Neven Ušumović dobitnik Nagrade Janko Polić Kamov za 2020. godinu
Vijest da je Neven Ušumović ovogodišnji dobitnik prestižne Nagrade Janko Polić Kamov, koje Hrvatsko društvo pisaca dodjeljuje za najbolje književno djelo na hrvatskome jeziku, obradovala je osim samog pisca i sve njegove 
prijatelje i poznanike, a posebno njegove Umažane. Zbirku kratkih priča “Zlatna opeklina”(Sandorf, 2019.), prosudbeno povjerenstvo u sastavu Nikola Petković, Andrea Zlatar Violić i Velid Đekić, proglasilo je najboljom od 97 knjiga pristiglih na natječaj, ocijenivši je kao “štivo samozatajnog erudita koje spada u sam vrh suvremene književnosti”.
Bio je to povod za kratki razgovor s omiljenim umaškim piscem i knjižničarom.
Gdje si pronašao nadahnuće za to djelo?
- “Zlatna opeklina” moja je četvrta zbirka kratkih priča, a peta knjiga proze. Već su prvi moji literarni počeci vezani za fikcionalno ispisivanje prostora, odnosno života lokalne zajednice čiju svakodnevicu dijelim ili poznajem. Moja prva zbirka priča „7 mladih“ posvećena je Zagrebu, „Makovo zrno“ Subotici, „Rajske ptice“ Kopru, a kratki roman „Ekskurzija“ Zaprešiću i okolici. Sa „Zlatnom opeklinom“ napokon je na red došao Umag i hrvatska Istra, gdje radim i djelujem kao knjižničar, pisac i prevoditelj, evo, već gotovo dvadeset godina. Razlog tome odugovlačenju bila je činjenica da nisam nalazio pravi ključ za fikcionaliziranje ovog grada i sredine koja mi toliko znači i koja me je kao „furešta“ tako lijepo primila i doslovno zaposlila. Budući da je svakodnevni život ovog područja već desetljećima presudno određen turizmom, jedne besane noći sinulo mi je kako je upravo turizam ujedno i specifični generator fikcije na ovim prostora. Ovom knjigom htio sam, dakle, pokazati kako jedna mikroregija živi pod teretom brenda „atraktivne turističke destinacije“, odnosno želio sam markirati različite oblike simulacijskih i fantazmatskih kreacija i projekcija koje privlače turiste u ove krajeve.
Kako si se osjećao nakon što si saznao da si pobijedio?
- Zbirka kratkih priča u Hrvatskoj rijetko kada ulazi u uži izbor za književne nagrade, a pogotovo ne kada je u pitanju „sredovječni autor“. Dakle, zaista nisam očekivao nagradu za ovu knjigu. Oduvijek mi je bila bitnija dobra 
književna kritika ili razgovor o knjizi, a „Zlatna opeklina“ i s te je strane imala puno sreće: prikazi knjige i intervjui povodom „Zlatne opekline“ bili su objavljeni, odnosno emitirani na HRT‑u (Gordan Nuhanović, emisija „Knjiga ili život“), na Trećem programu Hrvatskog radija (Igor Gajin, emisija „Bibliovizor“), na RTS‑u (Saša Ćirić, radio emisija „Oko Balkana“), u Večernjem listu (Denis Derk), Vijencu (Strahimir Primorac), u novosadskom časopisu Polja (Vladimir Arsenić), u subotičkoj Hrvatskoj riječi (Davor Palković), na portalima Booksa (Ivan Tomašić), Lupiga (Vid Jeraj)… izvanredan čitateljski krug! No, Nagrada Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca, koja „promiče inovativnost, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu“ neovisno o književnom rodu i na koju je ove književno izuzetno kvalitetne godine pristiglo 97 knjiga te u čijem žiriju su takvi književni znalci kao što su Andrea Zlatar Violić, Velid Đekić i Nikola Petković, za mene je najveća čast koja mi je ikada ukazana kao piscu. Kolegice i kolege knjižničari, spisateljice i pisci, čitateljice i čitatelji sa svih strana još uvijek mi se javljaju s čestitkama, nikada nisam doživio takav val veselja, val koji me tako visoko diže i koje me tako dugo nosi! Sidro mi je „Zlatna opeklina“ jer sve to njoj daje život: knjiga bez čitatelja tužna je pojava, to mi knjižničari najbolje znamo. Nadam se da će se oko ove moje zbirke, koja je objavljena točno prije godinu dana, sada stvoriti novi čitateljski krugovi.
Koje autore, ako ih ima, možeš smatrati svojim književnim uzorima?
- Ja sam prije svega čitatelj i da imam vremena pisao bih mnogo više o knjigama i piscima koje volim i kojima se vraćam. Među moje dugoročne spisateljske planove (koji se obično ne ostvare) spada i knjiga u kojoj bih skupio svoja čitanja zbirki kratkih priča, odnosno knjiga proze pisaca koji su se afirmirali osamdesetih godina, a to su od mojih favorita: Edo Budiša, David Albahari, Svetislav Basara, Dubravka Ugrešić, Davor Slamnig, Vladimir Pištalo… No, mojih priča, a pogotovo „Zlatne opekline“ ne bi bilo bez izvrsnih pisaca hrvatske suvremene proze: bez Daše Drndić, Milana Rakovca, Zorana Ferića, Romana Simića, Stanka Andrića, Delimira Rešickog, Luke Bekavca, Tee Tulić, Želimira Periša, Asje Bakić, Kristiana Novaka, Roberta Perišića, Damira Karakaša… ali i klasika, na koje u ovoj knjizi neposredno ili posredno referiram, a to su Vladimir Nazor, Fulvio Tomizza i Antun Šoljan. Za kraj, od ključne važnosti za „Zlatnu opeklinu“ utjecaj je istarskih umjetnica i umjetnika: Eveline Rudan, Ivone Orlić, Roberte Razzi, Darija Marušića, Marka Brecelja i Francija Blaškovića.
Kad možemo očekivati promociju i gdje?
Ah, promocija. O tome, možemo razgovarati sljedeće godine, bez maski.
Tekst Marko ŠORGO i Lidija KUHAR
Fotografija Lidija KUHAR
