Umjetnost u izolaciji
Vrijeme strpljenja, vraćanja sebi i temeljnim ljudskim vrijednostima
• Karantena, izolacija – pomalo zastrašujuće riječi koje impliciraju odvojenost od svijeta, situaciju u kojoj se danas nalazimo. Već 15 dana smo zbog koronavirusa izolirani i ne zna se koliko ćemo svi skupa biti u toj nezavidnoj situaciji. Dok nekima ona jako teško pada, drugi čak i uživaju u njoj, koriste vrijeme za sebe, stvaraju… stoga smo upitali kako ove dane izolacije provode naši umjetnici – glazbenici, književnici, slikari…
Članovi grupe Nola zajedno stvaraju i dijele zajednički život, pa im ova situacija nije toliko strana. „Mi smo i prije ove pandemije puno posla obavljali od doma, jedino što nismo radili od doma su naravno koncerti i medijska gostovanja, dakle, nastupi na televiziji, radiju ili neko eventualno snimanje spota. Koncerata sada naravno nema, a sve ostalo što se medija tiče radimo od doma, bilo da se radi o intervjuima za radio, televiziju ili portale“, ispričala nam je Gabrijela Galant Jelenić.
Kod njih se i dalje sve „vrti“ oko glazbe. Kako nam Gabi kaže, Marijan se povremeno povuče u neki kutak kuće, uzme gitaru, svira, vježba, stvara, ponekad mu se djeca pridruže pa se druže svi zajedno s instrumentima.
Na pitanje je li za njih ovo vrijeme motivirajuće, inspirativno ili ih pak pomalo deprimira, Gabi odgovara: „Kao što sam i rekla, nije nam novost situacija da puno vremena provodimo doma i zajedno kao što mnogima je, ono što nas pomalo zabrinjava je što nitko zapravo sa sigurnošću ne može reći koliko će cijela ova situacija trajati i ono što nas brine još i više jest ekonomski udar na svih nas, na cijelo društvo koji će se dogoditi kad pandemija utihne i kad se počnemo vraćati u, nazovimo to, normalu. Fali nam naravno i druženje s ljudima u stvarnom svijetu, nije ni djeci jednostavno i lako, jer im fali druženje s vršnjacima, život nam se svima promijenio. Ono što bi svakako bilo dobro da svi kao pojedinci u društvu učinimo je da iskoristimo ovo vrijeme i zaista preispitamo svoje prioritete u životu“.
Nola je, na žalost, morala otkazati nekoliko koncerata, ali i sve pregovore i dogovore oko onih ljetnih.
„Spavanje što duže, šetnja s brekom u osami uz more, rad u ateljeu od 10 do 17 sati, pa navečer literatura i filmovi. Zvuči idealno, no nije“, veli nam slikar Robert Pauletta i dodaje: „Na sreću, još uvijek, uz sve odgovarajuće i propisane uvjete, mogu koristiti svoj radni prostor, atelje koji se nalazi u zgradi društvenog centra Rojc u Puli. U toj ogromnoj zgradi tek smo nekolicina kojima je omogućen radni boravak i u tom smislu moram reći da je tišina kao i cjelokupna atmosfera poprilično nadnaravna. Nipošto ne bih rekao i da je inspirativna. Kao i više puta do sada život sedokazao većim, snažnijim i nepredvidljivijim od svake umjetnosti pa si sve češće postavljam ona, znate već koja pitanja. S druge pak strane, u svom radu primjećujem popuštanje određenih inhibicija (nasljeđe, povijest, škola) i čini mi se da sve više postajem nesputano svoj. Kao neka nova mladost“, zaključio je Pauletta.
Njegova kolegica, Roberta Weissman Nagy nema te sreće da može otići i raditi u atelje, zbog čega joj je žao. No, mimo toga, ovo vrijeme smatra poklonjenim.
„Prvo sam jela par dana pa sam se posložila i shvatila da je ovo vrijeme, unatoč tome što mu je uzrok strašan, poklonjeno vrijeme svakom, pa tako i meni“, izjavila je.
Radi online nastavu s dvije škole u kojima radi, a uz to, uživa. „Radim na izračunima materijala za svoju izložbu u Sv. Srcima, i na hrpi obaveza koje su čekale da se malo uspori ritam…„, rekla je i zaključila kako vjeruje da će izaći drugačija iz stana od one koja je ostala u prinudnoj izolaciji na čemu je na neki čudan način i zahvalna.
Dr Andreji Matoševiću vrijeme u izolaciji sve je samo ne monotono. Uređivanje knjige, recenziranje radova i knjiga, objavljivanje svojih radova ono je čime se bavi, a svakodnevno drži i e‑predavanja svojim studentima. „Ono služi svrsi, ali nije ni blizu kao predavanje u učionici“, komentira.
Svoje pratitelje često uveseljava duhovitim objavama na Facebooku kojima komentira trenutno stanje u društvu, pa i time „krati vrijeme“.
I njegov kolega, književnik Amir Alagić, vrijeme izolacije provodi sve samo ne monotono „Posao od kojeg živim, a to je rad u školi, preselio sam u kuću. Posla je mnogo, satima sjedim za računalom, upućujem što je potrebno napraviti i odgovaram na mailove s radovima. Gledam filmove i serije – i ja sam postao moderan pa pratim HBO i Netflix – i naravno čitam. Upravo čitam Pekića, no ne „Besnilo“ koje bi u ovom dobu bilo najaktualnije, već „Godine koje su pojeli skakavci“. Ne mogu se oteti misli da je i ovo zatvorsko štivo itekako aktualno. Po svemu sudeći mi ćemo imati proljeće koje su pojeli skakavci, i za tim žalim. Nadam se da neće pojesti i ljeto…“, pripovijeda Alagić.
Na pitanje piše li i hoće li mu ova situacija poslužiti i kao inspiracija za neku od idućih knjiga, kaže:
„Nažalost, ne uspijevam pisati, pokušavam se odmaknuti od situacije i pisati o stvarima koje su do jučer bile naša svakodnevica, no u tome mi ima nečeg lažnog, kao da okrećem glavu ili je zabijam u pijesak, jer to jednostavno više nije naša svakodnevica. Trenutno pokušavam napisati jedan naručeni tekst na aktualnu temu. Nadam se da će se ovaj nažalost s početka rečenice, kako rekoh, pretvoriti u srećom i u pogledu pisanja, a pogotovo ove pošasti“.
Veli kako nema nekih problema biti odvojen od svijeta: „Ni inače nisam baš u najboljim odnosima s istim, no debelo bih lagao kad bih rekao da mi dojučerašnji svijet ne nedostaje. Živimo u dubokoj psihozi i rado bih da se što prije vratimo na staro. Nadam se, vjerojatno uzaludno, da ćemo se vratiti bolji nego što smo bili“.
Smatra kako COVID-19 neće preko noći iščeznuti. „Nažalost, neće se dogoditi dan kad će nam netko reći gotovo je, idemo sve po starom. On će nestajati polagano i na kraju će se tek primiriti. Za dugo će vrijeme na licu čovječanstva ostati ožiljak od ovoga što nam se događa. TV kalendari i emisije tipa Dogodilo se na današnji dan će i za pedeset i sto godina govoriti o tome, uključujući i sve one posljedice kojih mi još uvijek nismo niti svjesni. Bit će nezaobilazan u svim sferama života, od medicine, gospodarstva, psihologije, sporta, koječega drugoga, pa tako i umjetnosti. Hoće li i koliko će meni biti ta tema inspirativna, tek ćemo vidjeti. Riječ inspirativno zvuči tako naivno i nevino u trenucima kad čovjek ne zna kako će ovo završiti i hoće li izvući živu glavu“, zaključio je Alagić.
Glumica Dijana Vidušin prve dane izolacije je provodila u Zagrebu gdje živi, ali onda je s obitelji došla u rodni Medulin jer im je tamo postalo pretijesno, klaustrofobično. „Ovdje smo u kući i imamo dvorište, zapravo izolaciju samu po sebi. Najviše vremena provodim s kćerima, ali ugrabim vremena i za nešto pročitati, pogledati, vježbati…“, kaže nam Vidušin. Dodaje da joj je prije izolacije na poslu bilo jako intenzivno razdoblje s puno proba i predstava i žudjela je za danima „ničega“.
„Izgleda da će biti puno takvih dana. Ali zbilja nisam u poziciji za jadikovanjem. Zahvalna sam što mogu biti sa svojom obitelji u ovakvoj ‘izolaciji’. Ovo je vrijeme strpljenja, vraćanja sebi i temeljnim ljudskim vrijednostima“, smatra Vidušin.
Tekst Paola ALBERTINI
