Izložba Darka Bavoljaka i Igora Grubića Marijanu Crtaliću „Od individualnih projekcija do kolektivne memorije“ u galeriji Lamparna

B. V.

16.12.2024.

Prva godi­na novog, tro­go­diš­njeg (2024. – 2026.) cik­lu­sa izlož­bi nas­lov­lje­nog Pneumatici u Galerija „Lamparna“ bit će zaklju­če­na otva­ra­njem izlož­be “Od indi­vi­du­al­nih pro­jek­ci­ja do kolek­tiv­ne memo­ri­je“, tro­ji­ce umjet­ni­ka i pri­ja­te­lja: Darka Bavoljaka, Igora Grubića i, na žalost, pre­ra­no pre­mi­nu­log Marijana Crtalića u petak, 13. prosinca.

„Izložbu koja je pred nama, čije su auto­ri­ce kus­to­si­ce Alma Trauber i Ivana Janković, ne samo da kon­tek­s­tu­ali­zi­ra „arti­vis­tič­ki“ pris­tup tro­ji­ce umjet­ni­ka, već nje­no pos­t­pro­duk­cij­sko pred­stav­lja­nje u DKC‑u „Lamparna“ u Labinu, nakon Gradske gale­ri­je Striegl u Sisku (2021.) te Muzeja suvre­me­ne umjet­nos­ti u Zagrebu (2023.), dodat­no dobi­ja na teži­ni upra­vo činje­ni­com da su ta ista tri auto­ra bila sudi­oni­ci­ma prvog redov­nog izda­nja Bijenala indus­trij­ske umjet­nos­ti, odr­ža­nog upra­vo u istom ovom pros­to­ru 2016. godi­ne (nul­to – pilot izda­nje bije­na­la odr­ža­no je 2014.). Prije nešto više od osam godi­na Grubić i Crtalić pred­sta­vi­li su se u Lamparni uglav­nom istim rado­vi­ma, dok je Bavoljak tada izlo­žio seri­ju foto­gra­fi­ja uni­šte­nih ili ošte­će­nih nat­pi­sa „Budućnost“ na ratom razo­re­nim zgra­da­ma isto­ime­nog trgo­vač­kog podu­ze­ća u Pakracu i Lipiku, a na ovoj izlož­bi foto­gra­fi­je Željezare i Rafinerije naf­te u Sisku. Igor Grubić je za ovu pri­li­ku svo­jim „Anđelima gara­vog lica“ pri­do­dao i ani­mi­ra­ni film „Kako se kalio čelik“, kojeg je u Kinu Raša pred­sta­vio na čet­vr­tom izda­nju Bijenala indus­trij­ske umjet­nos­ti, 2023. Zbog izne­nad­ne smr­ti Crtalića, ovaj „umjet­nič­ki i kus­to­ski hom­ma­ge“ nje­go­vu radu, nemi­nov­no doda­je kome­mo­ra­tiv­ni ton cije­lom doga­đa­ju, ali zbog aktu­al­nos­ti pro­ble­ma­ti­ka na koje je upu­ći­vao, i pro­ce­se koji su se samo dodat­no zahuk­ta­li pre­la­skom iz tran­zi­cij­skog u post-tran­zi­cij­sko doba, pri­si­lje­ni smo zaklju­či­ti: lot­ta con­ti­nua! ili bor­ba se nas­tav­lja, kako su to dav­no obli­ko­va­li u sin­tag­mu torin­ski lje­vi­ča­ri, stu­den­ti-akti­vis­ti i rad­ni­ci, kra­jem 60-tih godina.

„Budimo real­ni, pro­ble­ma­ti­ka je još od onog vre­me­na, pa i dale­ko pri­je toga, osta­la posve ista, samo je pos­te­pe­no dove­la do druš­tva nad­zo­ra, kon­tro­le i pri­sil­ne vid­lji­vos­ti upra­vo zlo­upo­tre­bom teh­no­lo­škog pro­ce­sa. Naši su živo­ti posve pali pod jaram pro­fi­ta, kao ulti­ma­tiv­nog egzis­ten­ci­jal­nog smis­la gene­ri­ra­nog neo­li­be­ral­nom pato­kra­ci­jom, i još možda jedi­no pros­tor umjet­nos­ti, bez obzi­ra što nje­gov pro­gre­siv­no agi­ti­ra­ju­ći diskurs sve­jed­no gubi sve bit­ke pred soci­jal­nom apa­tič­noš­ću, nudi barem poten­ci­jal­nu plat­for­mu otpo­ra tak­vom sustavu.

„Iz ovih ukrat­ko nave­de­nih raz­lo­ga, jer čemu ras­pre­da­ti o ono­me o čemu je sve već reče­no, ovom izlož­bom, dak­le, dje­lo­va­njem onkraj pame­to­va­nja i dosad­nih govo­ran­ci­ja, logič­no i u kon­ti­nu­ite­tu, naj­av­lju­je­mo peto izda­nje Bijenala indus­trij­ske umjet­nos­ti koje će se odr­ža­ti u ruj­nu i lis­to­pa­du idu­će, 2025. godine.

„Idemo dalje! Borba se nastavlja!

„SRETNO!“, piše u kata­lo­gu izložbe.)

Izložba je zamiš­lje­na kao intim­ni, umjet­nič­ki i kus­to­ski hom­ma­ge dje­lo­va­nju pre­ra­no pre­mi­nu­log mul­ti­me­dij­skog umjet­ni­ka Marijana Crtalića (1968. ̶ 2020.). Njegov umjet­nič­ki arti­ku­li­ran akti­vi­zam kon­ti­nu­ira­no je reflek­ti­rao druš­tve­no-poli­tič­ke nara­ti­ve rod­nog gra­da Siska. Kada danas ima­mo pri­li­ku vidje­ti rad Marijana Crtalića, shva­ća­mo da taj rad pred­stav­lja neza­obi­la­zan i veoma kon­kre­tan dopri­nos valo­ri­za­ci­ji i reak­tu­ali­za­ci­ji nas­li­je­đa soci­ja­liz­ma, i to u smje­ru aktiv­nog pre­go­va­ra­nja sa sadaš­njoš­ću, ali i kao temelj za sva­ko kri­tič­ko pro­miš­lja­nje budućnosti.

Izložba pred­stav­lja tri kro­no­lo­ški odvo­je­ne umjet­nič­ke stu­di­je Marijana Crtalića, Darka Bavoljaka i Igora Grubića raz­li­či­tog pris­tu­pa inter­pre­ta­ci­ji kolek­tiv­ne memo­ri­je indus­trij­ske bašti­ne i nji­ho­vih aktera.

Crtalićevu umjet­nič­ku prak­su obi­lje­ža­va sakup­lja­nje, arhi­vi­ra­nje i bilje­že­nje sva­kog tre­nut­ka pos­to­ja­nja i dje­lo­va­nja. Multimedijska ins­ta­la­ci­ja „Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara“ iz 2009. rezul­tat je dugo­go­diš­njeg umjet­nič­kog i akti­vis­tič­kog dje­lo­va­nja kojim je nas­to­jao podi­ći svi­jest o važ­nos­ti pri­rod­ne, kul­tur­ne i indus­trij­ske bašti­ne gra­da Siska ili dru­gim rije­či­ma uči­ni­ti Sisak vid­lji­vim. Dokumentarni film „Industrijski raj“ uka­zu­je na nedos­ta­tak bri­ge tadaš­njeg vlas­ni­ka za park skul­p­tu­ra koje su nas­ta­ja­le na Likovnoj kolo­ni­ji Željezare Sisak (1971. – 1990.) u siner­gi­ji reno­mi­ra­nih umjet­ni­ka i radnika.

Kako su izgle­da­la pos­tro­je­nja, pro­izvod­ni pro­ce­si i nji­ho­vi akte­ri veli­kih indus­trij­skih kom­plek­sa Željezare Sisak i Rafinerije naf­te u Sisku 1984. poka­zu­je cik­lus foto­gra­fi­ja „Sisak 1984.“ Darka Bavoljaka. Ove foto­gra­fi­je nas­ta­ju u for­ma­tiv­nim godi­na­ma umjet­ni­ka i bli­ske su este­ti­ci kru­ga foto­gra­fa okup­lje­nih oko časo­pi­sa Polet i Studentski list.

Tema slo­že­nih druš­tve­nih pro­ce­sa i tra­uma­tič­nih okol­nos­ti sva­kod­ne­vi­ce (pos)tranzicijskog vre­me­na, sve­pri­sut­na je u rado­vi­ma Igora Grubića još od 1990-ih. U mul­ti­me­dij­skom pro­jek­tu “Anđeli gara­vog lica“ (2004. – 2006.) na suges­ti­van način pro­miš­lja poli­tič­ki kon­tekst. U for­mi foto­graf­ske seri­je poeti­zi­ra por­tre­te ruda­ra iz rud­ni­ka Kolubare, doda­va­njem kri­la na sim­bo­li­čan način uzdi­že ih na razi­nu moral­ne okos­ni­ce druš­tva. (Ivana Janković i Alma Trauber, 2021.)

Marijan Crtalić – Crta, aka­dem­ski sli­kar i mul­ti­me­di­jal­ni umjet­nik rođen je u Sisku 8. svib­nja 1968. Diplomirao je sli­kar­stvo na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu 1992. godi­ne u kla­si pro­fe­so­ra Vasilija Jordana. Iako je bio vrstan sli­kar, u nje­go­vom opu­su glav­ni­nu umjet­nič­kog izra­ža­va­nja ima­le se ambi­jen­tal­ne ins­ta­la­ci­je, foto­gra­fi­je, video, a poseb­no per­for­man­si po koji­ma je i bio poz­nat. Upornim i dos­ljed­nim kri­tič­kim pris­tu­pom druš­tve­nim pro­ble­mi­ma pro­fi­li­rao se kao jedan od naj­is­tak­nu­ti­jih pred­stav­ni­ka novi­jeg umjet­nič­kog akti­viz­ma u Hrvatskoj. Iako je uglav­nom radio u Zagrebu, zad­nje mje­se­ce svog živo­ta pro­veo je u svom rod­nom gra­du Sisku oko kojeg je i razvio veli­ki dio svog opu­sa. 2007. godi­ne je pokre­nuo pro­jekt Nevidljivi Sisak iz kojeg su se razvi­li pro­jek­ti Mogućnosti otpo­ra, Aktivna memo­ri­ja i fes­ti­val Željezara. Bio je član Hrvatskog druš­tva likov­nih umjet­ni­ka i Hrvatske zajed­ni­ce samos­tal­nih umjet­ni­ka. Dobitnik je mno­gih priz­na­nja i nagra­da: 2000. pobjed­nik 1.Salona mla­dih u Sisku, te pobjed­nik 26. Salona mla­dih u Zagrebu za rad Moj život moja umjet­nost; 2002. nagra­da AICA na 36. Zagrebačkom salo­nu za rad Vražje sje­me (****je i kaja­nje); 2009. nagra­da publi­ke na Fibula film fes­ti­va­lu u Sisku za doku­men­tar­ni film “Industrijski raj”; 2010. dru­ga nagra­da T‑HT@MSU, Zagreb za rad Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara. Umro je izne­na­da u Sisku, 26. lis­to­pa­da 2020., samo dan nakon što je zajed­no s Igorom Grubićem posje­tio L.A.E. i tre­će Bijenale indus­trij­ske umjet­nos­ti u Labinu.

Izložba “Od indi­vi­du­al­nih pro­jek­ci­ja do kolek­tiv­ne memo­ri­je“, koju sufi­nan­ci­ra Ministarstvo kul­tu­re i medi­ja, a omo­gu­ći­li su je MSU, Zagreb i Gradska gale­ri­ja Striegl, Sisak, može se u Galeriji „Lamparna“ pogle­da­ti do 31. pro­sin­ca, samo rad­nim danom, od 11 do 15 sati.