(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Razgovor s glumcem Gabrijelom Perićem
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Gabrijela Perića
Mladi osječki glumac Gabrijel Perić, brojnoj domaćoj publici poznat i iz predstava Teatra Fort Forno iz Bala nedavno se dana vratio iz SAD‑a gdje je na poziv svojih američkih domaćina s velikim uspjehom odigrao monodramu „The Reader of People“ na engleskom jeziku u sveučilišnom kazalištu u Greenvilleu (John D. Messick Theatre Arts Centre, North Carolina, ECU). Riječ je o engleskoj verziji predstave „Čitač ljudi“, autorskom projektu renomiranog redatelja Roberta Raponje i glumca Gabrijela Perića, iz produkcije Teatra Fort Forno. Koncem kolovoza i početkom rujna na Sveučilištu ECU u Sjevernoj Karolini Gabrijel Perić boravio je i na umjetničkoj rezidenciji, a njegova američka priča počela je u Balama.
Kad i kako si se počeo baviti glumom? Osijek ima Akademiju za umjetnost i kulturu, jesi li je i ti pohađao?
Glumom sam se počeo baviti još u jezičnoj gimnaziji u Osijeku u dramskoj skupini Thalia pod vodstvom profesorice hrvatskog jezika Kristine Bajus. Ona je prepoznala moje umjetničke sklonosti i potencijale uključivši me u istraživanje nutrine i horizonte mašte različitim dramskim vježbama i igrama gdje sam se uspio izboriti sa svojim mucanjem koje me sprječavalo da izražavam svoje stavove i misli. Naučila me da uvijek stojim iza onoga u što vjerujem i što smatram ispravnim; da imam pravo na svoj obrazloženi stav. Potaknula me da nastavim tim putem jer sam vidio da ću jedino tako imati prilike otkrivati sebe i svojim iskustvom pomoći drugima koji imaju slična iskustva odrastanja. Krenuo sam na dramski studio tadašnje Umjetničke akademije u Osijeku koja je poslije promijenila naziv u Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku. Također, igrao sam različite uloge u Otvorenom kazalištu Osijek (OKOS); od pariškog naturalističkog kazališta (jednočinke Telefon i Rosalie), romantičarskog horora E.T.A. Hoffmana (Pješčar) sve do poigravanja žanrovima i stilovima Shakespearovih arhetipskih uloga stavljajući ih u okvir vremena prohibicije i jazz glazbe (Jazz, barut i Shakespeare). Bilo je tu i dječjih priča primjerice Bajka o Ariju i Picassu kojom smo dali podršku osječkom skloništu za napuštene životinje. Nakon svega toga, upisao sam i završio Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku stekavši naziv akademskog glumca i lutkara. Tijekom studija gostovali smo na brojnim festivalima od kojih bih najviše izdvojio onaj u Rumunjskoj u gradu Sibiu gdje smo gledali neke od najboljih svjetskih kazališnih dostignuća i na kojem smo igrali jednu od najuspješnijih studentskih predstava Naš razred autora Tadeusza Slobodzianeka koja je ostvarila zapažen uspjeh. Suradnja s poljskim Teatrom Osmego Dnia također je iznjedrila veliki uspjeh odigravši veliku predstavu uličnog teatra Summit 2.0 kojom smo pokazali nešto nesvakidašnje našoj sredini. Zahvaljujući tome, pozvani smo u Poznanj gdje smo odigrali Macbetha u stilu Jerzyja Grotowskog i njegovog posvećenog teatra koji je blizak ritualnosti Artauda. Sve to dovelo me do trenutka kada sam htio ispričati svoju životnu priču primjenjujući svo stečeno znanje kako bih se osvrnuo na svoj dosadašnji put i okrenuo prema novim etapama svoga života. Čitač ljudi upravo je takva priča.
Kako si s tom predstavom dospio do SAD‑a?
Na prošlogodišnjem Festivalu mladog teatra u Balama sudjelovao sam na radionici mjuzikla koju su vodili američki profesori s East Carolina Universityja: Trent Blanton, Jessica Doyle Makkes i Jared Eben. Svidio im se moj pristup radionici i rad na ulozi MC‑a iz mjuzikla „Cabaret“ kao i priprema Valjeanovog solilokvija iz mjuzikla „Les Miserables“. Isto tako na Festivalu su gledali i premijernu izvedbu „Čitača ljudi“ na hrvatskom jeziku. Profesor Trent mi je već tada rekao kako je monodrama forma koja bi i njemu bila izuzetan izazov čak i nakon brojnih odigranih turneja mjuzikala velikih produkcija. Pohvalio je lakoću postojanja na sceni, držanje pažnje publike tijekom cijelih sat vremena, kao i precizan i konkretan prijenos slika, misli i emocija. Izrazili su želju da odigram predstavu kod njih u Greenvilleu i da sudjelujem s njima u ovogodišnjoj produkciji predstave za Festival mladog teatra u Balama. Poslali su mi pozivno pismo i sve se potom odvilo vrlo brzo.
Kakvi su dojmovi iz Greenvillea?
To je grad koji me podsjetio na rodni Osijek. A nevjerojatno je koliko neka profesionalna poznanstva mogu toliko kliknuti na više razina i to nakon vrlo kratkog vremena. Izvedba je bila jedinstveno iskustvo za studente i profesore ponajviše zbog drugačijeg pristupa kazališnoj umjetnosti. Publika je pohvalila dikciju, akcent, pokret i otjelotvorenje brojnih uloga kao i glasovne transformacije, suigru s publikom, preciznost i čistoću izraza kao i implementaciju lutkarskih vještina na njima nov način. Posebno sam ponosan što je moj lik Lucian Friendlic, kojeg tumačim u predstavi, uspio podijeliti svoju životnu priču s ljudima drugih kulturoloških odrednica, iskustava i drugačijeg pogleda na kazalište kao izvedbenu umjetnost i način života.
Reakcije publike nakon tvojih izvedbi “Čitača” su iskrene, od smijeha do suza, osobnih čestitki, dječjih zagrljaja… Kako se osjećaš i koliko ti to znači?
Predstava živi s publikom, a pogotovo onda kada je ona jedini partner. Postoje različiti doživljaji koji utječu na sam tijek glumačke igre stoga je zanimljivo s vremena na vrijeme pročitati scenski put predstave i njezina kretanja među različitim osmjesima, očima punim suosjećanja ili prekriženim rukama koje na kraju daju najčvršći stisak ruke i iskrenu čestitku. Znajući da sam u njima nešto pokrenuo i izazvao promjenu misli i osjećanja, shvaćam kako je to puno vrijednije od pljeska na kraju izvedbe, iako isti većinom potvrđuje sve navedeno. Smatram svojom zadaćom poticati ljude da propituju svoje stavove, uvjerenja i pristup određenim situacijama. Tim pročišćenjem koje dolazi svakom izvedbom siguran sam da zajednički postajemo zreliji ljudi. Osjećaj takvoga postojanja za mene je neprocjenjiv.
Iskustva iz SAD‑a?
Drago mi je da sam otvorio neke nove kazališne mogućnosti. Isto tako, moji domaćini u Greenvilleu izrazili su želju da im održim radionicu lutkarstva i njegovoj primjeni u dramskom teatru tako da postoji velika mogućnost da nastavimo suradnju i u SAD‑u. Sudjelovao sam i na nastavi profesora Trenta Blantona koji na tamošnjem sveučilištu predaje kolegije glume s naglaskom na mjuzikl i glazbeni teatar, a posebno me se dojmila nastava vezana uz analizu Shakespearovog stiha jampskog pentametra koji unutar svoje strukture ima upisane glumačke radnje, misli i stanke.
Koji je daljnji put predstave?
Predstavu ću aplicirati na inozemne festivale tako da suradnji neće nedostajati, a imam i podosta vjernih pratitelja „Čitača“, koji željno iščekuju nove najave izvedbi. Predstava je do sada imala čak 40 izvedbi, a svjedočila joj je publika u Osijeku, Đakovu, Slavonskom Brodu, Bilju, Puli, Prematuri, Vodnjanu, Žminju, Krnici, Višnjanu, Kanfanaru, Fažani, Rovinju, Požegi, Slatini, Varaždinu, Splitu, Zadru… Gostovao sam i na TKT Festu u Tuzli te na 3. Zagrebačkom festivalu monodrame u Teatru &TD, a igrao sam na hrvatskom i engleskom.
Zanimljivo je da vodiš Dnevnik igranja. Možeš li nam otkriti dio onoga što u njemu bilježiš? Jesu li to impresije, ideje..?
Svrha dnevnika igranja bilježenje je glumačkih doživljaja izvedbi. Analizirajući pojedine reakcije i trenutke izvedbe, dolazim do novih glumačkih rješenja i vještijeg igranja s publikom. To je definiranje glumačkog rasta i otvaranje prostora kreativnoj neposrednosti da dođe do izražaja.
Festival mladog teatra održat će se od 23. do 28. rujna u Balama. Što nam on donosi?
U sklopu festivalske teme „korijeni“ razrađujemo ideju obitelji i arhetipove obiteljskih uloga: majka, otac, sin i kćeri. Što nas čini takvima kakvi jesmo? Naši korijeni? Roditelji imaju očekivanja. Djeca imaju aspiracije. Ponekad se ne preklapaju, ali često postoji nerazumijevanje u odnosu roditelja i djece. Naslov predstave je ‘…yet our roots remain as one’; služeći se ovom zajedničkom mišlju: ‘Kao grane na stablu možemo rasti u različitim smjerovima, ali naši korijeni ostaju isti.’ U suštini, pripremamo glazbene brojeve različitih mjuzikala oko kojih ćemo napraviti konceptualnu predstavu bez linearne fabule već ćemo kratkih formama scena i monološkim dionicama pokriti kockice mozaika glazbenih motiva obitelji i odnosa koji proizlaze iz zajedničkog suživota. Dramaturgiju predstave kao i tekst koji ju slijedi, prepustili su meni jer su prepoznali poetsku čistoću izraza koju sam često nudio u improvizacijama teksta kojeg sam pisao za vrijeme svoga boravka s njima. Tražiti točnu misao na engleskom jeziku kojom mogu izraziti ono na vrhu jezika, zna biti veliki izazov, ali čitanje Shakespearea i analiza metrike stihova kao i stilsko oblikovanje izraza, pomoglo mi je u toj zadaći.
Naredni projekti?
Među projekte koji slijede tijekom jeseni ubrajam i brojne dogovorene izvedbe kazališne predstave „ Novac“, kojeg potpisujemo Robert Raponja i ja, a prilog je financijskoj pismenosti mladih, u školama diljem Hrvatske. Svoj scenski život nastavlja i predstava „Da te pitam, da te pitam…“ Kordelije Paladin u režiji Roberta Raponje i produkciji Teatra Fort Forno, koja je premijeru imala ovog ljeta na otvaranju Malog Bemba u Balama, a u kojoj glumim uz Moniku Duvnjak. U planu su i neki novi projekti. Tko zna, možda je i još jedna monodrama na pomolu, a do tada započinjem suradnju s pulskim Teatrom Naranča gdje radimo projekt baziran na basnama. Suradnja s osječkim ogrankom Matice Hrvatske nedavno je ponovno urodila plodom. U novom dvobroju časopisa Književna revija, objavio sam dramski tekst za djecu „Kraljevanje“ koji će vrlo vjerojatno pronaći svoje mjesto na sceni u skorije vrijeme, kaže Gabrijel Perić, glumac čije ime vrijedi zapamtiti.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
