Kazališni projekt koji istražuje odnos filma, kazališta i digitalne tehnologije nastao u koprodukciji INK‑a Pula i Montažstroja

„SOLARIS DVA“ – kazalište “licem u lice” s filmom Andreja Tarkovskog  i njegovim digitalnim dvojnikom

B. V. • Fotografije Jelena JANKOVIĆ iz arhiva INK-a

19.01.2026.

Istarsko narod­no kaza­li­šte Gradsko kaza­li­šte Pula i umjet­nič­ki kolek­tiv MONTAŽSTROJ u zavr­š­noj su fazi pro­ba za pred­sta­vu “SOLARIS DVA”, autor­ski pro­jekt Boruta Šeparovića. Premijera će biti odr­ža­na u petak, 30. siječ­nja u 20 sati u Dvorani Ciscutti (INK Pula), a repri­za u subo­tu, 31. siječ­nja u 20 sati. Predstava potom gos­tu­je u Zagrebačkom kaza­li­štu mla­dih 24. i 25. veljače.

“Što ako se kaza­liš­na pred­sta­va odlu­či susres­ti sa svo­jim film­skim pred­lo­škom licem u lice – i pri­tom dobi­je još jed­nog, digi­tal­nog dvojnika?”

Polazeći od roma­na Stanisława Lema i kul­t­nog fil­ma Andreja Tarkovskog (1972.), „SOLARIS DVA“ pre­mje­šta Solaris u vri­je­me gene­ra­tiv­ne umjet­ne inte­li­gen­ci­je i besko­nač­nog obla­ka poda­ta­ka. Pozornica pos­ta­je labo­ra­to­rij per­cep­ci­je: pred publi­kom se isto­dob­no odvi­ja­ju živa izved­ba, arhiv­ski film i nji­ho­va raču­nal­no gene­ri­ra­na vari­jan­ta – pros­tor u kojem se pre­is­pi­tu­je što danas još pre­poz­na­je­mo kao isti­ni­to, kad se vizu­al­ni doka­zi mogu kri­vo­tvo­ri­ti jed­na­ko lako kao i sva­kod­nev­ni sadr­ža­ji na mrežama.

U sre­di­štu je psi­ho­log Kris Kelvin (Matija Čigir), suočen s “gos­ti­ma” – poja­va­ma nas­ta­lim iz frag­me­na­ta sje­ća­nja i nes­vjes­nog. Hari (Rea Bušić), dvoj­ni­ca pre­mi­nu­le part­ne­ri­ce, isto­dob­no je opip­lji­vo pri­sut­na i radi­kal­no nes­tvar­na: tije­lo i pokret pri­pa­da­ju glu­mi­ci, dok deep­fa­ke teh­no­lo­gi­ja povre­me­no “posu­đu­je” nje­zi­no lice iz film­skog arhi­va. U jed­nom se tre­nut­ku na sce­ni susre­ću tri Hari – ona iz fil­ma, ona kaza­liš­na i ona raču­nal­no gene­ri­ra­na – i upra­vo u toj tan­koj puko­ti­ni izme­đu medi­ja nas­ta­je „SOLARIS DVA“.

Uz Kelvina i Hari, na sce­ni su Snaut (Nikola Nedić) i Sartorius (Sven Medvešek), a u izved­bu su uklju­če­ni i video/AI hibrid­ni nas­tu­pi: dok­tor Gibarian (Frano Mašković) i pilot Henri Berton (Vedran Živolić) pojav­lju­ju se isklju­či­vo putem video zapi­sa. Kao dodat­ni “gost” – neljud­ski izvo­đač / “posje­ti­telj” – u pred­sta­vi se pojav­lju­je i robot­ski pas Unitree Go2 AIR, figu­ra robo­ti­ke koja u Solarisovu logi­ku “dru­gos­ti” uno­si dos­lov­nu, utje­lov­lje­nu tehnologiju.

Dramaturgiju pot­pi­su­je Filip Rutić (pre­ma moti­vi­ma roma­na Solaris i sce­na­ri­ju fil­ma Tarkovskog i Fridriha Gorenštajna). Vizualni i teh­no­lo­ški iden­ti­tet pred­sta­ve obli­ku­je Konrad Mulvaj (video, mul­ti­me­di­ja, AI-pro­gra­mi­ra­nje): arhiv­ski film­ski mate­ri­jal tre­ti­ra kao aktiv­ni sloj izved­be, uži­vo sin­kro­ni­zi­ra pro­jek­ci­je i real-time tran­sfor­ma­ci­je sli­ke, a isto­dob­no s kon­zo­le koor­di­ni­ra i kre­ta­nje robot­skog psa. Scenografiju pot­pi­su­je Filip Triplat (pre­ma moti­vi­ma film­ske sce­no­gra­fi­je Mihaila Romadina), a kos­ti­me Desanka Janković (pre­ma ori­gi­nal­nim rje­še­nji­ma Nelli Fomine). Oblikovanje svje­tla (za izved­bu uži­vo) pot­pi­su­je Anton Modrušan, a surad­ni­ca za scen­ski pokret je Roberta Milevoj. Zvučna sli­ka pred­sta­ve nas­ta­je u dija­lo­gu s glaz­bom iz fil­ma Andreja Tarkovskog (Johann Sebastian Bach / Eduard Artemjev) te autor­skim inter­ven­ci­ja­ma MONTAŽSTROJA i AI obradom.

„SOLARIS DVA“ pos­tav­lja pita­nje: gdje zavr­ša­va čovjek, a poči­nje stroj – i može li lju­bav sas­tav­lje­na od sje­ća­nja i algo­ri­ta­ma biti išta manje stvarna.