Razgovor: Vanja Ćirić – dobitnica Zlatne arene za glavnu žensku ulogu na 68. Puli
Mirjana i ja smo se dugo upoznavale
• Bilo je puno iščitavanja scenarija i razgovora, proba sa Zrinkom… • Nekako smo s vremenom Mirjana i ja postale jedno, rekla bih da je to za mene već uobičajeni, prirodni proces rada na ulozi •
Zlatna arena za najbolju glavnu žensku ulogu na 68. Pulskom filmskom festivalu dodijeljena je Vanji Ćirić za ulogu Mirjane u filmu „Plavi cvijet“ redatelja Zrinka Ogreste. Ta je glumica debitirala na filmu, a do sad je igrala kazališne i TV uloge te radila sinkronizaciju crtanih likova. O dojmovima iz Pule, iskustvu i daljnjim planovima, razgovarali smo s njom netom nakon završenog Festivala.
- Nisam bila prvi put na Festivalu u Puli, ali je prvi put moj film premijerno izveden u Areni. Veliki dio djetinjstva provela sam u Puli, tako da ju jako volim i sve je ove godine za mene bilo jako emotivno. Baš sam se osjećala kao glumica! Taj ambijent, dašak glamura, uzbuđenje, naklon pred publikom… Baš prekrasan osjećaj!
Mislite li da će Zlatna Arena pridonijeti nekim vašim budućim angažmanima na filmu?
- Vjerujem da hoće. Ja se nadam da bi se to moglo dogoditi.
Ovo vam je bilo prvo iskustvo rada na filmu. Biste li ga ponovili?
- Ja sam stvarno s ovom ekipom imala jako lijepo iskustvo tako da me rad na filmu „zove“. Pogotovo bi s Ogrestom voljela ponovo raditi i to već sutra!
Radnja filma „Plavi cvijet“ prati Mirjanu, službenicu u zagrebačkoj tvornici konca. Uoči skromne svečanosti povodom 20 godina rada u tvrtki gdje će primiti nagradu, situacije koje joj se događaju u odnosima s bližnjima osvjetljavaju čitav njezin život – onaj koji je prošla i živi, ali i onaj koji joj predstoji. Kako vam se svidjela uloga, je li se bilo teško poistovjetiti s Mirjanom?
- Mirjana i ja smo se dugo upoznavale kroz puno iščitavanja scenarija i razgovora, proba sa Zrinkom… Nekako smo s vremenom postale jedno, rekla bih da je to za mene već uobičajeni, prirodni proces rada na ulozi.
Po čemu se razlikuje rad na filmu i televiziji od onog u kazalištu?
- Kazalište i film za mene su velika razlika. Naime, dugo sam u kazalištu i u tom procesu sam kao riba u vodi – od prve probe pa tamo negdje 50. izvedbe koju živiš s publikom. Publika je taj bitan faktor za mene, nekako se osjećamo. Na setu je ta “publika” malo drugačija, tiša, to je hrpa profesionalaca oko tebe koja isto tako radi svoj posao. I priprema je za mene, s vrlo malo iskustva na filmu bila jako važna. Naime, film se ne snima kronološki, tako da je vrlo važno da negdje u sebi znaš gdje si kao lik, gdje si bio trenutak prije toga makar si taj trenutak snimao prije tjedan dana ili ga još uopće nisi snimio. Jako zanimljivo iskustvo. To je sigurno tema o kojoj bih mogla dugo pričati.
Bavite se i sinkronizacijom. Koliko je teško dati glas nekom animiranom liku?
- Sinkronizacije radim već dugo i jako me vesele, iako je i taj svijet postao brži, nekako agresivniji. Kao i sam život, sve se mijenja, kako naši klinci tako i crtići. Ali da me krivo ne shvatite, ogroman je gušt posuđivati glas animiranom liku, pogotovo ako ga zavoliš kao što sam ja zavoljela Lisu u „Simpsonima“ ili Velmu u „Scooby Doou“, tu si stvarno možeš dati oduška i biti dijete.
Je li teško bit glumica danas u Hrvatskoj i još k tome u doba pandemije?
- U vrijeme pandemije cijela kulturna scena je pala na koljena… Jako mučno i teško razdoblje. Moje kazalište je jedno vrijeme bilo zatvoreno i zbog potresa, oštećenja su morala biti sanirana, a onda smo se polako počeli vraćati. Gledalište nije bilo popunjeno onako kako smo navikli, svi smo se osjećali pomalo čudno, na kraju predstave znali smo zapljeskati jedni drugima, publika nama, a mi njima. Bilo je dirljivo, kao neka zahvala što su uz nas i u ova nestvarna vremena. Bit će bolje, nadam se, zbog mlađih generacija kojima treba prostor za realizaciju, a ima ga premalo.
Kakvi su vam daljnji planovi?
- Za sad su moji planovi vezani uz Komediju, moje matično kazalište. Na jesen imam premijeru britanske komedije „Treba se znati ponašati”, Alana Ayckbourna, vraćam se svojim starim predstavama i posuđujem glas fora gici u nastavku crtića „Sing“. Vidjet ćemo, sigurno će „izroniti“ još nešto.
Razgovarala Paola ALBERTINI
Fotografije iz arhive 68. Pulskog filmskog festivala i arhive Zrinka Ogreste
