Odabrane finalistice i finalisti Nagrade za mlade umjetnike Zlatna lubenica 7.0 udruge Metamedij

10.03.2023.

Žiri u sas­ta­vu Oleg Šuran, Olga Majcen Linn, Marko Vojnić Gin i Marko Gutić Mižimakov oda­brao je sedam fina­lis­ti­ca i fina­lis­ta ovo­go­diš­njeg natje­ča­ja za Nagradu za mla­de umjet­ni­ke Zlatna lube­ni­ca 7.0 od ukup­no 45 pri­ja­va. Otvorenje izlož­be i pro­gla­še­nje pobjednika/ce bit će odr­ža­ni u sklo­pu 25. Media Mediterranea fes­ti­va­la 21. trav­nja 2023. godi­ne u Gradskoj gale­ri­ji Pula.

Odabrani finalisti/ce:

 

Tin Andonovski, Umjetnikov Stolac

Rad Umjetnikov sto­lac je pros­tor­na ready-made ins­ta­la­ci­ja od tri drve­na stol­ca u boč­no pos­lo­že­nom nizu. Nastao je istra­ži­va­njem poj­ma umjet­nič­kog pros­to­ra u suvre­me­nom vre­me­nu te pro­ble­ma­ti­zi­ra pros­tor­ni odnos izme­đu sto­la­ca pos­tav­lje­nih u izlož­be­nom pros­to­ru i pros­to­ra mjes­ta koje pred­stav­lja sto­lac u druš­tve­noj i život­noj sva­kod­ne­vi­ci. U nizu može­mo pri­mi­je­ti­ti prva dva stol­ca pove­za­na nji­ho­vom slič­noš­ću, dok se zad­nji sto­lac odmi­če svo­jim izgle­dom, bojom, sti­lom, funk­ci­jom. Stolci su okre­nu­ti pre­ma pro­ma­tra­ču i sta­bil­no sto­je u pros­to­ru, a samo je zad­nji sto­lac u nizu u dru­ga­či­jem polo­ža­ju. Zbog nepra­vil­nih nogu nače­tih vatrom, on je nako­šen i dje­lu­je nes­ta­bil­no te pred­stav­lja nesi­gur­no mjes­to za sje­de­nje. S dru­ge stra­ne, osta­li su stol­ci sta­bil­ni i savr­še­no izvr­ša­va­ju svo­ju svr­hu. Problematika rada pred­stav­lja pros­tor­ni pojam mjes­ta na kojem će umjet­nik sje­di­ti, druš­tve­ni pojam mjes­ta umjet­ni­ka i život­ni pojam mjes­ta umjet­ni­ka u nje­go­voj sva­kod­ne­vi­ci. Svi stol­ci pri­ka­za­ni u pros­tor­noj ins­ta­la­ci­ji su stil­ski, pros­tor­no i vizu­al­no raz­li­či­ti. Neizgoreni stol­ci pred­stav­lja­ju povi­jes­no-umjet­nič­ke sti­lo­ve tra­di­ci­onal­nog umjet­nič­kog stva­ra­laš­tva te svo­jom sta­bil­noš­ću i pros­tor­nom monu­men­tal­noš­ću defi­ni­ra­ju spe­ci­fič­nos­ti i okvi­re umjet­nič­kih sti­lo­va koji su se povi­jes­no poka­za­li sta­bil­ni­ma. Oni su povi­jes­no defi­ni­ra­ni sti­lom, ide­jom i per­cep­ci­jom vre­me­na u koje­mu su nas­ta­li kao i povi­jes­nim odma­kom koji to pot­vr­đu­je. Izgoreni sto­lac stil­ski je suvre­men te pred­stav­lja suvre­me­na umjet­nič­ka dje­lo­va­nja. Nestabilnošću i nejas­nim osno­va­ma, on pri­ka­zu­je odmak od tra­di­ci­onal­nih prak­si i komu­ni­ci­ra s pros­to­rom u kojem se nala­zi, te pri tom eks­pe­ri­men­ti­ra i nije ogra­ni­čen stilom.

BIOGRAFIJA: Tin Andonovski poha­đao je Školu pri­mi­je­nje­ne umjet­nos­ti i dizaj­na u Osijeku na smje­ru sli­kar­stva, koju je zavr­šio 2018. godi­ne. Također, zavr­šio je za prvos­tup­ni­ka likov­ne peda­go­gi­je, modul sli­kar­stvo, na Akademiji pri­mi­je­nje­ne umjet­nos­ti Sveučilišta u Rijeci 2021. godi­ne, gdje je tre­nut­no na magis­te­ri­ju istog smje­ra i modu­la kipar­stvo. Djeluje u podru­čju sli­kar­stva, ilus­tra­ci­je i kiparstva.

 

Nikolina Krstičević, Ruke pune straha

Ruke pune stra­ha je tek­s­til­na skul­p­tu­ral­na for­ma kojom istra­žu­jem ide­ju alke­mi­zi­ra­nja stra­ha potis­nu­tog u ljud­skom tije­lu kroz obli­ke, boje i repe­ti­ci­ju. Istražujući sebe kroz medi­ta­cij­ski pro­ces stva­ra­nja, tra­gam za kori­je­ni­ma svo­jih stra­ho­va, osje­ća­ju­ći nji­ho­ve sen­za­ci­je u tije­lu. Tako strah iz svog tije­la pre­no­sim u novos­tvo­re­na tek­s­til­na tije­la, nago­mi­la­ne for­me punje­nih tek­s­til­nih skul­p­tu­ra, dos­lov­no napu­nje­nih stra­hom. Poseban fokus sta­vi­la sam na pro­ces stva­ra­nja, cilja­no koris­te­ći repe­ti­ci­ju tek­s­til­nih ele­me­na­ta te pokre­ta pri­li­kom stva­ra­nja rada. Ponavljajući pokre­te uspje­la sam stvo­ri­ti veći osje­ćaj pri­sut­nos­ti u vlas­ti­tom tije­lu, što mi je olak­ša­lo pro­ma­tra­nje i ana­li­zu sen­za­ci­ja. Njima sam ujed­no „uhva­ti­la“ strah iz svog tije­la i pre­ni­je­la ga u novi sprem­nik, novo tije­lo. Pristupajući likov­nom pro­ce­su kao svo­je­vr­s­noj kore­ogra­fi­ji ili ritu­alu, uspos­ta­vi­la sam i veći osje­ćaj sigur­nos­ti u vlas­ti­tom tije­lu jer sam zna­la sva­ki slje­de­ći korak i bolje osje­ća­la sen­za­ci­je potis­nu­tog stra­ha. Radom istra­žu­jem ide­ju odje­će i tek­s­til­nih pred­me­ta kao sprem­ni­ka emo­ci­ja i ener­gi­je, koji noše­njem zauvi­jek popri­ma­ju dije­lo­ve našeg bića. Možemo li zais­ta fizič­ki pre­ni­je­ti emo­ci­je u dru­gu mate­ri­jal­nu for­mu ili to osta­je na razi­ni naše men­tal­ne pro­jek­ci­je? Kako bi naše emo­ci­je izgle­da­le, kojih boja i tek­s­tu­ra bi bile kada bi ima­le auto­no­mi­ju i vlas­ti­to tije­lo? Tijelo u koje pro­ma­trač može ući i isku­si­ti ga.

BIOGARFIJA: Nikolina Krstičević je tek­s­til­na umjet­ni­ca. Završila je Dizajn tek­s­ti­la na Tekstilno-teh­no­lo­škom fakul­te­tu u Zagrebu 2022. godi­ne. Radove je tije­kom stu­di­ja izla­ga­la na raz­nim izlož­ba­ma u SC gale­ri­ji, LAUBI, Ulupuhu, Zagreb Design Weeku, Šira gale­ri­ji… Održala je dvi­je samos­tal­ne izlož­be: izlož­bu ilus­tra­ci­ja u split­skom Klubu Zona (2020.) i izlož­bu tek­s­til­nih skul­p­tu­ra u Galeriji Bernardo Bernardi u Zagrebu (2022.). Osvojila je tre­će mjes­to u kate­go­ri­ji Tekstilni i mod­ni dizajn na Zagreb Design Weeku (2021.) te izlo­ži­la svo­ju skul­p­tu­ru Ruke pune stra­ha na XIV. Trijenalu hrvat­skog kipar­stva (2022.). U svom radu istra­žu­je nes­vjes­no i tje­les­ni aspekt emo­ci­ja, sje­di­nju­ju­ći skul­p­tu­ru, tek­s­til i ilustraciju.

 

Mihaela Podboj, mir­ror me

Voda aso­ci­ra na zrca­lje­nje i daje mi poetič­nu sli­ku nagi­nja­nja lika nad vode­nim tije­lom. Promatrajući nje­gov odraz u vodi vidi­mo kako se kre­će i ne podu­da­ra s opip­lji­vim svi­je­tom – on izmi­če i pod utje­ca­jem okol­nos­ti mije­nja oblik. Na ovom se radu boja pre­li­je­va­la, nes­ta­ja­la, mije­ša­la u nove boje pro­bi­ja­ju­ći se kroz uši­ve­nu mre­žu. Svaki uši­ve­ni kva­dra­tić (kadar) imao je poleg­nu­tu koc­ku zale­đe­nog čaja. Led se topio tri dana u inter­va­li­ma nano­še­nja leda. Usporedno se ide­ja nas, tj. zrca­lje­nog lika razvi­ja u pokre­tu – on izmi­če, mije­nja se i nestaje.

BIOGRAFIJA: Mihaela Podboj stu­di­ra na Akademiji za Umjetnost i Kulturu u Osijeku, na diplom­skom stu­di­ju Vizualnih umjet­nos­ti. Izlagala je na mno­gim grup­nim izlož­ba­ma u MUO, Galeriji Waldinger i Galeriji Knifer te u sklo­pu pro­je­ka­ta Drava Art Biennale 2021, Međunarodna izlož­ba gra­fi­ka i knji­ga umjet­ni­ka u Rijeci 2022, Međunarodno stu­dent­sko bien­na­le 2021, MOKONSHU (Kijev, Porto, Nanchang i Zagreb), Splitskom film­skom fes­ti­va­lu 2021, Da! Festival, Žene u domu kul­tu­re (Nova Gradiška) i Sprudel Film Festival. U Stuttgartu je izla­ga­la na grup­nim izlož­ba­ma u sklo­pu Rundgang 2022, rein the­ore­tis­ch! – Ideenskizzen i Neukalibrierung der Realität. U likov­nom i vizu­al­nom izra­ža­va­nju koris­ti raz­li­či­te medi­je – gra­fi­ke, ins­ta­la­ci­je, tek­s­til, poezi­ju i video – koje čes­to spaja.

 

Josipa Stojanović i Mario Stojanović, Nedoumica

Nedoumica je zajed­nič­ki pro­jekt ses­tre i bra­ta, umjet­ni­ce i znans­tve­ni­ka, u kojem ispre­pli­ću struč­na zna­nja i iskus­tva kako bi mate­ri­ja­li­zi­ra­li isho­di više­mje­seč­nih ispi­ti­va­nja poje­di­nih nedo­umi­ca te ponu­di­li rje­še­nja veza­na za slič­nos­ti i raz­li­ke izme­đu umjet­nič­kih i znans­tve­nih moz­go­va: nji­ho­vog miš­lje­nja, shva­ća­nja, kre­ativ­nih pro­ce­sa, ana­li­tič­kih i/ili sin­te­tič­kih pris­tu­pa oda­bra­nim pro­ble­mi­ma te uop­će raz­miš­lja­nja o tome što i kako for­mi­ra i usmje­ra­va ljud­sku svi­jest te nje­zi­ne odno­se s pri­rod­nim i izgra­đe­nim oko­li­šem. S jed­ne stra­ne, ambi­jen­tal­na se cje­li­na teme­lji na rezul­ta­ti­ma zada­ta­ka iz naših struč­nih polja koje smo si među­sob­no dava­li. Oni se pojav­lju­ju u obli­ku ready-made objek­ta ili gra­đe labo­ra­to­rij­skih pred­me­ta, doku­men­tar­nih foto­gra­fi­ja labo­ra­to­rij­skog rada, video pro­jek­ci­je rada Josipinog i Marijevog moz­ga, sta­tič­nih digi­tal­ni foto­graf­skih sli­ka bioke­mij­ske razi­ne misa­onih pro­ce­sa, tek­s­to­va, itd. S dru­ge stra­ne, vizu­ali­za­ci­je rije­še­nih zada­ta­ka neiz­rav­no pre­no­se našu temelj­nu pre­mi­su, a to je među­sob­no poti­ca­nje na dono­še­nje malih i veli­kih odlu­ka po prin­ci­pu ili-ili, ili jed­no ili dru­go. Snimanjem EEG sig­na­la u tre­nut­ci­ma nedo­umi­ce, cilja­lo se pri­ka­za­ti koji su dije­lo­vi moz­ga aktiv­ni pri­li­kom dono­še­nja odlu­ke, kao even­tu­al­ne raz­li­ke izme­đu „umjet­nič­kog“ i „znans­tve­nog“ moz­ga. Tako smo poku­ša­li izgra­di­ti slo­je­vi­ti ambi­jent i poka­za­ti da je mogu­će uskla­di­ti raz­no­vr­s­na misa­ona isho­di­šta u jed­nom kom­ple­men­tar­nom djelu.

BIOGRAFIJE: Josipa Stojanović je zavr­ši­la Akademiju za umjet­nost i kul­tu­ru Osijek. Do sad je ima­la niz samos­tal­nih izlož­bi: Nedoumica (2020./2021.), Pritisak (2019./2020.), Lekić/Stojanović u Galeriji Cekao u Zagreb, Perfectly unper­fect (2018. i 2019.) u Galeriji Matice Hrvatske u Zagrebu i u Novoj Gradišci, te Sinkronizacije (2018. i 2019.) u Galeriji 90−60−90 u Zagrebu i Galeriji Waldinger u Osijeku. Aktivno izla­že na skup­nim izlož­ba­ma u Hrvatskoj i ino­zem­s­tvu, a osvo­ji­la je Nagradu Ljevaonice umjet­ni­na Ujević.  Od 2018. asis­ten­ti­ca je na kole­gi­ji­ma kipar­stva na Akademiji za umjet­nost i kul­tu­ru u Osijeku.

Mario Stojanović je zavr­šio Prirodoslovno-mate­ma­tič­ki fakul­tet, smjer Molekularna biolo­gi­ja. Godine 2018. se zapos­lio na Medicinskom fakul­te­tu u Zagrebu i upi­sao dok­tor­ski stu­dij Neuroznanosti pri Hrvatskom ins­ti­tu­tu za istra­ži­va­nje mozga.

 

Josipa Škrapić, Gdje pepeo susre­će more

Multimedijalna ins­ta­la­ci­ja se sas­to­ji od video trip­ti­ha, osob­nog pri­vre­me­nog tumu­la (tumu­lus, gomi­la, humak) izra­đe­nog od naku­pi­ne mor­ske tra­ve (posi­do­ni­je) zajed­no s raza­su­tom lon­ča­ni­com nalik na his­tar­ske žare. Svaki ele­ment ove mul­ti­me­di­jal­ne ins­ta­la­ci­je u svr­si je arti­ku­li­ra­nja prak­se ritu­ala. Podsjećam se na pro­laz­nost i lje­po­tu pro­laz­nos­ti, dale­ko od stra­ho­va koje kao bića svjes­na smrt­nos­ti doživ­lja­va­mo. Umivanjem kadu­ljom, sim­bo­lom mla­dos­ti i plod­nos­ti vječ­na živo­ta, barem u vlas­ti­toj teori­ji pos­ta­jem bes­mrt­na. Gibanjem po bre­žulj­ci­ma koji­ma se ritu­al­no vra­ćam, (pr)oživljavam svo­je krat­ko­traj­no tije­lo. Koristim prak­su aktiv­nog hoda­nja (hoda­nje kao raz­miš­lja­nje) i doku­men­ti­ram per­for­ma­tiv­ni pris­tup bli­skom i poz­na­tom mjes­tu te rein­ter­pre­ti­ram his­tar­ska obi­ljež­ja i raz­li­či­te prak­se. Reinvencijom pros­to­ra dola­zim do reinven­ci­je odno­sa pre­ma loka­ci­ji, izmje­nju­jem per­cep­ci­ju mjes­ta i pri­bli­ža­vam se medi­ta­tiv­nom sta­nju. Privremenost tumu­la od posi­do­ni­je u ulo­zi je pod­sjet­ni­ka na našu pri­vre­me­nost, dok lon­ča­ni­ca zazi­va ponov­nu per­for­ma­tiv­nost koja se kri­je iza same izra­de lon­ča­ni­ca i uni­šta­va­nja istih bez pri­lo­ga bogo­vi­ma, jer na kra­ju ℗ostaje(mo) samo pepeo.

BIOGRAFIJA: Josipa Škrapić je pred­di­plom­ski stu­dij zavr­ši­la 2019. na Akademiji Umjetnosti u Novoj Gorici u Sloveniji, stu­di­ju digi­tal­nih umjet­nos­ti i prak­sa pri odsje­ku suvre­me­nih umjet­nič­kih prak­si. Diplomirala je smjer novih medi­ja na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti. Članica HDLU Istre, Društva vizu­al­nih umjet­ni­ka – CRUX i udru­ge Forma za koju piše pro­jek­te i osmiš­lja­va pro­gra­me. Izlagala je na više skup­nih izlož­bi u Hrvatskoj i Sloveniji, te kao vanj­ska struč­na surad­ni­ca Udruge Metamedij pre­da­va­la o suvre­me­nim umjet­nič­kim prak­sa­ma. U svom radu bavi se kul­tu­ro­lo­škim pita­nji­ma i feno­me­ni­ma, kao i osob­nim iskus­tvi­ma i intros­pek­ci­jom kroz raz­ne medije.

 

Branimir Štivić, M I J E H

M I J E H je istra­ži­va­nje medi­jal­nos­ti zra­ka, otvo­re­nos­ti res­pi­ra­tor­nih tije­la pre­ma atmo­sfe­ri i disa­nja svih živih i neži­vih stva­ri (engl. thin­gs). Fascinacija zra­kom i atmo­sfe­rom dola­zi od pomis­li da – uro­nje­ni u zrak od počet­ka biva­nja i s plu­ći­ma kao prvim orga­nom koji je nakon rođe­nja suočen s per­cep­ci­jom pros­to­ra – zane­ma­ru­je­mo počet­nu činje­ni­cu da smo kao res­pi­ra­tor­no tije­lo dio sus­ta­va atmo­sfe­re. Disanje nije prvens­tve­no rela­ci­ja pre­ma objek­ti­ma nego pre­ma atmo­sfe­ri, a koža je krh­ka opna koja dije­li dva zra­kom ispu­nje­na pros­to­ra, unu­tra i izva­na. Sustav res­pi­ra­tor­nih tijela/zračnih vre­ća (engl. win­d­bags) i akci­ju disa­nja može­mo zamis­li­ti kao ritam pla­ća­nja dugo­va­nja kisi­ka u stal­noj eko­nom­skoj igri infla­ci­je tije­la. M I J E H je modu­lar­ni zrač­ni sus­tav bazi­ran na eks­pi­ra­ci­ji, infla­ci­ji i koli­zi­ji zra­ka s okol­nim objek­ti­ma. Rad se sas­to­ji od zrač­ne tur­bi­ne, sin­te­tič­ke tka­ni­ne, bioplas­ti­ke, divov­ske trske (Arundo donax), cus­tom elektronike/mehanike/softvera i dišu­ćih tije­la. Vreće ispu­nje­ne zra­kom repro­du­ci­ra­ju ritam izdi­sa­nja putem izmje­re­ne lokal­ne pro­mje­ne u koli­či­ni izdah­nu­tog uglji­ko­va diok­si­da (CO2). Zrak koji teče iz sprem­ni­ka akti­vi­ra piske od trske i mje­da koji repro­du­ci­ra­ju zvuk. Divovska trska bilj­ka je Mediterana koja koris­ti zrač­ne komo­re uz bioma­su kao alat za brzi rast. Trska se baš zbog šup­lji­na koris­ti­la za izra­du tra­di­ci­onal­nih ins­tru­me­na­ta i dije­lo­va ins­tru­me­na­ta poput pisa­ka za mje­ši­ne, diple i sopi­le. Upravo su mje­ši­ne teh­no­lo­ški pro­du­že­ci plu­ća za pre­no­še­nje akci­je ili konver­zi­ju zra­ka u vje­tre­ne osci­la­to­re i sonor­ne objek­te. To su ins­tru­men­ti poten­ci­jal­ne vokal­nos­ti kože koja pri­ča svo­ju pri­ču napi­nja­njem i ispuhavanjem.

BIOGRAFIJA: Branimir Štivić diplo­mi­rao je Nove Medije na ALU u Zagrebu (2021.) i Informacijsko i Programsko Inženjerstvo na Fakultetu Organizacije i Informatike u Varaždinu (2015.). U radu se bavi zvuč­nim i svje­tlos­nim ins­ta­la­ci­ja­ma, a/v per­for­man­som, živim fil­mom, expan­ded-cine­ma per­for­man­som, pro­gra­mi­ra­nom umjet­noš­ću, umjet­nom inte­li­gen­ci­jom i zvu­kom za suvre­me­ni ples. Pretežito poči­nje od zvu­ka, a teh­no­lo­gi­ju i pro­gram­ski kod u recent­nim rado­vi­ma koris­ti kao glav­ni medij za mul­ti­dis­ci­pli­nar­ni pris­tup u istra­ži­va­nju medi­jal­nos­ti zra­ka, disa­nja, vje­tra, pne­uma­ti­ke, tla, LED teh­no­lo­gi­je, fizi­kal­noš­ću pik­se­la, izgub­lje­nih mate­ri­ja­la (lost foota­ge), neural­ne sin­te­ze, ani­miz­ma, vital­nos­ti obje­ka­ta i mate­ri­je u doba teh­no­sfe­re i antro­po­ce­na. Član je umjet­nič­kog kolek­ti­va “ARBAJT” koji pro­pi­tu­je teme pove­za­nos­ti izme­đu umjet­nos­ti i rada. Surađivao je sa DB Indoš: Kuća eks­trem­nog muzič­kog kaza­li­šta te je izla­gao na grup­nim i samos­tal­nim izlož­ba­ma u Muzeju suvre­me­ne umjet­nos­ti Zagreb, GMK, Atelijeri Žitnjak, Lazareti, Šira, Prozori, Laubi, Pogonu jedins­tva, Kazamatu, NMG@Praktika i Galeriji SC. Izvodio je na fes­ti­va­li­ma Device_art 7.021, 25fps‑a , Vector Hack, ZEZ, SineLinea, Monoplay, Barutana te Sonica(@Cankarjev Dom).

 

David Wilhelm, Kroz pros­to­re

Instalacija Kroz pros­to­re je zvuč­no-vizu­al­no-tek­s­tu­al­ni eks­pe­ri­ment, a čini je video koji se pro­ji­ci­ra na osli­ka­noj tka­ni­ni. U njoj tema­ti­zi­ram digi­ta­li­za­ci­ju, pre­vo­đe­nje pros­to­ra iz stvar­nog u vir­tu­al­no i obrat­no, ljud­sko tije­lo u tom pros­to­ru, stvarnost/virtualnost, vlas­ti­to tije­lo kao subjekt/objekt te (ne)mogućnosti iden­ti­te­ta u kon­tek­s­tu (ne)ograničenosti digi­tal­nih i fizič­kih pros­to­ra. Ovaj slo­bod­ni nara­tiv pra­ti biće koje putu­je kroz pros­to­re, među koji­ma je kao konač­no odre­di­šte oda­bra­lo pri­ro­du. Njegova se vrsta bli­ži kra­ju i ne poz­na­je slo­bo­du, jer je zaglav­lje­na u digi­tal­nim pro­to­ti­po­vi­ma raz­li­či­tih vrsta pros­tor­nos­ti. Biće pri­li­kom puto­va­nja šti­ti tka­ni­na u koju je ogr­nu­to, ista ona na koju se video pro­ji­ci­ra. Preklapanjem raz­li­či­tih kadro­va, boja i tek­s­tu­ra, te igra­ju­ći se sa sla­ga­njem tih seg­men­ta film pos­ta­je vlas­ti­ti pros­tor i okvir svo­je pros­tor­nos­ti. U pro­ce­su je prvo nas­tao video mate­ri­jal, nakon čega sam napi­sao tekst/scenarij koji je dik­ti­rao mon­ta­žu. Sam eks­pe­ri­ment mon­ta­že, kao i digi­tal­no mani­pu­li­ra­nje sli­kom i voice-over, bili su jed­na­ko bit­ni kao i eks­pe­ri­ment sni­ma­nja mate­ri­ja­la. U radu istra­žu­jem pros­tor­nost stvar­nog i vir­tu­al­nog svi­je­ta, mije­ša­ju­ći te dvi­je „real­nos­ti“ prek­la­pa­njem vizu­ala poput sni­ma­ka naprav­lje­nih kame­rom i mobi­te­lom te 3D mesho­va, odnos­no ske­no­va loka­ci­je ili onih ruč­no naprav­lje­nih pomo­ću 3D softvera.

BIOGRAFIJA: David Wilhelm stu­di­ra od 2020. na Odsjeku za ani­mi­ra­ni film i nove medi­je na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti Sveučilišta u Zagrebu. Izlagao je na grup­nim izlož­ba­ma u Zadru i Zagrebu, sudje­lo­vao na rezi­den­ci­ja­ma u Balama i Berlinu. U umjet­nič­koj prak­si istra­žu­je odnos digi­tal­nog i fizič­kog, queer iden­ti­tet te eks­pe­ri­ment u zvu­ku, tek­s­tu i videu.

Izvor