Rana jugoslovenska diskografija – novo predavanje CKPIS‑a
Održano predavanje „Jugotonov „prozor na zapad““ Jelke Vukobratović
Tekst Daniela KNAPIĆ • Foto arhiva CKPIS-a
U ciklusu javnih predavanja Ljetni semestar CKPIS‑a, Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma, koji djeluje pri pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile, održano je jučer još jedno zanimljivo on-line predavanje: etnomuzikologinja i docentica na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, Jelka Vukobratović predstavila je temu „Jugotonov „prozor na zapad“: strana popularna glazba u ranoj jugoslavenskoj diskografiji“.
Ona je proučava u sklopu znanstvenog projekta „Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do 1950tih“ zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku koji provodi etnološka, kulturnoantropološka, folkloristička, etnomuzikološka i srodna znanstvena istraživanja s težištem na interdisciplinarnim ili transdisciplinarnim kritičkim istraživanjima kulture u punom opsegu tradicijskih, popularnih, svakodnevnih i drugih aspekata i artikulacija.
Kao moderatorica, autoricu je pozdravila i predstavila muzikologinja Lada Duraković, izvanredna profesorica MAPU‑a, Muzičke akademije u Puli. Projekt je započet prije 3 godine, pojasnila je Vukobratović, a na njemu radi ukupno osam muzikologa i etnomuzikologija s različitim znanstvenih institucija u Zagrebu. Motivacija za započinjanje bilo je prepoznavanje da je tema uvelike neistražena i da je diskografija kao izvor znanja o glazbenom životu ovih prostora, ali i šire od toga – o promjenama kulturnih politika, o formiranju određenih žanrova i promjenama uloga medija u društvu – u hrvatskoj muzikologiji do sada zanemarena i neistražena.
Fokus Jelke Vukobratović na projektu je produkcija popularne glazbe, naročito prepjeva, obrada stranih pjesama na domaće jezike. To promatra kao način prodora zapadnih i općenito stranih popularnih kompozicija na ove prostore, ali i kao način posredovanja te glazbe za domaće tržište i publiku. Na predavanju je predstavila svoje dosadašnje uvide u ovom istraživanju, u segmentu konteksta socijalističke Jugoslavije, naročito 50-ih godina prošlog stoljeća.
Povijesni kontekst je vrijeme nakon 1948. (rezolucije Informbiroa i sukoba Tito-Staljin), kad Jugoslavija više nije pripadala ni istočnom ni zapadnom bloku i postala posrednikom među njima, što je još vidljivije u kasnijim periodima, 70-ih i 80-ih. Postoje svjedočanstva da su turisti dolazili u Jugoslaviji uz ostalo i kako bi kupovali ploče zapadnih autora do kojih se u istočnom bloku nije moglo doći, jer nisu mogli putovati u zapadne zemlje. U tom je smislu Jugoton predstavljao „prozor na zapad“. Proizvodnju prvih poslijeratnih gramofonskih ploča započeo je 1947. godine, nastavljajući se na privatnu firmu Elektroton koja je nakon rata nacionalizirana i preimenovala. Kada se gleda koje su se ploče proizvodile prve dvije godine i nakon 1949.godine dosta se jasno očituje promjena državne politike i smjera državnog socijalizma. Repertoar koji se tada snimao temeljio se na partizanskim pjesmama ili narodnom folk repertoaru, u mnogo manjem obimu i klasike, budući se još radilo o tzv. šelak pločama koje su se vrtile na 78 okretaja u minuti i koje su imale puno kraće raspoloživo vrijeme trajanja snimki, 3 – 4 minuta na svakoj strani ploče. Taj format nije pogodan za veći dio klasične glazbe koja ima dulje trajanje, ali je vrlo prikladan za popularnu glazbu.
U 50-im godinama primjetan je porast udjela strane popularne glazbe, a i domaće koja se počinje tada formirati.
Od 365 ploča iz tog razdoblja koje je Vukobratović identificirala kao popularnu glazbu u arhivama Croatia recordsa (pravnog sljednika Jugotona) oko trećina je nosila skladbe domaćih autora, a ostale su bile strana popularna glazba.
Strana popularna glazba objavljivana ju u tri kategorije: strane pjesme na izvornom jeziku u izvedbi domaćih izvođača, strane pjesme prevedene na hrvatski jezik te, nešto kasnije, reizdanja izvornih ploča u produkciji stranih izdavača. U prva dva slučaja, koji su bili uobičajeniji, pjesme su obrađivali domaći aranžeri, uglavnom u prepjevima, a izvodili su ih domaći pjevači s pratećim ansamblima. Bilo je, uslijed nepoznavanje engleskog, i mnogo komičnih primjera pogrešnog prijevoda, posebno kod bendova koje su te pjesme izvodili po gažama. Postojalo je i tiskano glazbeno izdavaštvo stranih popularnih skladbi, čiji su tekstovi također prevođeni. Čak i u situacijama kad je tekst pjesme gotovo morfološki neodvojiv od glazbenog aspekta pjesme, domaća je varijanta teksta birana radije od stranog originala.
Autorica je kao ilustraciju pustila dijelove pjesme „Pappaveri e papere“ Nile Pizzi, hit sa Sanrema, te njenu obrađenu i prevedenu verziji Slavena Smodlake (tadašnjeg člana operetnog sastava pulskog INK, napomenula je Lada Duraković). Napomenula je da je original bio u to vrijeme u Italiji popularan i stoga što je imao zabašureni politički alegoričan, provokativan pod-ton ruganja tadašnjim „crvenim makovima“ u Jugoslaviji.
Prepjevi nisu bili samo s anglofonskog govornog područja, nego i s npr. austrijskog, mađarskog, njemačkog, francuskog ili pak iz u to vrijeme vrlo popularnog meksičkog. Međutim, kaže Vukobratović, bilo bi pogrešno te prepjeve tumačiti kao neku vrstu skrivanja zemlje porijekla. Ne samo da je Jugoslavenska publika u to vrijeme imala pristup izvorniku, putem medija i notnog izdavaštva, nego i sama diskografska produkcija nije skrivala, dapače – poštujući međunarodna autorska prava – na pločama su isticani autori i izvorni naslovi prepjevanih pjesama.
Prepjevi se ne tumače samo kao prijevod tekstualnog dijela, jer se u njima niz elemenata, uključujući glazbu, jezik, vokalni stil, instrumentaciju, ali i vrijednosti, ideologiju, kulturu itd. preuzimaju iz izvornika i miješaju s elementima ciljane kulture.
Licencna reizdanja (otiskivana sa uvezenih stranih matrica) počela su se proizvoditi već 1956. godine, nakon potpisivanja ugovora s američkim izdavačkim firmama, te je praksa prepjevavanja (koja nije bila specifikum Jugoslavije) polako jenjavala. Prve rock and roll uspješnice nudile su se i u reizdanjima i u prepjevima. Rani r’n’roll zvuči dosta staromodno, podsjećajući na glazbu predratnih generacija. Kao primjer naveden je hit Shake, Rattle and Roll – Bill Haleya and his Comets, u instrumentalnoj verziji talijanskog autora Tulia Mobiglie, te u izvedbi Ive Robića na pomalo iskrivljenom engleskom, jer je već tada engleski smatran jezikom rocka. Prepjevi i aranžerske obrade bi se moglo pripisati početnom generalno negativnom stavu socijalističkih vlasti prema rocku, ali i prilagođavanjem ustaljenih glazbenih konvencija tada popularnih plesnih i radijskih ansambala tom novom stilu. U njihovom pristupu popularnoj kao i folk glazbi tog vremena izvedba ne podrazumijeva neku ustaljenu, nego dopušta drugačije verzije i interpretacije.
Osim što mogu poslužiti kao primjer različitosti Jugoslavenske kulturne politike toga vremena, prepjevi stranih pjesama u ranoj Jugotonovoj produkciji mogu dati uvid i u općenitu promjenu pristupa unutar popularne glazbe tijekom 50-ih godina, jer u njenoj današnjoj produkciji prepjev nije uobičajen. Vukobratović zaključuje da je izvorni verbalni jezik popularnih pjesama kroz 2. polovicu 20. stoljeća postao sastavni dio obrađenih kompozicija, jednako kao i glazbeni parametri – melodija, ritam, timbar, harmonija, orkestracija i dr. Tako i Robićeva verzija Shake, Rattle and Roll otpjevan na engleskom nagovještava taj trend.
Nakon prezentacije iz publike je postavljeno i jedno “arhivsko” pitanje: ima li kakvih novosti u vezi s pristupom arhivu Jugotona? I ako nema, koji su alternativni načini dubljeg istraživanja same domaće produkcije ploča?
„Imali smo sreće ili vješti pregovarački tim – odgovorila je Jelka – „Još u fazi raspisivanja projekta dobili smo dozvolu Croatia recordsa da uđemo u arhiv i snimimo naljepnice ploča koje se u tom arhivu čuvaju. To je najveći fond na jednom mjestu, jer drugi arhivi ploče ne čuvaju sustavno. Pratećoj dokumentaciji ugovora sa stranim izvođačima i izdavačima nismo dobili pristup i na tome ću u narednom razdoblju raditi.“
Lada Duraković pitala je i o članovima društava kompozitora i drugih glazbenih institucija, koliko su oni bili angažirani u izboru pjevača, izradi aranžmana i sl. odnosno da li je postojao njihov utjecaj na glazbenu produkciju, budući je u to vrijeme popularna glazba obično smatrala niže vrijednom i glazbeni su djelatnici poticani da u svom radu promoviraju „pozitivne socijalističke vrijednosti“…
„Za tu su produkciju 50-ih godina uglavnom angažirani ljudi s radija (Zagreb, Beograd, Osijek i Rijeka)“ – odgovorila je Vukobratović – „dakle školovani glazbenici i dirigenti. Oni su imali direktan upliv u glazbenu industriju, ali kroz aranžiranje strane produkcije su i usavršavali vlastiti zanat, imitirajući nove stilove i nastavljajući se na prethodno postojeće prijeratne tradicije jazza i plesnih orkestara. Na tim je temeljima kroz 50‑e godine nastajalo ono što će postati jugoslavenska popularna glazba.“
