Razgovor s redateljem Zrinkom Ogrestom koji je trijumfirao na 68. Puli
Prepoznavanje suštinski bitnoga za život svakoga od nas
• Hrvatski scenarist i filmski redatelj Zrinko Ogresta trijumfirao je na ovogodišnjem 68. Pulskom filmskom festivalu. Njegov film „Plavi cvijet“ dobio je Veliku zlatnu Arenu za najbolji film, Zlatnu Arenu za režiju, Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu i Nagradu kritike u hrvatskom programu pa smo od njega prvo htjeli doznati jesu li mu se slegnuli dojmovi?
- Pomalo da. Sada u ovim god mogu reći da mi Arene više znače nego one u mlađim godinama jer s godinama je možda teže ostati stvaralački i sadržajno svjež i ovo ti daje nekakav vjetar u leđa da još uvijek imaš što i kako reći. Sad već spremam jedan novi film, nadam se da će i ove Arene pripomoći da u njega uđem još sigurniji. Izlazeći s pozornice nakon dodjele nagrada, voditelj dodjele, Tarik Filipović mi je čestitao, a ja mu dometnuo: “Nadam se čestitanju i kad vidiš film“. Naravno da je pristojno ljudima čestitati na uspjehu, svi to činimo. Kad je, međutim, o malim kinematografijama riječ čini mi se da se one znatno više hrane uspjesima nego samim djelima. Mi ćemo slaviti činjenicu da nam je neki film dobio važnu nagradu, bio u programima festivala poput onih u Veneciji, Berlinu i Cannesu, ma kakav bio. Čini mi se da upravo to mogu izgovoriti ja čiji su se filmovi prikazivali i nagrađivali na velikim festivalima. Klasici hrvatske filmske povijesti poput Babajine „Breze“, Berkovićeva „Ronda“ ili Mimičina „Događaja“ nisu bili ni na Veneciji, ni u Berlinu ni u Cannesu. Zar im ta činjenica umanjuje vrijednost ? I bi li ti filmovi vrijedili više da su prikazani na tim festivalima. Ne, i ne bi. Alfred Hitchcock nikada nije dobio Oscara, je li zbog toga manje vrijedan redatelj? Naravno da nije. Mislim da je ovo važno naglasiti, možda ovo čita poneki moj student, da treba gledati i znati prepoznati dobar film neovisno je li ili nije ovjenčan nagradama te da činjenica da je film nagrađen ili prikazan na velikom festivalu ne znači nužno da je i bolji od nekoga koji to nije.
Film je već gostovao na nekim svjetskim festivalima, koji je dalje njegov put?
- Veliki festivali svakako pružaju priliku da film bude vidljiviji, dopre do čim većeg broja gledatelja. Prikazivanje u glavnom programu moskovskog festivala to je pomoglo i „Plavom cvijetu“. Nakon moskovske premijere u travnju ove godine, filmu je stiglo niz poziva na druge festivale u svijetu, od Haife preko Aleksandrije do Munchena i niza ostalih, a pozive i interes za filmom primamo gotovo svakoga dana.
Što vas je privuklo kod teksta Ivora Martinića?
- Ivorov scenarij je prije svega bio skladan i lijep. Taj scenarij, odnosno sam film, problematizira sadržaje s kojima se susreće baš svatko od nas, vuče nas u srž nekih obiteljskih odnosa i traži prepoznavanje suštinski bitnoga za život svakoga od nas. U trenutku kad nas se nastoji zarobiti globalnim sadržajima i globalnim problemima koji bi nam, kao, trebali biti važniji od onih osobnih, naših, ljudskih, učinilo mi se kako jednim ovakvim filmom treba skrenuti pozornost upravo na to, podsjetiti nas da smo ljudi i da nas se pusti biti ljudima. Već je verzija scenarija koju mi je Ivor dao na čitanje bila jako dobra tako da nekoliko idućih, koje sam radio sam, nisu suštinski mijenjale tekst već su ga prilagodile mom filmskom i ljudskom svjetonazoru, donekle izbrusile, „izglancale“ te dodatno filmski artikulirale.
Koliko je izazovan rad na filmu u doba korone?
- Pretpostavljam da je vrlo složen, ne osobito izazovan. Snimanje „Plavoga cvijeta“ dovršeno je tik pred početak pandemije pa smo mi izbjegli muke koje imaju moje kolege koje su snimanje započele za vrijeme pandemije. Takva su snimanja izrazito stresna, stalno ste u strahu da se netko zarazi, snimanje bude prekinuto, a ekipa završi u samoizolaciji. Uza sve, pandemijske su okolnosti i znatno poskupjele snimanje filmova.
Kako birate teme i glumce za film?
- Imam svoje svjetove koji me zanimaju, probleme koji me obuzimaju… Ne izmišljam „o čemu ću snimati film“. Jednostavno se vremenom iz nekog problema kojim sam zaokupljen iskristalizira nukleus neke filmske priče koju zatim polako gradim sve do filma. Za razliku od brojnih svojih kolega, glumce biram tek kad sam film u cijelosti osmislio i kad imam punu viziju filma. Nemam takozvane „svoje“ glumce, uvijek nastojim pronaći najbolji izbor za film koji snimam. Nerijetko se u takvim izborima nađu i glumice i glumci kojima je to prvo pojavljivanje na filmu.
Vanja Čirić igra glavnu ulogu u filmu „Plavi cvijet“, a to joj je prva filmska uloga i odmah je ovjenčana Zlatnom Arenom za glavnu žensku ulogu. Nakon dodjele nagrada rekla nam je da bi sutra ponovila rad na nekom vašem filmu te da sa snimanja ima jako lijepa iskustva. Kakvi su vaši dojmovi u radu s njom?
- Vanja je prije svega rijetka, sjajna osoba. Nenametljiva, skromna. Nije sklona medijskim nametanjima. Mislim da u povijesti pulskoga festivala ne postoji glumica koja je dobila Zlatnu Arenu a da je dala manje intervjua. Darovita, senzibilna i inteligentna.
Radite na Akademiji. Inspirira li vas rad sa studentima?
- Da, vrlo. Često i polemiziram s njima. Nadam se da im svojim znanjima i iskustvom pomažem da stasaju u punokrvne, zrele autore. Sklone temeljitom proučavanju onoga o čemu će stvarati film. S druge strane, i studenti na mene djeluju stimulativno, tjeraju me na preispitivanja svega i svačega.
Na samom ste početku razgovora najavili ste nam da radite na novom projektu…
- Nadam se idućem filmu, a koji je već prošao dva razvojna ciklusa na HAVC-ovim javnim pozivima, onaj za razvoj scenarija te za razvoj projekta. Nedavno sam radio završnu verziju scenarija za taj film koji nosi radni naslov „Na rijeci“. Scenarij sam pisao zajedno s kolegom Živoradom Tomićem, sjajnim kritičarem i redateljem, koji je po mom mišljenju snimio premalo filmova u svojoj karijeri s obzirom na svoje redateljsko umijeće i opća znanja o filmu. Za razliku od nekoliko mojih prethodnih filmova u čijem su središtu bile žene, ovaj će se baviti muškarcem.
Razgovarala Paola ALBERTINI
Fotografije iz arhive Zrinka Ogreste i 68. Pulskog filmskog festivala
