U ime Francija

Zagrebačko-pul­ska reda­te­lji­ca Ines Pletikos pro­mo­vi­ra­la je proš­log tjed­na u u pul­skom Kinu Valli svo­ju tro­di­jel­nu doku­men­tar­nu seri­ju “U ime oca”, čiji je nas­lov vje­ro­jat­no pre­uzet od isto­ime­nog flma Jima Sheridana u koje­mu mla­đah­ni Daniel Day-Lewis nas­to­ji obra­ni­ti oče­vu čast.

Serija se ovih tje­da­na pri­ka­zu­je i na HTV‑u, a u pone­dje­ljak 23. siječ­nja pri­ka­zan je nas­ta­vak “U ime oca – Petra” u koje­mu o kul­t­nom istar­skom glaz­be­ni­ku Franciju Blaškoviću govo­ri nje­go­va sta­ri­ja kći. Franci se goto­vo salin­ge­rov­skom ustraj­noš­ću već godi­na­ma uspješ­no klo­ni medi­ja, inter­v­jua i foto­gra­fi­ja, iako se od J. D. Salingera raz­li­ku­je u jed­nom bit­nom deta­lju. Dok su obo­ža­va­te­lji deset­lje­ći­ma uza­lud­no čeka­li nova dje­la kul­t­nog ame­rič­kog pis­ca, Franci svo­je sljed­be­ni­ke obra­du­je čak i s neko­li­ko albu­ma godišnje.

Njegova kći Petra Blašković, kaza­liš­na glu­mi­ca i diplo­mi­ra­na glaz­be­ni­ca, vrlo je dojm­lji­va u nas­to­ja­nju da sažme odras­ta­nje u rodi­telj­skom domu sa svo­jim kas­ni­jim pro­fe­si­onal­nim i život­nim putem, a reda­te­lji­ca to vizu­al­no raz­ra­đu­je obi­ljem arhiv­skog mate­ri­ja­la. U fil­mu sudje­lu­je i popri­li­čan broj Francijevih suvre­me­ni­ka i poz­na­va­te­lja, ali oni uglav­nom ne govo­re ništa novo i poti­caj­no, već se drže nekih opće poz­na­tih poda­ta­ka o Francijevu živo­tu i djelu.

Svakako je dobro za Pulu i Istru da je ovaj film snim­ljen, ali čini se da pra­vi Francijev por­tret zapra­vo ne bi smio biti ova­kav kla­sič­ni doku­men­ta­rac. Ipak je riječ o auto­ru čija je dje­la teško žan­rov­ski svr­sta­ti, koji u svo­jim pje­sma­ma stal­no mije­ša raz­li­či­te jezi­ke i dija­lek­te, raz­li­či­te glaz­be­ne sti­lo­ve, čak i raz­li­či­ta svje­to­na­zor­na opre­dje­lje­nja i koji stal­no izne­na­đu­je svo­ju publiku.

Upravo zato bi nje­gov ide­al­ni film­ski por­tret tre­bao ima­ti for­mu koja opo­na­ša nje­go­ve pje­sme, tre­bao bi biti spoj raz­li­či­tih film­skih rodo­va (doku­men­tar­ni, eks­pe­ri­men­tal­ni, ani­mi­ra­ni) i raz­li­či­tih sti­lo­va spo­je­nih u cje­li­nu koja bi i svo­jom for­mom, a ne samo izne­se­nim svje­do­če­nji­ma, opi­si­va­la nje­go­vu ose­buj­nu poja­vu. To sva­ka­ko nije lako napra­vi­ti, ali nadaj­mo se da će jed­nom net­ko uspje­ti u tome.

Elvis Lenić