiciju kaligrafije, pa smo urezivali na bambusu sve što su stanovnici rekli o nama, nakon što smo to tiskali od toga smo napravili ritualni performans; njima smo poklonili svoje uratke i zahvalili im se na ritualni način. Stvarno sam uživao u projektu, jer ti tu nisi više umjetnik, ti si kanal kroz koji prolazi umjetnost, jednostavno i prirodno postigli smo to da i seljak u Kini shvati da je to umjetnost – u kojoj je i on sudjelovao. To je koncept Josepha Beuysa koji kaže „nema umjetnosti ako svi oko tebe ne sudjeluju u stvaralačkom procesu“. Tako nam je bilo i na Sedam dana stvaranja. Poanta je da ljudi koji sudjeluju dožive umjetnost na način da ona nije elitna sila, i nije rezervirana samo za počašćene pojedince, nego samim tim što živiš – ti stvaraš.
Ovo je zanimljivo polazište, sigurno ima uporište u nekim od umjetničkih pravaca ili tendencija?
- Arte Povera je bio umjetnički pokret 60-tih i 70-tih u Italiji, ili siromašna umjetnost koja se bazira na upotrebi jeftinih i jednostavnih materijala, ujedno je i protest protiv komercijalizacije umjetnosti. Koriste se svakodnevni i zanatski materijali kao zemlja, drvo, staklo, kamenje, plastika, željezo, novine ili ostaci tekstila. Tu umjetnici pokušavaju razbiti dihotomiju između umjetnosti i života pa koriste neupadljive materijale neke zatečene situacije. To se isprepliće s Beuysovim idejama „da je i varioc u Uljaniku nesvjesno – umjetnik“, varioc to smatra zanatom, ali i oni loši varovi koje je napravio možda mogu biti umjetnost – ovisi samo kako gledaš na to.
Kako se Arte povera odražava u tvom radu?
- Taj se utjecaj jasno vidi u procesu kojim radim kao šta je hrđanje matrica, udubljivanje materijala, tisak na nekonvencionalan način jer tiskam s bojama koje nisu boje za tisak nego imaju tu neku industrijsku komponentu, a odražava se i u materijalima koje koristim jer jetkam na željezu, koristim drvorez, izreske iz novina, jutu… Kod Arte povera je važno izaći iz konvencionalnih materijala jer koristimo jeftin materijal ili materijal koji bi se inače bacio tako da zapravo i recikliramo.
Tvoji radovi, koji su bili izloženi u galeriji Poola prije par mjeseci u prvom su redu ideološki inspirirani sa Slavenstvom?
- U galeriji Poola izlažem zajedno sa slikarom Stojanovićem, moj se opus zove „Hej Slaveni“ i inspiriran je u prvom redu serijom slika „Slavenska epopeja“ Alphonsa Muche što je bila tema mog diplomskog rada. Istražujem povijest Slavena, ali i ulogu povijesti u svakodnevnom životu i njezino tumačenje, s obzirom da dolazi do iskrivljavanja činjenica kroz prenošenje povijesti. Mucha je Moravac iz Češke koji je radio kao grafičar u Parizu, i na kraju se života uspio posvetiti istraživanju svojih korijena kad je u Pragu dobio priliku da oslika vijećnicu u čast nastanka Češke države, pa je nastala njegova epopeja od 25 slika. Ja želim napraviti epopeju od 7 slika, jer stara slavenska riječ živjete – što znači živjeti – ima 7 slova. Svaka će biti instalacijski kolaž, a bit je u – živjeti. Na tome ću raditi sljedećih godinu dana ili dvije.
Na izložbi si bio izložio prve dvije od tih sedam instalacijskih kolaža na kojima, između ostalog, čitamo pretiske novinskih članaka.
- Bio sam inspiriran s Lucićevom smrti, autorom Feral Tribuna, pa sam krenuo istraživati njegov rad, što je pisao, je li imao pravo te kako je to utjecalo na moj život. Na mojim radovima je i motiv vučedolske golubice koja je simbol hrvatske povijesti, a pojavljuje se i partizanka „kozarčanka“ Milja Marić s natpisom – Za što smo se mi borili?
Koristiš i glagoljicu tj. jedan je rad u obliku slova E iz glagoljice. Zanimljiva je tvoja fascinacija lokalnom poviješću i tradicijom.
- Kako sam istraživao svoje korijene – krenuo sam iz glagoljice. To je bilo prvo pismo, prvi oblik komunikacije, svako slovo nešto znači. Ima veze s tiskom, to je grafička komunikacija snižavanja ideje na njezin najosnovniji oblik. Imam potrebu da istražujem svoje porijeklo jer rođen sam tu gdje je miš-maš svega. Ja sam rođen kao Hrvat, moj stari je rođen Jugoslaven, nono Talijan, a pradjed Austrougarac, a svi smo rođeni u Puli i okolici. I naravno da ti dođe da se zapitaš tko si i što si i ima li uopće smisla tražiti nacionalni identitet. Ako ništa drugo, kroz upoznavanje svoje povijesti možeš puno naučiti i uspostavit kritički pogled prema svijetu.
Znaš li već sada koje će biti teme preostalih pet instalacijskih kolaža za epopeju Živjete?
- Ovisi o pričama na koje ću nailaziti ubuduće, a koje imaju veze s našom poviješću. Vjerujem da ću raditi na temi Viribus Unitis što je jedan od brodova ratne austro-ugarske mornarice koji su u pulskoj luci potopili Talijani ne znajući da je rat završen i da je to zapravo njihov brod. To mi je odlična priča iz Pule jer je fascinantno do kud može ići ljudska glupost. Iz Pule sam i zanimaju me teme iz naše povijesti, pa ću sigurno raditi i nešto s Rimljanima, jer tu gdje god iskopaš nađeš neku rimsku iskopinu.
Iako toliko inspiriran pulskom poviješću, trenutno živiš u Veneciji.
- Ja bih se volio vratit u Pulu, ali da znam da će tu netko cijenit moje radove i kad bi moj rad bio dovoljno plaćen. U Italiji preko udruge uspijevamo doći do fondova za izložbe, umjetnost se tamo malo više cijeni, no niti tamo nije jednostavno proizvodit i izlagat umjetnost. Za napraviti grafiku treba ti mašinerija koja je skupa, glomazna i teška, u udruzi „Lab43 for Print“ je imaju pa tamo i stvaram, a surađujem i s drugim umjetnicima, mentorima i profesorima s Akademija, razgovaramo o umjetnosti, čak i onako usput, i cijelo vrijeme rasteš i učiš. Vratiti se tu moja je životna tema, a lajtmotiv mi je „Adio Pola“ od Gori Ussi Winnetou.
Razgovarala Ana FORNAŽAR
Fotografije Ana FORNAŽAR i arhiva Raoula MARINIJA
