Razgovor: Dijana Vidušin – glumica i članica žirija 66. Pule
Glumica Dijana Vidušin tijekom godina nanizala je mnoštvo uspješnih kazališnih i filmskih uloga poput onih u filmu o Koku, već deset godina u Gavelli igra čitav pazon raznih uloga, snima i na televiji, zanima je glazba, a ove godine ukazana joj je čast da bude u žiriju Pulskog filmskog festivala.
Kako je biti u žiriju? Kakvo je to iskustvo? Možeš li nam opisati čitav taj proces?
To je prije svega super prilika da pogledaš sve filmove. Ranijih sam godina uvijek mislila da ću već nekom drugom prilikom pogledati određeni film koji me zanima…
A ovako sam imala priliku sve pogledati i to je stvarno super jer nekad čuješ s raznih strana da nešto nije dobro a onda pogledaš film i svidi ti se, ili obratno. Tako da je to na kraju stvarno subjektivan dojam.
Općenito, kad ocjenjuješ umjetnost je zeznuto zato što to nije sport, nema pobjednika, nisu tu sekunde u pitanju… Tu taj umjetnički dojam koji ovisi o puno stvari. Recimo, možda u nekom filmu koji nije dobar kao cjelina, teško se onda i ti kao glumac možeš istaknuti. A negdje gdje sve funkcionira oko tebe onda možeš dobiti poticaj da se i ti istakneš, tako da to ovisi o puno faktora.
No, odluke smo donijeli uglavnom jednoglasno, mada čujem da nije uvijek tako. Baš smo konstatirali da smo dobra ekipa. Nekad su ostajali do dugo u noć, bilo je predomišljanja ujutro…
Ima 17 kategorija tako da nam je trebalo nekih pet sati da donesemo odluku ali uglavnom moje prvo žiriranje prošlo je dobro.
Ipak, nadam se da ću sljedeće godine s nekim filmom doći u Pulu.
Zlatnu Arenu dobila si u Puli prije deset godina
Tako je, bilo je to s filmom Ljubavni život domobrana, Pave Marinkovića, poslije sam imala Ministarstvo ljubavi s istim redateljem pa Uzbunu na Zelenom vrhu, Čejen Černić.
Prošle godine radila sam jedan jako zanimljiv kratki film sa Snježanom Tribuson, ali na žalost nije mogao ući u konkurenciju Pule zato što je već bio prikazan na Festivalu u Splitu. To mi je žao jer sam baš ponosna na taj film, šteta da ga ljudi u Puli nisu imali prilike vidjeti.
Puležanka si, kako je biti u Puli, pokloniti se pred publikom u Areni. Ovdje si i počela s glumom
Znam si često vrtjeti film u glavi – naime, baš sad kako smo gledali filmove u INK razmišljala sam kako sam na toj sceni počela, kroz te lože trčala, nevjerojatno koliko je godina prošlo i sad sam u nekoj potpuno drugačijoj ulozi ovdje.
Ali, lijepo je, naravno, da smo uspjeli i Borko Perić, Jadranka Đokić, Helena Minić Matanić, Romina Vitasović… i ja i da se bavimo tim poslom te se razvijamo kao glumci.
Kao klinac nešto doživljavaš nedostižno, no putem shvatiš da je samo stvar uloženog truda i da je sve moguće.
Dramsku akademiju upisala si odmah nakon srednje škole što nije čest slučaj
Da, to je uspjeh. Bilo je 170 ljudi i onda ako upadneš među 12, to valjda nešto znači. To je sve bilo vrlo intenzivno. Taj prvi krug, pa onda sedam dana rada s profesorima… Veliko je to uzbuđenje, pogotovo kad prođeš. I onda tek kreće taj studij koji je jako intenzivan. A i kad ga završiš konstantno se moraš usavršavati. Stalno radiš s novim ljudima, nove neke uloge, tekstove… Mijenjaju ti se i životne uloge… Ja sad s trenutnim životnim iskustvom drugačije pristupam nekim ulogama nego što bi im pristupala prije.
Jesi li se nekad putem zapitala je li gluma bila pravi izbor?
Da, puno puta. Čak i dan danas znam se to pitati. 2000. godine sam upisala Akademiju, radila puno projekata s puno različitih ljudi i svejedno mi unutar neke uloge ili nekog procesa, zna doći da se zapitam je li to za mene.
Kad sam u Splitu radila jednu ulogu s redateljicom Matijom Uležnik, Ujak Vanja, tada sam u sebi nešto prelomila i baš mi je bilo teško jer me taknulo negdje u nešto što još nisam uspjela osvijestiti i onda sam mami rekla da nisam ja za to.
Za par dana sam imala neku dobru probu, bila je super scena i nazvala sam je da joj kažem da je sve ok.
Ima toga, to je pravi Lunapark emocija, a to je možda i dobra stvar jer se onda do kraja dajem u to. Mada to zna biti naporno.
Kako je nakon Akademije tekao tvoj glumački put?
Nakon završene Akademije jedan redatelj me zvao da u Splitu radim predstavu i onda su me pozvali da ostanem u ansamblu jer nisu imali mlađih glumica. Tamo sam bila tri godine i onda sam radila tu predstavu Ujak Vanja. U njoj je igrala Nataša Janjić koja je tada bila u angažmanu Gavelle. Uprava ju je došla gledati pa su vidjeli i mene i nakon toga me pozvali u Zagreb. U Gavelli sam od 2008. godine.
Drage uloge
Igram spektar raznih uloga. Nije lako napraviti dobru predstavu i lijep je osjećaj kad tako nešto stvoriš.
Ricard treći mi je draga predstava. To je teška, emotivno nabijena uloga, igram kraljicu u doba Shakespearea, koja izgubi muža i dvoje djece. To mi je bio izazov, način kako odigrati gubitak djece, a potom ubojica djece traži ruku njezine kćeri da bi se sve na dvoru pomirilo i ona na kraju pristaje na to jer je to manje zlo.
Ta scena bila mi je vrlo izazovna za odigrati.
Volim igrati i Kiklopa, svidjela mi se suradnja s Anočićem, baš je bilo super, jedan lijep proces.
Radiš i na televiziji, emisiju za djecu Juhuhu i skečeve o majčinstvu
Da, kao majka blizanki Inspiraciju crpim iz svakodnevnog života, parkova, vrtića i slično.
Scenarij za to piše jedna mama, žena od redatelja. Zgodan je to projekt, zabavno mi je igrati razne karaktere, tipove majki. Riječ je o privatnoj produkciji koju HRT otkupljuje.
Juhuhu radim već četiri godine. I tu vučem iskustvo od kuće, svakodnevno promatram taj zanimljiv dječji um. Znam se smijati nakon Juhuhua, u emisiji pričam sa semaforom, kaktusom, plišancima…No, to je taj dječji svijet, njima je sve stvarno, njih proučavati je genijalno, ta njihova vjera u izmišljene svjetove je izuzetna.
Imala si izlet u glazbene vode
Da, radili smo jednu stvar zajedno moj suprug Mario Knezović i ja. On je inače glazbenik, frontmen benda Zoster. Snimali smo s Edijem Cukerićem u Puli.
Zanimljiv mi je taj svijet glazbe, nekad čak znam razmišljati kako bi bilo fora snimati album.
Inače, on je također bio u Puli na Festivalu, u ulozi glumca. Daješ li mu savjete vezano za glumu?
Da, imao je ulogu u filmu Bog postoji, njeno ime je Petrunija.
On snima jako puno, krenuo je s Danisem Tanovićem i filmom Cirkus Kolumbija i nakon toga je počeo baš puno snimati.
Ide mu gluma, on ima tu karizmu i uvjerljivost. Nekad znamo proći i komentirati neku ulogu, ali u principu ga puštam da sam nađe neki svoj način glume.
Je li život glumca lakši u Zagrebu nego što bi bio, primjerice u Puli?
Zagreb je, na sreću centar i tamo imaš priliku raditi i druge stvari, od sinkronizacije crtića, do radija, ja sudjelujem i u jednom lijepom projektu gdje čitamo poeziju na radiju. To je izlet u nešto malo drugačije, to mi baš bude melem za dušu.
U tom smislu dinamičan je život glumca u Zagrebu. No uvijek mi je poseban osjećaj doći s nekom predstavom u Pulu, romantičan ili nostalgičan, svakako poseban osjećaj, tu gdje si počeo uvijek se rado vraćaš.
Razgovarala Paola ALBERTINI
Fotografije P. ALBERTINI
