Povodom ispraćaja „Novina”
Prije nekoliko dana (točnije 04. svibnja) na Hrvatskoj televiziji prikazana je posljednja epizoda 3. sezone serije „Novine”, koja je pokrenula lavinu pohvala kod kritičara domaćih mainstream medija.
Činjenica jest da je serija imala zapaženog uspjeha izvan hrvatskih granica, da je ambiciozno zamišljena po obrascu mozaičke naracije u stilu kultne serije „Žica” i da je vizualno dobro napravljena (neki naročito ističu dojmljivo uklapanje prepoznatljivih riječkih vizura u narativno tkivo serije). No s druge strane, „Novine” također nisu lišene Matanićevih uobičajenih redateljskih boljki. Matanić često nastoji biti veći redateljski “frajer” nego što određena narativna situacija dozvoljava, tako da mu likovi često doplivaju do granice groteske, a to nije dobro.
Ako se želi postići uvjerljiva razina društvene kritičnosti, onda je bolje da su likovi plastičniji (naročito oni od velikog društvenog utjecaja poput političara, tajkuna, biskupa itd.), da osim loših i imaju i poneku dobru osobinu, nego da su klišejizirane personifikacije zla. To, naravno, ne ide na teret samo redatelju Mataniću, nego i scenaristu Ivici Đikiću, inače cijenjenom novinaru, uredniku i književniku, koji čak i život u njemu poznatom redakcijskom okružju često prikazuje nerealnim u kontekstu današnjeg vremena.
Čini se da su pohvale „Novinama” više rezultat onoga što bismo htjeli dobiti od domaće televizijske produkcije, nego onoga što smo doista dobili. Iako su „Novine” svakako dobrodošle, valja se ponovno podsjetiti da u povijesti hrvatske televizijske produkcije imamo neke briljantne serije (Gruntovčani, Kuda idu divlje svinje, Naše malo misto) koje, doduše, nikad nisu prikazivane na Netflixu, ali je njihov umjetnički status i dalje neupitan. Kada recentni autori dostignu ili nadmaše njihove razine moći ćemo tvrditi da imamo doista dobru seriju.
Elvis Lenić





