Tko se (još) sjeća Stripoteke?
Igor Dražić izlaže u galeriji Poola
Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ
Kao prva izložba u ovoj godini u galeriji Poola je prošlog četvrtka otvorena i sve do 23. travnja može se razgledati izložba poznatog pulskog fotografa Igora Dražića pod neobičnim naslovom „Stripoteka Panorama“.
Većini mlađarije taj naslov ne izaziva nikakve asocijacije, ali funkcionira gotovo kao tajni kod prepoznavanja za generaciju koja je, poput samog Igora, odrastala na tom nekoć popularnom strip magazinu, kroz koji su se mnogi prvi put susretali s u to vrijeme u svijetu popularnim strip junacima. Kao što je taj magazin nastojao pružati sažet uvid u svjetsku strip produkciju, tako je ovom izložbom, prilagođenom malom prostoru galerije, Igor ponudio sažet presjek svojih preko četiri desetljeća bavljenja fotografijom, upornog, pomnog i nenametljivog bilježenja pulskih događanja i njemu zanimljivih detalja svakodnevice, „prirode i društva“.
„Igor je preskroman i samozatajan i nije baš izlagački aktivan, iako sam čitajući njegov kurikulum bio ugodno iznenađen da za sobom ima niz prestižnih nagrada, što nije ni čudo jer je vrstan fotograf“, krenuo je u svoje predstavljanje autora voditelj galerije Poola Bojan Šumonja, ali je onda zastao i rekao da su mnogi posjetitelji primijetili i zavitlavali ga pitanjima zašto se te večeri odjenuo svečanije nego za otvorenja vlastitih izložbi. Kako bi pojasnio svrhu tog „outfita“ ispričao je da je nedavno raspremao stan pokojnih roditelja i od tate je sačuvao samo jednu kravatu. Nju je te večeri, zajedno s klasičnim sakoom, odjenuo u čast svog lani preminulog oca Teodora, kao i Igora, kojeg je nazvao izuzetnim čovjekom i autorom.
„Igora znam jako dugo godina“, nastavio je Šumonja, „Još osamdesetih, kad nisu bili u upotrebi digitalni i pametni telefoni i nije bilo ni fotoaparata ili su bili jako rijetki, Igor je bio jedan od onih ljudi koji je Pulom išao samo s fotoaparatom i bilježio sve događaje. Njegova veličina je i u tome što je bio svojevrstan reporter i mnogi su događaji ostali zabilježeni jedino zahvaljujući njemu. To je sigurno jedna velika arhiva i vrijednost koju bi jednog dana trebalo valorizirati.“
“Ovo što je Igor donio za ovu izložbu“, ocijenio je Šumonja, „nazvao bih „mini retrospektivom“ iako ona to nije. Nije u pitanju jedan ciklus ili jedna tema, već kako mi je i Igor sam objasnio, on i inače tako radi, istovremeno puno različitih stvari. Jednostavno je napravio neku kompilaciju te svoje produkcije, bilo da su fotografije analogne ili digitalne.“
Vremenski raspon izloženih fotografija je od „vremena Stripoteke“ do danas – npr. među njima su se našle i dvije s nedavno u prostorijama udruge Rondo Histriae u Rojcu održanog koncerta/poetskog performancea trija „Još gori“.
Dražić izuzetno memorira stvari koje su se događale u povijesti grada i bivše države-pričao je dalje Šumonja, zaključivši da je – budući je izloženo i puno veduta Pule iz različitih razdoblja, ova izložba i svojevrstan hommage Puli.
U tom smislu, zanimljivo je da je sa dvije odabrane fotografije Igor naznačio i pulsku fotografsku povijest – na prvoj je Majstor Alojz Orel zabilježen na njegovoj posljednjoj izložbi, a na drugoj dvije nasmijane pulske srednjoškolke koje su danas u inozemstvu vrlo cijenjene fotografkinje i dio uspješne i mnogoljudne „pulske umjetničke dijaspore“ – Jelena Vukotić i Silvija Potočki.
Pored tih, prepoznatljivo pulskih, fotografija, izloženo je i više zanimljivih foto-eksperimenata ili pak efektnih fotografija uvećanih detalja iz prirode.
Iako ga je Šumonja pozvao da i sam nešto kaže o izložbi, Dražić se elegantno izmaknuo tom zadatku, kazavši kako je dovoljno rečeno, te potvrdivši tako svoju reputaciju tihog i osjetljivog introverta koji više voli fotkama bilježiti trenutke nego o njima pričati…
Rođen u Puli 1961. godine, Dražić je (prije osnutka ŠPUDA) u klasi profesora Ivana Obrovca završio smjer grafički dizajner pri Centru “Branko Semelić” i od tada do danas ne prestaje s fotografijom kao svojom glavnom umjetničkom preokupacijom. Imao je dvije samostalne izložbe u Puli, u HUiU 2020. i u Galeriji Makina 2024. godine. Fotografirao je pulske grupe Messerschmitt, Spoons, Zhel i Gori Ussi Winnetou za omote njihovih diskografskih izdanja. Član je HUIU‑a, a bio je i član selekcije Hrvatskog fotosaveza 12. FIAP Nature Biennalea u Adelaideu u Australiji 2003. godine. Dobitnik je glavne nagrade XIX. Trofeo Andrea Politzer u Trstu, 1999. godine, srebrne plakete Mundial fotofestivala za c/b fotografiju (Rovinj 1998.), diplome s rovinjske Grisie 1997. godine, zlatne plakete za crno bijele fotografije na temu „Otok i more“ (Kukljica 2002.), prvo mjesto 5. salon crno-bijele fotografije „100+1“ (Rijeka 2017.), počasno priznanje FIAP‑a na 17. međunarodnom trijenalu „Pozorište u fotografskoj umetnosti“ (Novi Sad 2023.) Osim kao fotograf poznat je i kao pasionirani muzički znalac, dobro upućen kako u klasiku tako i u suvremene glazbene tokove, što potvrđuje i svojim angažmanom na Radio Rojcu.
