Kako je nastala prva hrvatska inkluzivna predstava za djecu na govornom i znakovnom jeziku „Tužno pače“

Bez margina: Razgovor s Tenom Pataky – začetnicom i autoricom projekta „Znak jednakosti“

Razgovarala Bojana ČUSTIĆ JURAGA / Fotografije iz arhiva udruge za djecu i mlade Novi svijet i Bembo Festa

23.08.2024.

Znakovni jezik je jako slikovit i nudi nevjerojatno mnogo toga što naša obična verbalna i neverbalna komunikacija ne nudi, i širi opus komunikacije, kao i scenske estetike i poetike

Tena Pataky, mlada glumica iz Zagreba, idejna je začetnica i autorica projekta „Znak jednakosti“ u sklopu kojeg je nastala predstava „Tužno pače“, prva hrvatska inkluzivna predstava za djecu na govornom i znakovnom jeziku, a u kojoj i glumi zajedno s Filipom Severom. Predstava namijenjena djeci u dobi od 4 do 8 godina nastala je u produkciji Udruge za djecu i mlade Novi svijet iz Siska u koprodukciji s Teatrom na Trešnjevci Centra za kulturu Trešnjevka, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te u partnerstvu s udrugom DLAN, koja je glumcima u predstavi osigurala tečaj znakovnog jezika. Autorica teksta predstave je Simona Dimitrov Palatinuš, a redatelj je Vedran Komerički. Glumci Tena Pataky i Filip Sever su ovu kazališnu priču koja promiče jednakost, a potiče i empatiju kod zdrave djece prema djeci koja imaju neke tjelesne poteškoće poput gluhoće, ispričali kroz sudbinu malog pačeta koje se izleglo „jednog dana u jednom radosnom dvorištu na opće oduševljenje životinja“. No, dogodilo se to baš u dvorištu u kojem nije bilo patke… Predstava je nedavno s uspjehom gostovala u Balama u programu Malog Bemba, kazališnog programa namijenjenog djeci, koji je dio ovoljetnog 4. Bembo Festa – Festivala malih formi nezavisnih kazališta, a bio je to i povod za razgovor s Tenom Pataky.

Predstava „Tužno pače“ je namijenjena svoj djeci te njihovim obiteljima i prijateljima, a njena je tema prihvaćanje međusobnih različitosti i sklapanje prijateljstava unatoč razlikama. Ovim ste projektom otvorili nove teatarske putove, a kritike kažu da „Tužno pače“ proširuje domete kazališne umjetnosti. Kako je sve počelo? Kako je nastala ideja za projekt?

- Sve skupa i nije zapravo neka posebna priča. Vidjela sam natječaj Ministarstva kulture i medija za dodjelu sredstava za prilagodbu kulturnih programa osobama s teškoćama ili djeci s teškoćama ili invaliditetom, i naprosto palo mi je napamet da napravimo ovakvu predstavu zato što nikad nisam gledala predstavu na znakovnom jeziku. Takvih predstava ima na amaterskoj sceni, ima udruga koje se bave kulturom za gluhe, međutim to nije profesionalna scena. Profesionalno kazalište nikad nije imalo predstavu koja se istovremeno izvodi i na znakovnom i govornom jeziku. Pogotovo nisam takvu predstavu nikad vidjela za djecu, a mislila sam da je to potrebno i da je šteta što djeca koja ne čuju ne mogu konzumirati kazališni sadržaj, jer mislim da je kazalište jako bitno za dječji razvoj, i za kognitivni, i socijalni, i emotivni, i psihološki.

Prije „Tužnog pačeta“ predstave koje su bile namijenjene djeci sa slušnim oštećenjima prevođene su na znakovni jezik tako što je osoba zadužena za to govor s pozornice prevodila na znakovni jezik. U ovoj predstavi ti i Filip Sever istodobno igrate na govornom i znakovnom jeziku. Je li cijeli projekt bilo teško realizirati?

- Zapravo i nije bilo teško. Prije nego što su same probe počele imali smo tečaj znakovnog jezika s gospodinom Angelom Naumovskim, umjetničkim voditeljem udruge Dlan koja se bavi kulturnom gluhih. On nam je održao brzinski tečaj znakovnog jezika kroz dva mjeseca. To je jezik, kao i svaki drugi, i nismo naučili sve, jer bilo bi to kao da kažete da ćete turski naučiti u dva mjeseca. Naučili samo znakovni jezik samo za potrebe predstave. Moram priznati da je bilo izazovno, mozak nam je malčice pregorio tijekom tog procesa, jer znakovni jezik je kompleksan jezik, prekrasan i zaista otvara razne mogućnosti i izražavanja uopće, ali i kazališnog izražavanja. Nismo mogli vjerovati da će na kraju sve ispasti ovako kao je ispalo, jer nas je i samo korištenje znakova odvelo jedan potpuno novi način u kreiranju kazališnog jezika. Znakovi su se pretvorili u velike pokrete, u putanje na sceni, u pričanje cijelim tijelom, Bio je to jedan istraživačko – kreativni proces izražavanja cijelim tijelom. Naime, ovdje nije u pitanju to da mi samo stojimo na sceni i govorimo te rukama radimo znakove, nego su nas ti znakovi kompletno fizički proželi, i ne samo nas, već i cijelu scenu.

Je li vam bilo teško uskladiti znakovni i govorni jezik?

- Na početku jest i stvarno nam je u jednom trenutku mozak prekuhao jer je to veliki multitasking. Nevjerojatno, ali volja je fascinantna stvar, kao i ljudski mozak. Zapravo – malo je toga što čovjek ne može svladati ako se s time uhvati u koštac kako spada.

Premijera „Tužnog pačeta“ bila je u ožujku 2023. godine, dakle predstava igra oko godinu i pol. Kakvi su odjeci ovog značajnog projekta? Kako je publika prihvatila vaše „Tužno pače“?

- Mi zapravo „Tužno pače“- iako je to inkluzivna predstava na koju mogu doći gluha djeca – najviše igramo za djecu koja čuju. Jer, ipak je najviše djece koja čuju u našem društvu, a oni nas fantastično prihvaćaju. Predstavu najčešće igramo u školama i vrtićima i djeci je jako zanimljiva. Vidimo po njima da su skroz uvučeni u priču, a uvijek nakon predstave imamo i razgovore s njima, pitamo ih i smetaju li im znakovi i svi kažu da su im bili poseban doživljaj i da im nisu smetali. Na taj način djecu upoznajemo s problematikom gluhoće i znakovnog jezika. Pričamo o tome s njima, i osvijestimo im da pored njih ima djece koja ne čuju kao oni i kojima trebaju takvi znakovi da se mogu sporazumjeti. Potičemo ih da se druže i igraju s tom djecom. Jer, i tema predstave je takva. Naše pače u predstavi je tužno jer ne čuje, a životinje u dvorištu ga prihvate i nauče znakovni jezik kako bi se mogli s njim sporazumjeti, i potom pače postane sretno. Djeca jako dobro reagiraju, a zapravo koliko je meni poznato gluha djeca su do sad bila samo na premijeri predstave i neki dan na izvedbi u Splitu u sklopu Include festa. Par puta smo igrali u jednom vrtiću i školi gdje je bila grupa djece s teškoćama u razvoju, i oni su prekrasno reagirali. Nakon predstave rečeno nam je da su djeca bila smirena i da su uživljeno promatrala iako im je inače teško držati koncentraciju i smiriti ih. I to je jedan pozitivan primjer. A, nakon premijere i nedavne splitske izvedbe dobili smo komentare članova zajednice gluhih, koji kažu da su djeca zaista uživala u predstavi i da im je to bio poseban doživljaj te su njihovi roditelji pohvalili naš čist i jasan znakovni jezik.

Dolaze li predstave poput ove do ciljane publike?

- Ja sam u principu malo razočarana što se toga tiče. Znam da je Teatar na Trešnjevci s kojim smo bili u koprodukciji ovu predstavu ponudio jednoj instituciji koja među štićenicima ima i gluhu djecu, da besplatno dođu na predstavu, no ta je ponuda, iz meni nepoznatih razloga, bila odbijena. Isto tako još jedna institucija koja se bavi djecom sa slušnim poteškoćama, kada smo im ponudili da dođemo i kod njih odigramo predstavu, također nije pokazala interes. Nismo dobili nikakav odgovor od njih. Nekako me sve to iznenadilo. Ne znam, možda treba biti dosadan, možda treba povlačiti za rukav… Očekivala sam da će u institucijama poput ovih biti oduševljeni, da će reći: „Dođite, jedva vas čekamo!“, ali očito to u Hrvatskoj nije tako. Zato me posebno obradovalo kad su nas u Splitu došla gledati gluha i slabočujuća djeca i njihovi roditelji, osjećala sam se kao da je predstava konačno ispunila svoju svrhu u punini. Iako, mislim da su zapravo svi naša ciljana publika. Jer, mi znakovni jezik koristimo na način da i djeci koja čuju bude jako zanimljivo, ali bilo bi lijepo igrati malo više i za djecu koja se njime zaista koriste.

Predstava se financirala iz posebnog fonda Ministarstva kulture i medija. Koliko taj način financiranja olakšava realizaciju?

- Dobili smo sredstava za razvoj projekta i prvih nekoliko izvedbi predstave, a dalje se predstava sasvim normalno prodaje kao i svaka druga.

Je li jako puno „neglumačkog“ posla prethodilo realizaciji „Tužnog pačeta“?

- Svaki puta kad pišete projekt ima jako puno „neglumačkog“ posla: Moram reći da nisam ja sama pisala projekt i sama se javila na natječaj, nego je to išlo preko Udruge za djecu i mlade Novi svijet iz Siska. Oni su obavili administrativni dio posla, bili zaduženi za troškovnike, logistiku, organizaciju i bili su mi jako velika podrška i vjetar u leđa.

Kakvi su odjeci vaše predstave u „kazališnom svijetu“? Smatrate li da će „Tužno pače“ potaknuti i druge kazališne umjetnike na bavljenje ovom tematikom pa da ćemo ubuduće imati više inkluzivnih predstava?

- To je u startu bila moja inicijalna ideja i bilo bi super da se to dogodi, no ne znam hoće li tako biti. Čini mi se nekako da takve stvari, pogotovo kod nas, idu jako, jako sporo, još pogotovo kad se to događa na marginama. A, ova predstava je na marginama kazališnog svijeta u Hrvatskoj i zato što ne pripada teatru nego udruzi, a i još je i kao kazališni model sasvim nešto novo i nepoznato.

Je li ovaj model rada moguće implementirati i u drugim kazalištima?

- Sve je moguće. Realno nema velike potrebe za tim, jer realno nema puno ljudi koji koriste znakovni jezik. Ne koriste ni sve gluhe osobe znakovni jezik, neki se ne sporazumijevaju njime. Nije to čak ni samo vezano uz neku objektivnu potrebu, nego je u pitanju stvaranje novog načina kazališnog izražavanja i istraživanja na koji se sve način tijelo, jezik, gestikulacija i mimika mogu iskoristiti u pričanju priče. Jer, znakovni jezik je jako slikovit i nudi nevjerojatno mnogo toga što naša obična verbalna i neverbalna komunikacija ne nudi, i jako, jako širi opus komunikacije i scenske estetike i poetike. Mislim da je to prekrasno, bez obzira treba li vama znakovni jezik ili ne. Sve skupa, možda je tu presudan kazališni doživljaj, više nego realna društvena potreba.

Što za tebe znači glumiti u ovoj predstavi?

- Za mene je to jedno osobno postignuće, jer od kad sam završila faks nekako sam težila, čeznula za tim da svoju umjetnost iskoristim u neke, da ne zvuči patetično, više ciljeve, plemenitije svrhe. Za nešto što će doista koristiti ovom društvu i zbog toga se osjećam značajno i ponosno.

Zalažeš se za društveno odgovorno kazalište?

- Tako je. Imam snažnu želju da moj kazališni rad nečemu služi, ne samo razonodi nego da ima neki veći cilj, iako zapravo nijedan kazališni čin nije samo razonoda, uvijek je to na neki način oplemenjivanje i glumaca na sceni i publike u kazalištu. Jer uvijek ti ljudi iz kazališta s nečim izađu, bar bi tako trebalo biti. Ako ništa drugo, bar se nasmiju ili ih nešto gane… Mislim da uvijek, ma kakvo god bilo kazalište, da ono uvijek obogaćuje unutarnji život onih koji u njemu sudjeluju.

Bogat umjetnički životopis

Tena Pataky, mlada zagrebačka glumica s diplomom Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, rođena je u Zagrebu, 20. listopada 1995. godine. Nakon Akademije ostvarila je nekoliko velikih i glavnih uloga u kazališnim predstavama, a svojim najvećim postignućem smatra predstavu „Tužno pače“, prvu hrvatsku inkluzivnu profesionalnu predstavu koja se istodobno igra na govornom i znakovnom jeziku. Predstava je nastala u produkciji udruge Novi svijet iz Siska, a Tena je njezin idejni pokretač i glumica u predstavi. Treba izdvojiti i uspješnu suradnju s kazalištem Mali teatar gdje već nekoliko godina igra u popularnim naslovima nastalima po slikovnicama Zorana Vakule: „Sunčasta“, „Pahuljasta“, „Vremenaste igre“. Članica je dramsko-umjetničkog tima predstave „Vrijeme leptirica“ koja je dio programa prevencije nasilja nad ženama pod okriljem Ministarstva unutarnjih poslova. Najnoviju ulogu ostvarila je u predstavi Scene Gorica, „Ružno pače“, koja je premijerno izvedena 25. ožujka ove godine.

Osim glumom, Tena Pataky se profesionalno bavi i pjevanjem kao pjevačica glazbenog sastava Verso band. Također, redovito daje glas za sinkronizaciju igranih i animiranih serija i filmova za firmu N.E.T. d. o. o., a sve češće igra u radio dramama u produkciji Hrvatskog radija.